Zagrebački županijski sud prošlog je tjedna ponovno odbio prijedlog tužiteljstva za provođenje i proširenje istrage u slučaju »Dnevnice« protiv Tomislava Sauche, bivšeg predstojnika ureda premijera Zorana Milanovića smatrajući da se istraga ne može proširiti već samo provoditi i eventualno spojiti s drugim postupcima. Pod sumnjom da je lažirao putne naloge i zajedno sa svojom tajnicom Sandrom Zeljko nezakonito stekao 580 tisuća kuna, u proširenom dijelu istrage Sauchu Tužiteljstvo sumnjiči da je akontacije za fiktivne dnevnice dijelio s njom.

Saucha je bio pritvoru još u veljači, a pred Saborom je prije desetak dana kao nezavisni zastupnik iz kluba HNS-a i bivši SDP-ovac progovorio o poraznim uvjetima života pritvorenika i zatvorenika u Remetincu. Naime, na klupama pred saborskim zastupnicima našlo se Izvješće o stanju kaznionica i zatvora iz 2015. godine. Saucha je iskoristio tu prigodu kao svojevrsni »update« u odnosu na sadržaj izvješća stanja od prije dvije godine, kao, zasad, jedini saborski zastupnik u ovom aktualnom sazivu koji je morao u Remetinec. To je ujedno bio naš povod za razgovor s 37-godišnjim pravnikom, rođenim Zagrepčaninom koji je studij prava započeo u Zagrebu, a dovršio i diplomirao na Pravnom fakultetu u Rijeci. O svom pravosudnom slučaju ipak nije mogao govoriti.

Prenatrpanost

U istupu u Saboru slikovito ste opisali loše uvjete života ljudi u zatvoru u Remetincu – ćelija od šest do sedam metara kvadratnih s krevetom, školjkom za wc na pola metra od stola na kojem jedete, tuširanje dva do tri puta tjedno. Što vas je sve potaklo da se zauzmete za položaj zatvorenika osim vlastitog iskustva? Jeste li razgovarali s pojedinim zatvorenicima i što su vam rekli u povjerenju?

– Smatram da je moja općeljudska, ali i obaveza kao saborskog zastupnika progovoriti o ovoj temi. U pitanju su ljudi. Kad se govorilo o izvješću, vidjeli smo i čuli mnogo brojeva, statističkih podataka, no, iz svega toga teško ćete iščitati kakav je stvarni život pritvorenika i zatvorenika. Mislim da je moja dužnost kao zastupnika koji je silom prilika iz prve ruke vidio kakvi uvjeti vladaju u najpoznatijem hrvatskom zatvoru to javno reći. Uvjeren sam da građani zaslužuju saznati nešto više od golog izvještaja. U tih tjedan dana na vlastitoj koži osjetio sam život u Remetincu. Imate pravo na šetnju dva sata dnevno – u bilo koje doba dana između 7 i 19 sati obavijeste vas da imate 15 minuta vremena pripremiti se za šetnju. Svima je to jako važno pa se šeće bez obzira na vremenske uvjete. Šetate u krug, jedan sat u jednom smjeru, drugi sat u drugom smjeru. Ostalih 22 sata ste u ćeliji. Razgovarao sam s različitim zatvorenicima, od kojih neki nažalost i dobro poznaju sustav, što pokazuje da sustav ne rehabilitira. Neki su bili mlađi, neki stariji. Pričali su mi kako im teško pada odvojenost od obitelji i uvjeti u istražnom zatvoru. Zamolili su me, ako budem u prilici, da se zauzmem za njih i da probam barem nešto promijeniti. Neki su mi pričali i o uvjetima u drugim zatvorima, a stanje u Remetincu sam upoznao iz prve ruke. Nikome tamo nije lako. Niti pravosudnim policajcima, a naravno niti onima koji su tamo neželjeno stigli. Red, rad, higijenu i disciplinu teško je održati, baš kao i duševni mir, jer je naprosto Remetinec prenatrpan. Tek kad ste iza rešetaka shvatite je kako je biti na slobodi. Mnogi počnu drukčije razmišljati, postanu svjestni svojih pogrešaka i žele novi početak. To su ljudska bića kao i svi, imaju svoje obitelji, djecu, to su nečiji sinovi i očevi. Nije me sram pričati o svom iskustvu s pritvorom. Znam da tamo nisam trebao završiti i zalagat ću se za više ljudskih prava na tom području. Općenito, mislim da se za istražnim zatvorim prelako poseže. I to ne u duhu zakona o kaznenom postupku, već kako bi se slomilo ljude, radi nečijih boljih statistika. Neshvatljivo je da je netko u istražnom zatvoru prije pravomoćne presude i do 500 dana. Znate li što to znači? Osuđeni ste na 22 sata zatvora i šetnju, a nemate ni ona prava koja imaju pravomoćno osuđeni. Problema ima puno. Na primjer režim dopuštenog tuširanja: dva puta na tjedan tijekom zime i tri puta na tjedan ljeti što je stvarno premalo. Svjestan sam da postoje prioriteti u društvu, ulaganja u školstvo, zdravstvo i druge djelatnosti ali mi moramo biti svjesni da je cilj ovog sustava u konačnici rehabilitacija zatvorenika i njihovo ponovno uključenje u društvo. Ponudili su mi u zatvoru mogućnost šetnje bez ostalih zatvorenika. Nisam pristao, odbio sam tu ponudu jer sam želio jednaki tretman kao i ostali. Moram stvarno istaknuti, ali bez ikakvog pretjerivanja i dodvoravanja, zatvorski čuvari stvarno se profesionalno i ljudski ponašaju. Ako si dobar i fer prema njima, oni su još bolji – tako funkcioniraju. Njima nije u interesu nikakva grubost i iživljavanje.

Iz svega ovoga što ste rekli, čini se da ste imali dosta razgovora s ostalim pritvorenicima, da su vam se povjeravali. O čemu ste razgovarali? Pretpostavljam da niste bili sami u ćeliji i da ste imali cimere?

– Nisam bio sam, ali ne bih o tome. Dogovorili smo se da ne pričamo jedni o drugima. To je neka vrsta »zatvorskog« bontona, toga se pridržavam. S pritvorenicima sam uglavnom pričao o lakšim temama, a ponešto i o knjigama. Knjige su jedna od glavnih »pomagala« jer si tako krate vrijeme. Ja sam, recimo čitao »Kratku povijest čovječanstva« (pisac Yuval Noah Harari, op.a.). Naravno, tu je i televizor, ali sam odbijao gledati tv-program. Nisam htio, vodio sam računa o svom zdravlju. Jedna od važnih stvari u zatvoru je obična žlica. Ona vam jedini pribor za jelo. Htjeli-ne htjeli s njom naučite kako raskomadati meso. Pastu za zube osim za higijenu zatvorenici koriste kao ljepilo kad trebate nešto pričvrstiti. Higijena je definitivno jedan od jako važnih problema u ćelijama i postoji dogovor među zatvorenicima da je se pridržavaju. Školjka za wc se čisti svaki dan jer je to svima u interesu. Sreća je da su deterdženti i slična pomagala u svakoj ćeliji. To me ugodno iznenadilo. Osim tog higijenskog aspekta, tu je i »bonton« vršenja nužde. Ipak niste sami. To su nepisana pravila kojih se svi pridržavaju. Ipak, koliko god pazili događaju se i neugodnosti. U jednoj je ćeliji čovjek imao crijevnu virozu, a imao je nekoliko cimera. Možete zamisliti kako im je bilo. Meni se dogodilo da mi se na prozoru skupljalo jato golubova. I to samo na prozoru moje ćelije u cijelom Remetincu. Tada su mi dečki otkrili recept s deterdžentom. Polio sam po rešetkama malo tekućine za pranje pa zbog te kemikalije više nisu dolazili. Nikakvih stvarnih neugodnosti nisam imao. Bilo je tek pri dolasku nekih dobacivanja, ali to je brzo prošlo i zaboravilo se. Obično imamo predrasude o zatvorenicima ali to su ljudi poput onih koje vidite na ulici, u običnoj šetnji gradom. Imate onih koji su prvi put u Remetincu i još uvijek su u šoku i potreseni, tu su i oni iskusni koji su prošli zatvorski sustav nebrojeno puta, jer kao što sam rekao, sustav nažalost ne rehabilitira. Problem je što u zatvoru izgubite osjećaj za vrijeme. Znate da je jutro kad se upale svjetla i idete na šetnju. Malobrojni su oni koji imaju ručni sat jer da bi ga unijeli u Remetinec on se mora pregledati i otvoriti u slučaju da ima skrivenu neku zabranjenu supstancu. Ta procedura provjere traje dva do tri tjedna tako da su malobrojni sa satom na ruci. Možete zamisliti te koje nose sat koliko ih puta pitaju jedno isto pitanje.

Pogled iznutra

Mnogi bi vam mogli predbaciti da ste ovu temu pokrenuli radi vlastite političke promocije i, uvjetno rečeno, političke marginalizacije zbog cijele pravosudne afere.

– Vjerujte, ova tema i nije najpopularnija za političku promociju. Postoje puno, da tako kažem, sretnije teme za prezentaciju u javnosti, puno oportunije teme s kojima sam se mogao baviti. Mogao sam prešutjeti i kad me pitaju o boravku u Remetincu jednostavno odgovoriti da ne želim o tome razgovarati, da želim sve zaboraviti. Ja sam odlučio drugačije. Svjestan sam koliku stigmu boravak u zatvoru nosi i da nitko o tome ne želi govoriti. Ja sam jedan od troje zastupnika kojima je skinut saborski imunitet zbog pritvaranja, a u ovom sazivu Sabora jedan od rijetkih koji je vidio zatvor iznutra. Mogao sam i odbiti razgovor s vama…

Mogli ste, ali ipak niste odbili…

– Ne, nisam. Mislim da je ipak važno da se o ovoj temi javno govori.

Što kanite dalje s obzirom na to da se ovi problemi zatvorskog sustava neće riješiti sami od sebe?

– Najesen kanim inicirati razgovore u Ministarstvu pravosuđa i vidjeti kako se može unutar proračunskih sredstava pronaći prostor za poboljšanje uvjeta života u zatvorima i kaznionicama. Želim čuti objašnjenje zašto je ovakva situacija i zašto je režim prema osobama u istražnom zatvoru gori nego prema pravomoćno osuđenim osobama. Treba otvoriti širu raspravu i uključiti struku. Zatvori su nam prepuni jer se olako poseže za određivanjem istražnog zatvora. To je naravno kompleksna tema. Napominjem da je Zakon o kaznenom postupku sedam puta mijenjan.

Vjeran lijevom centru

Vratimo se malo na vašu političku poziciju. Što ste danas po političkom opredjeljenju? Pretpostavljam da vaš odlazak iz stranke nije utjecao na zaokrete u vašem svjetonazoru?

– Ne, nisam promijenio svoj politički svjetonazor. I dalje sam pobornik lijevog centra i na tome ću ustrajati. Ne želim govoriti loše o svojoj bivšoj stranci SDP-u, to ne bi bilo korektno. Od stanja na ljevici mene više brine jačanje radikalne desnice što se može vidjeti na primjeru Zagreba, zato mislim da je ulazak HNS-a u Vladu dobar. Zamislite jednu takvu desnicu na nacionalnoj razini, da je u poziciji uvjetovati parlamentarnu većinu i kreirati politiku. Vjerujte mi, oni se ne bi bavili promjenom imena ulica i trgova, nego puno važnijim stvarima. Da su se dogodili novi parlamentarni izbori ne bi se puno toga promijenilo.

Gotovo se zaboravlja da ste kao zastupnik u Skupštini Grada Zagreba u trenutku možda najveće političke moći Milana Bandića vodili skupštinsko povjerenstvo za otkrivanje višemilijunskih nelegalnih izmjena zagrebačkog GUP-a u korist privatnih poduzetnika. U konačnici to je i rezultiralo pravomoćnom optužnicom i suđenjem najbližim Bandićevim suradnicima, ali ne i samom gradonačelniku koji je pak optužen u drugim koruptivnim slučajevima?

– Ne mogu komentirati te optužnice. Ono što mogu reći jest da smo uspješno odradili posao u povjerenstvu. Bilo je u pitanju preko 200 nelegalnih ispravaka, a sad je na tijelima pravosuđa da procesuiraju. Bila mi je čast biti u zagrebačkoj gradskoj skupštini jer smo onda u SDP-u puno toga dobrog odradili i do određene mjere umanjili Bandićevu samovolju.

Lišen ideologije

Kako ocjenjujete nedavno formiranje novog saziva Gradske skupštine i sporazum Milana Bandića s desničarskim dvojcem Hasanbegović – Esih i HDZ-om, uvjetovanu preimenovanjem Trga maršala Tita i prepuštanjem skupštinskog Odbora za imenovanje ulica i trgova, te Odbora za kulturu desnici? Nije li to previše i za politički indiferetno Bandićevo biračko tijelo, a kamoli za birače zagrebačke ljevice i lijevog centra?

– Bandić je u prvom redu pragmatik kompletno lišen ideologije. Po njegovoj devizi »treba delat’« vidimo samo fontane, a one govore tisuću riječi o njemu. Promjena imena Trga maršala Tita ima jednu veliku simboličnu poruku. Protiv sam takve promjene. Meni je to malo i emotivno jer je na tom trgu Pravni fakultet koji sam pohađao. Žao mi je što se nisu stvorile neke zdravije snage u zagrebačkoj skupštini .

Često se govorilo o vama da ste bili poslušnik šefa Milanovića i da se niste znali suprostaviti nekim njegovim stavovima unatoč vašem, navodno, impulzivnom i oštrom karakteru prema drugima. Jeste li nedavno komunicirali s bivšim šefom?

– To su zločesti komentari, da nanesu štetu njemu ili meni. Zoranu nisu trebali poslušnici. Bio sam dio tima i često nudio kontraargumente. Tražio je od nas da budemo pripremljeni kad bi izlagali svoje viđenje konkretnog posla ili plana. Nakon toga on bi zauzeo stav i donosio konačnu odluku. Bila je to stvar hijerarhije, poštovanja i povjerenja. Toga barem nikada nije nedostajalo s moje strane. Mi smo i dalje u kontaktu, čujemo se na »bok-bok«. Ništa veliko. Brojeve si nismo izbrisali iz telefona.