Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 9° 1
Sutra: 9° 9° 1
17. studenoga 2018.
Razgovor

Intervju MLADEN VEDRIŠ 'Hrvatska je veliki gubitnik globalizacije, hitno trebamo program povratka iseljenih'

Foto Davor Kovačević
Foto Davor Kovačević
Autor:
Objavljeno: 8. studeni 2018. u 7:35 2018-11-08T07:35:36+01:00

Zašto ne stvorimo aktivan program povratka, tako da naši ljudi, koji su otišli u inozemstvo, imaju izbor – da kod kuće mogu ostvariti približno dvije trećine plaće koju vani primaju, ali su im ukupni troškovi života niži

Gospodarsko zaostajanje Hrvatske i veliko iseljavanje pokazuju da se naša država nije snašla u procesu globalizacije, koja je obilježila svijet u proteklim trima desetljećima. To je povod za razgovor s dr. sc. Mladenom Vedrišom, profesorom ekonomske politike na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koji smatra da se Hrvatska tijekom globalizacije ponašala pasivno i zbog toga svrstala među ekonomske gubitnike. Hrvatska politička elita, prema njegovu mišljenju, ne može sjediti prekriženih ruku, jer se karte u svijetu ponovo miješaju.

Predsjednik SAD-a Donald Trump vodi politiku »Amerika na prvom mjestu«. Sličnu politiku pokrenule su Italija i mnoge druge zemlje u hrvatskom okruženju, što znači da se mijenja način kako je globalizirani svijet organiziran, uz revitalizaciju uloge nacionalnih država u razvoju gospodarstva.

Slojevita globalizacija 

U Hrvatskoj se godinama naivno očekivalo da će slobodno tržište samo po sebi riješiti naše gospodarske probleme. Govorilo se da globalizacija ima samo pozitivne strane, pri čemu mislim ponajprije na širenje slobodne trgovine. Nije li vrijeme da se progovori i o drugoj strani medalje?

– Točno, pravi je čas. Globalizacija je slojevit proces, a donosila je pluseve i minuse. Ostaje pitanje kako je tko prolazio u toj podjeli karata. Oni koji su bili razvijeniji i spremniji uspjeli su iz globalizacije izvući ono što i na nacionalnoj razini predstavlja koristi. No, nakon proteka vremena karte su se ponovo promiješale. Zemlje u narastanju, osobito Kina koja je pred više od dva desetljeća proklamirala koncepciju razvoja baziranu na niskim troškovima i visokoj tehnologiji, postale su dobitnici, a ne više gubitnici procesa globalizacije. Razvijene zemlje koje su isprva ostvarivale koristi od niskih proizvodnih troškova izvan matičnih lokacija i pluseve kroz uvoz jeftine robe, počele su plaćati cijenu. Stigle su posljedice selidbe proizvodnje i gubitka radnih mjesta kod kuće u vidu ekonomskih i socijalnih tenzija. Postao je upitan i vlastiti tehnološki razvoj po akademskoj i istraživačkoj vertikali, koji je sastavni dio konkurentske pozicije pojedinih sektora industrije.

U Sjedinjenim Državama, koje su bile predvodnik globalizacije, pojavio se populacijski i glasački duboki revolt. Većinski dio radnog stanovništva osjetio se najprije prevaren, a zatim napušten u nošenju s posljedicama te globalizacije. Takav trend razmišljanja pretvorio se u glasačku opciju, koja je u SAD-u dovela do zaokreta i za predsjednika je izabran Donald Trump, ne samo kao osoba, nego i kao paradigma drugačije filozofije razmišljanja. No, situacija nije crno-bijela. Multinacionalne kompanije, često sa sjedištem u SAD-u, bile su posebno aktivne u tom procesu seljenja proizvodnje. Stoga se Trumpova administracija prihvatila smanjivanja poreza na dobit, što pokazuje da postoji, u okviru fiskalne politike, stimulativni prostor za povratak američkih kompanija kući.

Foto Davor Kovačević

Zdravo za gotovo 

Zašto je naša zemlja ostala na rubu događaja?

– Hrvatska je mala zemlja, a da bi i bila uspješna, mora ostvarivati ulogu »niche playera«, a ne »trendsettera«. Najmanje može biti ignorant ukupnog procesa događanja. Naime, »trendsetteri« su krupni igrači koji određuju pravila igre, a »niche playeri« su zemlje koje u danim okolnostima znaju ta pravila igre što bolje primijeniti – i tako biti uspješniji. Primjerice, na pravila igre u nogometu mi nismo utjecali, ali hrvatska reprezentacija savršeno ih je iskoristila. Kamo sreće da tako nije samo u nogometu. Kamo sreće da smo taj princip na vrijeme primijenili u brodogradnji i u nizu drugih industrija, da smo tako sačuvali tisuće kvalitetnih radnih mjesta, održali smisao studiranja na pojedinim fakultetima, poduprli inovacije i tehnološka istraživanja, i tako redom.

Nije nas pogodila globalizacija, nego odsutnost svijesti i kompetencija da ekonomski život i vitalnost unutar nacionalnog prostora ne samo očuvamo, nego i razvijamo – koristeći pritom sve pozitivne alate globalizacije. Jer na naslijeđenim tehnološkim zasadama i tradiciji može se i mora ići naprijed. Primjer je uspješna reintegracija bivše istočne Njemačke u okvire ukupnog njemačkoga gospodarstva. U taj dio Njemačke danas stiže već druga generacija tehnološki nove industrije. Tamo gdje nekoć bila klasična industrija, najprije su se počeli proizvoditi dijelovi za mobilnu telefoniju, a danas se izrađuju komponente za punjače za elektromobile. Proizvodnja iz bivšeg vremena ekonomski i tehnički promatrano nije opstala, ali na industrijskoj platformi i kvalificiranim radnicima neprekidno dolazi do inovacija.

Ako postoji neki predmet koji je snažno potaknuo globalizaciju, to je svakako kontejner, koji je ne slučajno proširio logističke mogućnosti prijenosa i prijevoza svih vrsta intermedijalnih i finalnih proizvoda. Hrvatska je pak shvatila da je globalizacija poput kontejnera iz kojeg stiže roba sa svih strana svijeta – a mi se trebamo prestati mučiti, raditi i proizvoditi. Sve je moguće kupiti..., ali čime u toj međunarodnoj razmjeni i platiti? Kako pritom zaposliti svoju naciju i opstati u međunarodnoj podjeli rada. Drugačije rečeno, Hrvatska je globalizaciju uzela zdravo za gotovo, kao proces koji se odvija mimo nas.

Turizam nije rješenje

Možemo li naše ekonomske gubitke tijekom globalizacije nadoknaditi razvojem turizma, koji postupno postaje najvažniji dio gospodarstva?

– Ne možemo. Turizmom ne možemo kompenzirati sve vrijednosti i značaj industrijske proizvodnje. Jer, industrijski i tehnološki razvoj vuče za sobom fakultete, institute i kontinuirani rad niza kvalificiranih pojedinaca i institucija. Oni koji su to prepoznali, poput razvijenih država Europe, nisu žrtve globalizacije. Tranzicijske zemlje Slovačka, Češka, Mađarska, Poljska... shvatile su da u globalizaciji ima itekako prostora i za njih. Pasivni sudionici globalizacije često su bile zemlje Mediterana. Ceh su platili Grčka, Portugal, Španjolska, Italija i mi, koji smo smatrali da će globalizacija značiti dobar život za nas, a netko drugi će se za to pomučiti. Hrvatska je gubitnik globalizacije, poglavito zbog vlastite pasivnosti. Ne možete u toj globalizacijskoj utakmici sjediti na tribinama i za sebe očekivati dobar ishod. Hrvatska se preselila među promatrače.

Što trebamo mijenjati?

Foto Davor Kovačević

– Krilatica »Amerika prije svega« natjerala je svijet da razmisli nije li svaka zemlja najprije dominantno odgovorna za stanje nacije, za ono što se događa kod kuće, a nakon toga da sudjeluje i u globalizacijskim procesima. Globalizacijski su procesi u bitnom dijelu novi tehnološki procesi i događanja; industrija 4.0. Svaki dan sve se dalje i brže šire horizonti digitalne ekonomije, osnivaju nove komunikacijske platforme, globalizira se dalje i financijski sektor. Pitanje je što učiniti da u takvom sustavu aktivno sudjelujete, a da ne budete tek građevni materijal za druge. Pasivnost košta.

Ako se nismo uklopili u globalizaciju kada je bila nekritički doživljena i promovirana, pitanje je što ćemo učiniti danas, kada se obrazac mijenja. Danas gotovo svaka zemlja kaže: Dobro, globalizacija je tehnološki, društveno i ekonomski neminovnost... i to će se nastaviti. Međutim, što mi trebamo učiniti da u sklopu takvog sustava budemo uspješni, ključno je pitanje.

Logično i racionalno 

U pretežitom broju europskih zemalja danas se shvaća i prepoznaje da proizvodnja kod kuće više nije samo pitanje domoljublja, nego i praktično pitanje. Ako kooperant nije na drugoj strani svijeta, nego u blizini, na dva-tri sata udaljenosti željeznicom, tada je i kontrola kvalitete efikasnija, što vodi i većoj kvaliteti finalnog proizvoda i pouzdanosti ukupnog proizvodnog ciklusa. Drugačije rečeno, proizvodnja kod kuće ili u neposrednom okruženju postaje logičan i racionalan prvi izbor, a ne iznuđeni potez.

Sprječava li Europska unija našu zemlju da preuzme veću kontrolu nad gospodarstvom i da se bolje prilagodi novim okolnostima globalizacije?

– Europska unija svojim instrumentarijem ne podržava specifičnosti svake pojedine države. Ali, važno je da Unija, kako to često govori zastupnica u EU parlamentu Ivana Maletić, u sljedećoj financijskom perspektivi nastavi politiku financijske potpore smanjivanju razlika razvijenosti među članicama. Istovremeno, Europa je područje kompetitivnih nacija. Svaka ekonomija nastojat će maksimizirati svoje dobitke. Snažne ekonomije od Njemačke do Irske nastojat će u svoje okruženje privući kvalitetnu radnu snagu, koja ih, nota bene, u procesu stasanja i obrazovanja nije ništa koštala. Nema ljutnje; svatko radi svoj posao, ali u okviru svojeg razvojnog koncepta. Volio bih vidjeti koji je naš, hrvatski model, koji je naš aktivni odgovor. Pustimo mi na trenutak akademske razgovore o novom miješanju karata na globalnoj razini. Što, kako je prvi hrvatski predsjednik običavao reći, u tim i takvim okolnostima, činimo da sebe što bolje pozicioniramo. To je za Hrvatsku bilo u prošloj, a još više u sadašnjoj etapi globalizacije ključno pitanje.

Zaustaviti iseljavanje

Ne bi li za početak trebalo poduzeti mjere za zaustavljanje masovnog iseljavanja mladih iz zemlje?

– Apsolutno da, to je imperativ. Jer, činjenica je da uvoz stranih radnika pretpostavlja socijalne troškove koji u ukupnosti višestruko premašuju neto iznose njihovih plaća. A sve te troškove naravno moguće je podmiriti jedino iz nekih novih poreznih davanja. Zašto ne stvorimo aktivan program povratka, tako da naši ljudi, koji su otišli u inozemstvo, imaju izbor – da kod kuće mogu ostvariti približno dvije trećine plaće koju vani primaju, ali su im ukupni troškovi života niži: obrazovanje za djecu i zdravstvena sigurnost, a to su kategorije koje su izvan Hrvatske financijski izuzetno zahtjevne. Bilo bi korisno da se o toj temi povede rasprava na razini političkih stranaka, Hrvatskog Sabora i Vlade Republike Hrvatske, da se otpočne stvarati razvojni model koji je inkluzivan.

Znači, zaposlenima u Hrvatskoj trebalo bi znatno povećati plaće?

– Da, u skladu s povećanjem produktivnosti na jednoj strani te različitim oblicima poreznih rasterećenja na drugoj. To je kompleksan zadatak kojeg je potrebno ostvarivati na razini pojedinih sektora i poduzeća, ali isto tako i na razini pojedinih korisnika sredstava proračuna.

Krenulo se jednim smjerom, kao na bob stazi

Dokad hrvatske vlade, neovisno o stranačkim bojama, mogu skrštenih ruku čekati i ponašati se kao stečajni upravitelj hrvatske industrije?

– Krenulo se jednim smjerom, kao na bob stazi. Koja god vlada uđe u vozilo, teško je napraviti zaokret. Svaka garnitura mora na početku mandata razmišljati ne samo kako će operativno obavljati svoj posao, nego i konceptualno, modelski: što mi želimo u četiri iduće godine, koje su ključne poluge tog razvojnog modela te kojim ćemo mjerama to uspjeti ostvariti.

Među građanima je raširen osjećaj da su vlasti nemoćne da nešto promijene. Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović rekla je početkom ljeta da se u Hrvatskoj uvijek traži stotinu razloga zašto je nešto nemoguće napraviti, a tek potom kako se nešto može napraviti.

– To je točna konstatacija. Hrvatska ima komplicirani zakonodavni sustav, prevelik broj ljudi u javnom sektoru, a nedovoljno onih koji su adekvatno obrazovani i motivirani. To je ograničavajući faktor za razvoj poslovnog sektora. Itekako ima prostora za promjene.

Tko bi te promjene trebao nositi?

– Oni koji su dobili mandat vlasti. Stranke se mogu mijenjati; izvršna vlast presudno utječe na pravac i mogućnost ostvarivanja promjena.

Eurozona 

Vlada je postavila za cilj ulazak Hrvatske u još jednu integraciju, Europsku monetarnu uniju, i to za četiri-pet godina. Je li opravdano da naša zemlja prihvati euro?

– Da, ali... To je višestruko uvjetovan proces. Prvo, Hrvatska u sadašnjem trenutku ne zadovoljava uvjete za ulazak u eurozonu. Smanjivanje javnog duga, taj kriterij trebali bismo postupno zadovoljiti. Trendovi u brodogradnji pokazuju da bi se javni dug mogao i povećati. Za ulazak u eurozonu postoje određene vremenske faze, a treće i supstancijalno pitanje jest s kojim paritetom između kune i eura ulazimo. Na hrvatskoj sceni postoje duboka neslaganja pa i neshvaćanja oko korištenja monetarne politike kao dijela razvojne politike. Stabilan, praktično nominalno fiksni tečaj kune postavili smo kao cilj naše ekonomske politike, a ne kao njezin instrument. Tek na temelju široko provedene stručne rasprave o toj temi, kao pribavljenih kvalitetnih odgovora, može se vidjeti što je za Hrvatsku najbolje i u kojim rokovima je to ostvarivo.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka