Komentar Jasmina Klarića

MIRIŠE NA IZBORE Čini se da Plenković stoji pored otvorenih vrata aviona i razmišlja hoće li – skočiti

Jasmin Klarić

Foto Grgo Jelavić / PIXSELL

Foto Grgo Jelavić / PIXSELL

Po svemu što se u zemlji događa, čini se da Plenković upravo stoji pored otvorenih vrata aviona, gladi ručku padobrana i razmišlja, a možda samo plaši suputnike time da bi bi doista mogao skočiti



Ako je tema politika, bilo u medijima, ili u birtijama, nema atraktivnije teme od one o – izvanrednim izborima. Adrenalin odmah poraste, krenu izračuni, kombinacije, sama špekulacija o političkim partnerima i protivnicima šalje sadržajne poruke, tekstovi se čitaju, klikaju, komentiraju… Baš zato svaku priču o izvanrednim parlamentarnim izborima treba uzimati s golemom, golemom rezervom. Poput, uostalom i teksta s naslovom o, recimo, bujnoj plavuši koja je ušla u more i nećete vjerovati što se nakon toga dogodilo.


Ništa, vjerojatno.


Kao i nakon tona priča o izvanrednim izborima. Dakle, uglavnom se nakon naslovnica s uskličnicima i strastvenih špekulacija o izborima politička rutina nastavi odvijati do kraja mandata. Samo jednom je u Hrvatskoj bilo drugačije, preklani, kad se nakon samo pola godine mandata predvidivo raspala koalicija Mosta i HDZ-a.




Stoga, reći da se danas, na proljeće 2018. godine doima kao da miriše na izbore, već na početku ima sve atribute još jednog uobičajenog političkog samodovoljnog naklapanja.


Međutim, teško je ne vidjeti da je u Hrvatskoj ovih dana – zaizborilo.


Keš po glavi stanovnika 


Ne, ne postoji ta riječ u rječniku, ali svejedno je teško naći bolju da kratko opiše što se događa uvijek kad se zemlja nađe u blizini nekih bitnih političkih izbora. Vladajući političari hodaju državom nudeći bogate darove lokalnim zajednicama, keš se slijeva po glavama građana (upozorenje: ovo je metafora), a prikladno se zategnu i odnosi sa susjednim zemljama, čisto da se zna da svako odstupanje od službene »linije« unaprijed prati vonj izdajničke sumnje i da je interes nacije na birališta, za svaki slučaj jer nas ništa ne smije iznenaditi, pohrliti strojnim korakom.


U trenutku pisanja ovog teksta Vlada drži sjednicu u Splitu, s projektima namijenjenjim tom gradu vrijednim dvije milijarde eura. Ista Vlada pripremila je i prijedlog izmjena Ovršnog zakona po kojem se svim dužnicima koji su bili u blokadi zadnjeg dana 2017. godine briše 10 tisuća kuna duga prema državi, lokalnoj samoupravi, te državnim i lokalnim poduzećima. I to – bez ikakvog kriterija, svima, bez obzira radi li se o nekom tko je, recimo, toliki dug nabio za pričuvu, a vozi skupe automobile i ima nekretninsko carstvo na obali. Slično, bez imovinskih kriterija je pred izbore 2015. godine postupila Vlada Zorana Milanovića prema dužnicima u švicarskim francima, naredivši bankama obaveznu konverziju svih takvih kredita u druge valute. Ali, sličnost je samo površinska, konverziju kredita platile su banke, ovaj neselektivni oprost duga (cijena sitnica – 1, 6 milijardi kuna) platit će – država.


Nadalje, forsira se zaključenje nagodbe u najvećoj gospodarsko-političkoj priči u mandatu i unatoč jogunjenju sudova i domaćih tvrtki, sva je prilika da će se do 10. srpnja nagodba u Agrokoru predstaviti kao golemi uspjeh Vlade u očuvanju stabilnosti. Naposlijetku, uz permanentni diplomatski rat sa Slovenijom oko nekoliko litara mora kod Pirana, odjednom je, Šešelju hvala, buknula i sva salva uvreda između dva najdraža balkanska susjeda.


Možda su, naravno, sva ta zbivanja jednostavno slučajan slijed događaja, koja veze s pripremom terena za izvanredne izbore imaju kao i s pripremom travnjaka u Lyonu za finale nogometne Europske lige.


Moguće.


No, činjenica je da mirišu poput predizbornih poteza, kao i da bi izvanredni izbori aktualnoj vlasti iz cijelog niza razloga u ovom trenutku dobro došli.


Skok u prazno


Većina u Saboru je tanka. Glasova za Vladu je 77, dakle samo dva više od minimuma. Raspored snaga je, međutim, takav da nikome (osim – možda – HDZ-a, sa čim se i bavi ovaj tekst) izvanredni izbori ne odgovaraju. A tanka većina znači i veću etiketu s cijenom na donošenju svake političke odluke, što nikako nije situacija koja bi bilo kojeg premijera na svijetu činila sretnim.


Izbori kojima bi se većina mogla konsolidirati i podebljati svakako ne bi loše legli na želudac čelniku iz Banskih dvora. Samo, tu stvari postaju malo kompliciranije, jer je, sudeći po anketama, rast antisistemskog Živog zida i grubi prekid s Mostom poprilično smanjio koalicijske opcije HDZ-a. Osim jedne (dvije zapravo, ali mogućnost da HDZ sam ili s manjinama složi Vladu je poprillično teoretska). One sa SDP-om, u koaliciji koja bi se brendirala antipopulističkom.



Nakon HNS-ovog odlaska u koaliciju s HDZ-om prošlog ljeta mnogi smatraju da će sljedeći parlamentarni izbori označiti kraj te stranke, odnosno makar njihov nestanak s nacionalne političke scene. Travanjski prosječni anketni rejting od 1,5 posto svakako daje za pravo tim analizama, jer je broj glasova koji Vrdoljakova stranka dohvaća skoro 300 posto ispod izbornog praga. Međutim, iako baš HNS-u izvanredni izbori najmanje odgovaraju (»Titanik luping« je još svjež, a bitnijih rezultata u obrazovanju još nema) možda ipak ne bi u potpunosti trebalo otpisati Vrdoljakove trupe. HNS je, naime, makar do odlaska u krilo Andreja Plenkovića, jako dobro stajao u nekim izbornim jednicama, prije svih u trećoj. Ako bi uspjeli složiti koaliciju s, recimo, strankom Milana Bandića, možda bi uspjeli proviriti u Sabor s jednim do dva mandata i tako zadržati makar politički puls. Drugi način je da ih HDZ uzme na svoje liste, ali teško da se to može očekivati, s obzirom na status »narodnjaka« među biračima HDZ-a. Uostalom, prva anketa o koalicijama je pokazala da HDZ i HNS u koaliciji dobivaju manje glasova nego HDZ sam.


Dakle, »preživljavanje« HNS je moguće očekivati s fokusom na treću izbornu jedinicu i eventualnom koalicijskom kombinacijom s Milanom Bandićem i potencijalno nekim trećim sitnijim igračima. Samo, takva stranka bit će jednostavno »zombi« partija, naizgled živa, ali bez gotovo ikakvog utjecaja na politički život zemlje. Tko je rekao – HSLS?



Za Plenkovića bi to bila win-win situacija i to na nekoliko frontova. Izvanrednim izborima bi se u potpunosti riješio Karamarkove popudbine, u vidu saborskih zastupnika HDZ-a, ali i minijaturnih koalicijskih partnera bez ikakve težine na biračkom tržištu. Na čistac bi se odjednom izvukla i parlamentarna desnica u vidu Nezavisnih za Hrvatsku, a eventualni i predvidivi kolaps na izborima (trenutni rejting NZH – 1,8 posto) mogao bi biti i kraj tog političkog projekta. S obzirom na ojačanu saborsku većinu smanjio bi se utjecaj Plenkoviću napornih kritika predsjednice države koja svoje male ovlasti i još manju odgovornost nadoknađuje populističkim kanonadama po Banskim dvorima.


Nadalje, izbori sada (riječ »sada« ovdje čitati kao najesen) za stranku čija popularnost redovno pada su vjerojatno mnogo bolji nego izbori za dvije godine. Rastući Živi zid bi se na birališta odvukao prije nego se približi opasnih 20+ posto potpore, pa bi u odnosu na danas osnaženi Pernar i Sinčić bili taman dovoljni za Plenkoviću omiljeno plašenje javnosti populističkim ugrozama.


Naposljetku, izbori sada bi sasvim sigurno značajno uzdrmali ipak glavnog političkog takmaca – SDP. Rezultat zasigurno ne bi bio pobjednički, što bi pokrenulo juriš na smjenu Davora Bernardića, dakle unutarstranački rat. Eventualni ulazak u veliku koaliciju, pak, bi, sasvim sigurno do kraja i fizički podijelio stranku.


Naravno, sve ovo su teoretska promišljanja u vrijeme kad je, eto, u Hrvatskoj doista pomalo zamirisalo na izbore.


Jer, svaki izlazak na birališta, pa još izvanredni, skok je u prazno s padobranom koji bi trebao proraditi. Čak i kad maknemo uvijek moguća iznenađenja u samoj kampanji i na biralištima, Plenković se može obreti u svijetu u kojem mu 77 sadašnjih glasova zvuče tako… stabilno.


No, uzimajući u obzir razumnu količinu rizika, čini se da je izglednija prva varijanta, da padobran doista proradi i da se složi Vlada sa snažnijom saborskom i javnom potporom od sadašnje. I s, ne treba ni to zaboraviti, mandatom do kraja daleke, daleke 2022. godine.


Po svemu što se u zemlji događa, čini se da Plenković upravo stoji pored otvorenih vrata aviona, gladi ručku padobrana i razmišlja.


A možda samo plaši suputnike time da bi bi doista mogao skočiti.