Propusti

MARIJANA HAMERŠAK Neodgovorno je što “Ježeve kućice” već desetljećima nema na popisu lektire

Ljerka Bratonja Martinović

Foto D. Kovačević

Foto D. Kovačević

»Ježeva kućica« dio je življene dječje čitateljske kulture. Taj se tekst već više od dva desetljeća ne nalazi na popisima lektire, što nas vraća tezi o neodgovornom odnosu prema popisima lektire za osnovnu školu



Marijana Hameršak viši je znanstveni suradnik Instituta za etnologiju i folkloristiku, a književnost za djecu jedno je od njenih područja interesa. Autorica je knjige Pričalice: o povijesti djetinjstva i bajke te s Dubravkom Zima koautorica knjige Uvod u dječju književnost. U hrvatskim i inozemnim časopisima i knjigama objavljuje znanstvene i stručne radove i članke o teorijskim, materijalnim i institucionalnim aspektima dječje, popularne i usmene književnosti te popularne, dječje, medijske i druge kulture. Interes javnosti pobudila je svojim stavom da su aktualne nesuglasice oko školske lektire samo posljedica višedesetljetne nebrige za lektiru. U razgovoru za Novi list objašnjava kakav je bio odnos prema lektiri proteklih desetljeća, ali i koje je pogrešne korake povukla aktualna vlast u tom pogledu. 


– Pogledamo li iz povijesne perspektive popise lektire za osnovnu školu, a što je tema kojom sam se istraživački bavila, uočit ćemo nekoliko stvari. Otkad se pojavljuju u nastavnim planovima i programima, a to je od sredine 20. stoljeća, ali u kontinuitetu i za sve razrede osnovne škole tek od 70-ih godina, popisi su se neprestano i radikalno mijenjali. Na popisima osnovnoškolske lektire objavljenim od 70-ih do sredine 2000-ih tek je dvadesetak zajedničkih naslova dok se više od 500 naslova na njima izmjenjivalo. Smiljana Narančić Kovač i Ivana Milković izradile su bazu svih poznatih popisa lektire. Baza je objavljena na mrežnim stranicama projekta BIBRICH i sadrži više od 1.000 jedinica. Iako se u konačnici radi o ipak nešto manje naslova budući da se neki naslovi pojavljuju u varijantama, broj je svejedno frapantan. Pogotovo ako se uzme u obzir raširena predodžba o popisima lektire kao fiksnim, okoštalim i nepromjenjivim. Osnovnoškolski popisi lektire mijenjali su se pod utjecajem promjenjivih shvaćanja djece, dječjih potreba, dječjeg čitanja, ali i sasvim partikularnih interesa, dnevnopolitičkih, nakladničkih i drugih utjecaja. U njima se lako iščitavaju društveni rezovi i lomovi. Popisi lektire iz sredine 90-ih drastično se razlikuju od popisa iz prethodnog desetljeća. Sve to sugerira da se popisi lektire, povijesno gledano, uglavnom nisu radili s nekom većom dosljednošću i ozbiljnošću od one danog trenutka.


Koja bi trebala biti uloga lektire u školi?




– Teško mi je to reći. Povijesno, osim altruistične uloge užitka čitanja, uloge lektire bile su vrlo različite. Kad pogledamo nastavne planove i programe, možemo vidjeti da je lektira, odnosno nastava hrvatskog jezika i književnosti, kako u njima stoji, trebala, između ostalog, uvoditi i u općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, pa onda u nekom drugom vremenu i razvijati ekološku svijest učenika, pa zatim i razvijati poštivanje prema jeziku i kulturi hrvatskog naroda i svijest o stvaranju demokratskih uvjeta za slobodan razvoj hrvatskog jezika. S druge strane, lektirni popisi, pa tako i oni za osnovnu školu, uvijek imaju i kanonsku funkciju. Popisi lektire za osnovne škole u hrvatskom kontekstu zbog svoje stalne promjenjivosti su samo donekle ispunjavali i tu funkciju. Unatoč tomu čini se da je danas ipak uspostavljen neki kanon vezan uz čitatelje u osnovnoj školi, a što se vrlo dobro moglo iščitati iz reakcija na posljednji popis lektire. Nekadašnji čitatelji lektire, danas odrasle osobe, izdvojili su cijeli niz tekstova koje su prepoznali kao reprezentativne tekstove dječje književnosti, zahtijevajući da im se takav status na neki način prizna i kroz njihovo uvrštavanje na popise lektire.


»Ježeva kućica«


Znači li to da su knjige za djecu čiji se povratak u lektiru tražio, zapravo kanonska djela?


– Uvijek se može raspravljati pripada li neki tekst kanonu ili ne, kao uostalom i što je ustvari kanon, o čijem se kanonu radi i tako dalje. No, samim ulaskom u polje rasprave pojedina djela se izdvajaju u odnosu na ostala i s vremenom stječu ili ne sječu priznanje stručnjaka, čitatelja, institucija. Dječja književnost u suvremenom smislu je relativno recentan fenomen sa svojim specifičnostima te zato očekivano i njezin kanon ima neke specifičnosti. On je nešto fluidniji od kanona nedječje književnosti, možda i više vezan uz čitateljsku valorizaciju, u pravilu obuhvaća i prijevode. I sama ideja da osnovnoškolski popisi lektire budu orijentirani primarno na djela dječje književnosti povijesno je specifična. Prije stotinjak godina su se posve drugi tekstovi preporučivali za osnovnoškolsku dob ako su se uopće preporučivali.


Je li onda i »Ježeva kućica« dio tog dječjeg kanona?


– Taj se tekst danas na različitim razinama prepoznaje kao kanonski. »Ježeva kućica« prvi put se pojavljuje kao lektirni naslov u popisu iz 1960. godine da bi s popisa bila isključena s popisom iz 1993. Od 2000-ih, od kada se nakon neslavnih pokušaja preimenovanja druga Ježa u dragog Ježa i u Hrvatskoj opet redovito objavljuje. »Ježeva kućica« dio je življene dječje čitateljske kulture u predškolskom, obiteljskom i vršnjačkom okružju, u knjižnicama, a u nekim sredinama i kazalištima. Na nju se referira u povijestima i pregledima dječje književnosti. Istodobno, taj se tekst već više od dva desetljeća ne nalazi na popisima lektire, što nas vraća tezi o višedesetljetnom, u mnogim segmentima rekla bih, neodgovornom odnosu prema popisima lektire za osnovnu školu.


Kroz desetljeća, koliko se često mijenjao popis lektire i njezina izbornost?


– Popisi su se od sredine 20. stoljeća izmjenjivali različitim ritmovima, ponekad svakih nekoliko godina, ponekad tek nakon više od desetljeća. Od 70-ih godina od kad se u planovima i programima kontinuirano objavljuju popisi za sve razrede osnovne škole uočava se rast izbornosti. Izbornost je rasla na razini broja naslova među kojima se biralo one lektirne, zatim na razini broja naslova koje je trebalo izabirati, kao i na razini omjera broja tih naslova i onih koji su izdvojeni kao obavezni. Popis iz 2016. koji je likvidiran zajedno s reformom koje je bio dio, sastojao se od doista velikog broja samo preporučenih naslova. Nastavnici su među njima mogli, ali nisu bili obavezni birati one lektirne. To je jedna krajnost tendencije izbornosti, samo orijentacijski popis. Druga je krajnost da uopće nema popisa lektire, čime dolazimo do posljednjeg, uvjetno rečeno, popisa koji je sveden na tek desetak obaveznih naslova za sve razrede osnovne škole. Ostalih pedesetak naslova nastavnici bi trebali određivati prema vlastitoj procjeni.


Sredinom 20. stoljeća, ali i ranije kad se po prvi puta i u nastavnim planovima i programima za osnovne škole uopće spominje potreba dječjeg čitanja izvan škole, izbornost je bila primarno vezana uz nedovoljan broja primjeraka neke knjige. Pitanje izbornosti lektire odnedavno se, konkretno vezano uz sporan popis, vezuje i uz pitanje slobode izbora. Vidim u tome banalizaciju uloge obrazovne tradicije koje smo dio, napora učenika, nastavnika, stručnjaka. To mi se čini kao još jedan pokušaj privatizacije javne sfere. Kao pokušaj tumačenja kompleksnih društvenih pojava i odnosa u reduciranom ključu, u tržišnim kategorijama.


Obavezni naslovi


Do koje mjere je onda izbornost u lektiri poželjna?


– Prije svega mislim da je važno uočiti da se labavim normiranjem ili nenormiranjem lektire propušta prilika za provedbu jasnije definirane i za sve učenike zajedničke ili barem većim dijelom zajedničke lektire. To je i prilika za formiranje nekog tipa kanona, skupa naslova, ideja i perspektiva s kojim se možemo slagati ili neslagati, ali koji se već time što postoji postavlja kao referentno mjesto javne kritike, promišljanja, odobravanja, odbacivanja. Popisi koji se stalno mijenjaju i na kojima prevladavaju izborni naslovi eventualno samo djelomično mogu ispuniti tu funkciju. Neki naslovi koji se desetljećima pojavljuju na popisima lektire u praksi su rijetko bili lektirni. Među njima je, recimo, »Ulica predaka« Sunčane Škrinjarić koja ima svoje važno mjesto u promišljanjima hrvatske dječje književnosti, ali koju su, koliko mi je poznato, nastavnici rijetko ili gotovo nikada izabirali za lektiru.Gotovo sveopća izbornost koja se sada uvodi iznijela je na vidjelo cijeli niz problema. Oni sami po sebi jasno govore zašto bi deregulacija lektire za osnovne škole dodatno mogla biti problematična. Problem su, recimo, što se fondovi školskih knjižnica slabo ili nikako opremaju, što dio današnjih nastavnika hrvatskog jezika i književnosti u okviru studija nije imao ni priliku slušati kolegije iz dječje književnosti, područja koje danas dominira na osnovnoškolskoj razini.


Dakle događa se jedna prilična stihija?


– Da. Stihija u kojoj na vidjelo izlaze različiti tipovi nezainteresiranosti, pa i nebrige za infrastrukturu, instituciju književnosti, dosljednost, jasno definirana načela, polazišta, ciljeve. S druge strane, sudeći prema reakcijama u javnosti, očito je da postoji društveni interes za drugačijim odnosom prema obrazovanju, lektiri, književnosti, dječjoj književnosti, kanonskim i suvremenim tekstovima. Svi u raspravi izneseni problemi ne mogu se riješiti, pa ni sagledati iz perspektive popisa lektire, ali je lektira očito poslužila kao lakmus papir za njihovu detekciju.


Mislite da bismo se u pogledu lektire trebali resetirati i početi ispočetka?


– Mislim da je apsolutno trenutak da se lektira i osnovno obrazovanje i pitanje koju funkciju u našem društvu oni imaju, sagledaju s bitno većom ozbiljnošću nego što je to bio slučaj do sada. Bez podilaženja ad hoc, ekspresnim, blic-rješenjima kojima će se eventualno još jednom zataškati cijeli niz vrlo ozbiljnih problema koji su vezani uz specifičnosti trenutka u kojem živimo, ali i povijesni balast samog sustava lektire. Lektira distribuira i kulturni kapital, ona je vrlo važan faktor o kojem ovise visine naklada, u jednom aspektu i život književnosti. Ona je i važan element našeg poimanja sebe, toga što smo. Ona više ili manje definira sam pojam čitanja u djetinjstvu, u konačnici i što je djetinjstvo.


Vatrogasna mjera


Do kakvih posljedica može dovesti postojeća situacija u kojoj se učitelji i nastavnici izjašnjavaju o djelima koje smatraju potrebnima u lektiri, a onda će to ministarstvo uobličiti u novi popis lektire?


– Anketa je možda pogodan alat za preliminarna, okvirna istraživanja stavova ili za odlučivanje o pobjednicima televizijskih natjecanja. Ali odlučivanje o nečemu tako kompleksnom, što, kako se pokazalo, izaziva cijeli niz kontroverzi, zamračeno je u mnogim svojim aspektima, i povijesno i sociološki, ne može se presjeći mehaničkim priklanjanjem prema strani koja je dobila najviše glasova. Trebamo ozbiljnu, kritičku i poštenu raspravu, a nakon toga odgovorno donošenje odluka. Objava da će se trenutačna situacija, odnosno kriza, riješiti kroz anketu, može se protumačiti i kao znak neuvažavanja akterima čije mišljenje navodno kani pretočiti u praksu, jer ih svodi na masu, postotak, neku vrstu anonimiziranog živog štita. Moguće je da je ideja ankete i sama bila vatrogasna mjera, prijedlog s kojim se kanilo zaustaviti kritike. Nekako mi je taj prijedlog blizak jednom drugom mišljenju koje nam je ovih dana došlo iz MZO-a, doduše neslužbeno, u obliku objave na facebook profilu jednog visokorangiranog člana MZO-a. U toj se objavi ideja popisa obavezne lektire diskvalificira kao relikt komunističkog mentaliteta. Konačno, kada ministrica govori da se u nekim prošlim vremenima lektira propisivala dekretom, postavlja se pitanje otkud taj termin i jesu li u ministarstvu upoznati s osnovnim elementima povijesti institucionalizacije lektire u Hrvatskoj. Jesu li svjesni kontinuiteta neobaveznog, labavog normiranja osnovnoškolske lektire u nas? Ili su možda s njime upoznati, ali su iz nekog razloga odlučili na njega ne referirati?


Politika evidentno donosi odluku o tome kakva će biti koncepcija popisa lektire, ali i kompletna koncepcija škole, obrazovnog sustava. U kojoj mjeri pritom treba slušati struku?


– Odluka o tome kako će izgledati nastavni plan i program i srodni dokumenti je u krajnjoj crti politička odluka, jer nadležno ministarstvo ima ključnu ulogu u procesu njihova definiranja i usvajanja. Na ministarstvu je da u taj proces uključi sve relevantne aktere. U kontekstu reforme koja se ukidala, povlačila, nastavljala i gubila u nizu, kako vidimo vezano uz popis lektire, varijanti, promašenih i preskočenih koraka, stručna su povjerenstva, sudeći prema izjavama nekih njihovih članova, trebala tek legitimirati, eventualno doraditi drugdje donesene odluke. Ministrica je dala izjavu iz koje mi nije potpuno jasno kad je i vodeći se čijim mišljenjem donijela odluku da normiranje osnovnoškolske lektire popisima svede na mjeru za koju se možemo s pravom pitati radi li se o njegovom ukidanju. Nepojmljivo bi mi bilo da se takve odluke donose bez stručnih i temeljitih konzultacija, a opet ne mogu zamisliti da bi netko doista stručan u polju tako nešto savjetovao u ovom trenutku, u hrvatskom kontekstu.


Smokvin list


Nije, dakle, dovoljno u to uključiti samo nastavnike i učitelje?


– Teško mi je vjerovati, iako me stvarnost u tome vrlo često opovrgava, da bi se o bilo čemu vezanom uz obrazovanje odlučivalo bez jasno formuliranih argumenata i perspektiva. Mislim pritom na argumente i perspektive artikulirane unutar matičnog polja, dakle, znanosti i visokog obrazovanja, kada je riječ o lektiri, primarno humanistike, ali i šireg polja kulture.



Koliko knjiga kao takva danas može parirati digitalnoj tehnologiji? Knjige su velikom broju djece nezanimljive i veliki postotak djece pomoću interneta »pokrije« nepročitanu lektiru.– Prepisivanja lektire nisu vezana samo uz internet, to svi vrlo dobro znamo, ali ovim ste se dotaknuli vrlo važnog pitanja razlike između čitanja i pisanja lektire. Učenici su upućeni na prepisivanje lektire čak i kad su pročitali zadani tekst. To nas vodi prema pitanju na koji se način u školi obrađuje lektira, koji su problemi u tom području i postoje li načini da ih nadiđemo. O tome bi nam vjerujem upravo učitelji i nastavnici od svih mogli najviše reći. Dakle ne mora nužno biti da će digitalna tehnologija istisnuti knjigu?– Različite se tehnologije uvijek nadmeću, ali i koegzistiraju. Danas supostoji nekoliko, nazovimo ih, tehnologija knjige koje su dijelom komplementarne, a dijelom konkurentske. Knjiga od papira, readeri koji bojom simuliraju papir, readeri koji se nastoje nametnuti upravo s obzirom na razlike koje nude u odnosu na knjigu. Tu su i cijele knjige, pa i biblioteke koje nosimo na usb stickovima, šaljemo mejlovima, čitamo na ekranima naših računala, ispisujemo na pisaču. Zaokupljeni, možda i zabrinuti zbog suvremenosti teško ponekad uočavamo da su stvari koje nas okružuju, koje nas zbunjuju ili fasciniraju svojom novinom, već možda u ovom ili onom obliku viđene u prošlosti. Na što konkretno mislite?– Reakcije koje danas možemo čuti vezano uz kompjuterske igrice, mogli smo pred par desetljeća čuti vezano uz televizijski program, a još prije puno više desetljeća vezano uz knjige. Pretjerano čitanje knjiga, posebno u mladosti, smatralo se u nekim povijesnim trenucima i u hrvatskom kontekstu vrlo opasnim, posebno nekih knjiga, nekih žanrova, primjerice bajki koje su se optuživale za odgoj sanjara, neproduktivnih članova društva. Mislim da je važno imati kritičan odnos prema suvremenosti, a odmaknuti se od futurološkog refleksa i moralno-paničnog odnosa prema novim tehnologijama, mladima i djeci.


Koji su dijelovi struke zaobiđeni?


– Vrlo mi je teško reći, obzirom da je proces bio dugotrajan, da su se u njemu izmjenjivali akteri. Nedavno su kolege s Učiteljskog fakulteta reagirali upozoravajući da su ministarstvu uputili mišljenja na koja nikad nisu dobili odgovor. Nedavno smo vezano uz lektiru, mogli čuti da su se u samoj završnici procesa navodno izravno kontaktiralo i neke akademske institucije. Neću ovdje ponavljati koje su institucije pritom spomenute, jer prema svemu što mi je poznato one nikada nisu dobile taj tip poziva, barem ne službeno. Željela bih tek poentirati da bi takav poziv, sudeći prema onome što smo o načelima rada imali prilike čuti od nekih članova radne skupine, kao i sudeći prema predviđenom vremenskom roku, u najboljem slučaju najvjerojatnije bio tek poziv na brzopoteznu doradu drugdje dogovorenih rješenja. Akademsku zajednicu, povjerenstvu, stručne skupine ne bi se smjelo koristiti kao smokvin list, niti bi one na to trebale pristajati.


Jedna od dilema vezanih uz lektiru odnosi se na navike čitanja. Osim što joj je uloga razvijati opću kulturu i općeljudske vrijednosti, obogatiti djeci vokabular, lektira bi s druge strane trebala razvijati ljubav prema knjizi. Koliko je ta druga dimenzija tu važna, danas kao da postaje dominantna?


– Slažem se. Čak mi se čini da je mjesto užitka u osnovnom obrazovanju danas predimenzionirano. Toliko da se zaboravlja da je škola jedan od ideoloških aparata države i ipak disciplinirajuća institucija. Kad pogledamo srednjoškolsku lektiru, vidjet ćemo da se puno manje govori o užitku čitanja, dok se istodobno podrazumijeva njezina kanonska dimenzija. Jedna od aporija odnosa osnovnoškolske i srednjoškolske lektire je da osnovnoškolska lektira u biti ima, kao što sam već spomenula, ograničen kanonski učinak. Naslovi u osnovnoškolskoj lektiri uglavnom nisu oni naslovi koji se čitaju i u srednjoj školi ili na fakultetu, a kojima stječemo ugled u zajednici. Nečija načitanost danas se ne mjeri upućenošću u dječju književnost. Naravno da želimo i težimo tomu da nađemo načine da kod djece potaknemo čitanje s užitkom i iz užitka, da zavole čitanje, da otkriju druge poglede i svjetove, ali tu smo u vrlo skliskom području. Što je užitak, tko određuje što je užitak, mogu li se tekstovi od kojih se očekuje užitak definirati popisom, a da popis ne postane beskonačan? Jesu li normiranje popisom i užitak međusobno disparatne prakse ili ih se ipak može pažljivo kombinirati i pod kojim uvjetima?


Očekujete li da će vas ministrica Divjak poslušati?


– Svi smo mi odgovorni za svoja djelovanja, ali neka djelovanja jednostavno imaju veću odgovornost. Mislim da se ovdje radi upravo o odgovornosti, odgovornosti da se umjesto politike instant rješenja, diskvalifikacije kritičara dosjetkama i svođenja svih društvenih sfera i odnosa na one koristi i dobiti, izabere politika koja je zainteresirana za kompleksnosti, koja cijeni kritičnost, koja razumije prošlost i koja može zamišljati budućnost. Takva politika oslobodila bi se autokolonijalnog refleksa i uvjerenja da mehaničkom transplantacijom praksi iz drugih sredina možemo postati sličniji tim sredinama.