MALIGNI TREND Problem Hrvatske nije samo iseljavanje, već nedostatak useljavanja

Upravo zemlje koje se rapidno smanjuju čine pokret otpora unutar EU kad je u pitanju raspodjela – migranata (Poljska deveta na depopulacijskoj listi, Mađarska deseta, hvala na pitanju, a i Hrvatska je u društvu s tom ekipom)

Nekad je pojam dana bila samostalnost. Zatim euroatlantske integracije. Pa reforme. Danas je uobičajeno retoričko oružje kojim do zla boga uporno i često posežu hrvatskih političari svih boja, oblika i hormonalnog kalendara – demografija.

Jer, »mladi nam odlaze«, »Lika i Slavonija se prazne«, »autobusi za Njemačku su puni«, s tim frazama u raznim varijacijama udarao je Tomislav Karamarko po Vladi Zorana Milanovića, danas udara Kolinda Grabar-Kitarović po Vladi Andreja Plenkovića, SDP čak između Bernardićevih rečenica o satiri progura depopulaciju, a iseljavanje je i najjača stavka u retoričkom arsenalu za lupanje po Banskim dvorima Živog zida i Mosta.

Jer, pobogu, Hrvatska se smanjuje i zato moramo hitno naći krivca, kao i politike koje će preokrenuti maligni trend!

Sve to skupa, međutim, realno je vrijedno tek jednog, ne pretjerano razrađenog komentara: Bla, bla, bla…

Gulaš i digitalizacija

Jer, recimo, što reći Karamarku kad optužuje ondašnju Vladu za pojačano iseljavanje – u trenutku kad se ulazi u EU i, dakle, padaju granice i lakše se dolazi do posla u znatno bogatijim zemljama?

Je li imalo smisla čovjeku objasniti da je to logičan razvoj situacije, bez obzira na to tko bio na vlasti u Domovini (što se pokazalo i kad je Milanović odletio u privatni biznis)? Da se isto dogodilo i drugim zemljama s Istoka pri ulasku u Uniju? Da to ipak nije kriptokomunistička i jugoudbaška ujdurma ondašnje vlasti? I da se uhvati digitalizacije?

Što reći SDP-u kad po istoj špranci broji autobuse koji odlaze s hrvatskih kolodovora u tuđinu? Da će odlaziti i dalje, iako je Bero »vratio« ‘Di su pare?’ na Facebook? Da se radi o kontinetalnom i milenijskom problemu, a ne o grijehu lokalne vlasti koja će potrajati tri-četiri godine (ako)?

Kako objasniti, pak, predsjednici Republike da njena ideja o mjerama koje je »nužno donijeti što prije« (povećanje sigurnosti radnog mjesta, posebno za trudnice i majke malodobne djece i smanjenje ugovaranje rada na određeno vrijeme) neće praktički nimalo – a pogotovo u kratkom roku – promijeniti demografske pokazatelje? Da je to što ona predlaže, zapravo, direktno suprostavljeno vlažnom snu svih Vlada (i međunarodnih organizacija) – fleksibalizaciji radnog zakonodavstva i povećanju konkurentnosti?

Ima li smisla svima njima zapravo uopće pokušavati išta objasniti, jer su izračunate potencijalne kratkoročne dnevno-političke mikrokoristi daleko važnije od – stvarnosti? Uostalom, ako je cijela medijska scena stvarnost odavno pospremila u ladicu »dosadno«, zašto da se cure i dečki dodatno trude?

Ipak, bez obzira na virtualnu realnost u kojoj se već dugo vremena krčka gulaš domaće politike i medija, kreirajući javnost u kojoj se zakonomjerno javljaju teoretičari zavjere i zagovornici jednostavnih i populističkih rješenja (a onda im se svi skupa čudimo, izrugujemo i s nevjericom gledamo anketne brojke), stvarnost i dalje, ha, kako to reći da se nitko ne šokira… – postoji

Bez useljeničke politike

Krajem prošle godine, naime, Ujedinjeni narodi su objavili reviziju svojih populacijskih procjena. Po njima je jasno da će Hrvatska u ovom stoljeću doživjeti vrlo ozbiljan pad populacije, sa sadašnjih 4,19 milijuna stanovnika, do sredine stoljeća past će na 3,46, a do 2100. godine na tek nešto više od dva i po milijuna stanovnika. Radi se, dakle, o – stoljeću.

Kojem su preostale još skoro pune 82 godine, dakle, više od dvadeset redovnih mandata raznih Vlada. Kako pobogu onda krivnju za ovakva kretanja adresirati na ovu ili novu trenutnu vlast – a upravo je to sport godine u Hrvatskoj.

Radi se, očito, o problemu koji golemo nadilazi četiri godine Plenkija, Zokija, ili, budimo satirični – Bere.

Pritom, radi se o problemu koji čak nije ni – hrvatski. Odnosno, nije primarno hrvatski.

Problem depopulacije je izražen u cijelom području središnje i istočne Europe do 2050. godine. Taj dio svijeta je vodeći u brzini gubitka vlastitog stanovništva – Bugarska, Latvija i Moldavija predvode tu skupinu, Hrvatska je peta, a u prvih deset je samo taj, siromašniji dio Europe. Prvi razlog je jasan – migracije prema bogatijim europskim zemljama su mnogo lakše – i fizički i zakonski.

Ali, to nije cijela priča.

Kako, naime, kaže Tomas Sobotka, vodeći istraživač Centra Wittgenstein, koji se bavi populacijskom dinamikom, razlog pada nije samo iseljavanje, već i padajući natalitet. Prije nego svi skupa odjenemo bijele kukuljice (ili to ide bez njih?) i krenemo u Hod za život, valjda vidjeti i koji je drugi razlog – a koji predstavlja ključnu razliku između bogatijih i siromašnijih zemalja Europe – useljenička politika.

Naime, upravo zemlje koje se rapidno smanjuju čine pokret otpora unutar EU kad je u pitanju raspodjela – migranata (Poljska deveta na depopulacijskoj listi, Mađarska deseta, hvala na pitanju). Ovo valja ponoviti još jednom, malo sporije – zemlje kojima je najveći problem gubitak stanovništva najžešće se protiv – useljavanju stanovništva.

»Tvoje ruke u neskladu/ Između zbilje i sna«, tim upečatljivim stihovima Johnnya Branimira Štulića počinje »Gracija« jedna od kultnih ljubavnih balada zagrebačke »Azre«. Čini se da su tamo negdje, na razmeđi zbilje i sna, u samo jednom danu definitivno zapele javne figure dviju političarki za koje su se naivniji promatrači nadali da će u Vladu Andreja Plenkovića donijeti dah građanske, pristojnije političke prakse. Ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek je na čistac izveo seksistički istup njenog savjetnika Ladislava Ilčića o ženama i hormonalnim ciklusima. Ona se »obranila« time da se Ilčić u ministarstvu bavi drugim stvarima. Ministricu obrazovanja Blaženku Divjak, pak, na čistac je izveo Andrej Plenković, stavljajući u Povjerenstvo za provedbu reforme obrazovanja Jasminku Buljan Culej, koju je tamo transferirao s ključne pozicije za provedbu kurikularne reforme. Na to, prethodno, mjesto je Buljan Culej došla, pokazali su dokumenti, s lošom prijavom, upitnim kriterijama i lažući javnost. Sad će birati svog nasljednika. Ministričin odgovor – kompromitirani natječaj s Buljan Culej bio je – prošle godine. Pa onda, valjda, nema veze.»Govoriš mi da si slobodna/ Želim vjerovati u to«, pjevao je Johnny u refrenu »Gracije«. Čovjek se makar nadao. Ovdje je, nažalost, sve jasno.

Hrvatska je u društvu s tom ekipom. Hrvatska je zemlja koja nema useljeničku politiku (što nema – o njoj se nitko ne usuđuje ni govoriti!), Hrvatska je zemlja koja za azilante na svom teritoriju osigurava 70 sati učenja hrvatskog jezika, Hrvatska je zemlja u kojoj integracija migranata ide sporo i s »milijun« tako naših birokratskih prepreka i nerazumijevanja.

Naposljetku, problem pražnjenja »Like i Slavonije« nije, prije svega, problem Hrvatske.

Suštinski je to glavni problem same Europske unije. Jer, ovakvim razvojem situacije stvorit će se EU još bogatijih i EU još siromašnijih država, čije će fiskalnu stabilnost kobno potkopavati i manjak onih koji će uplaćivati u mirovinske i zdravstvene fondove i(li) možda i u fond zajamčenog osobnog dohotka. Unija s tolikim razlikama ne može preživjeti, a kamoli postati globalni igrač kakav želi biti.

Ne postoji, niti može postojati, uostalom, država koja može izdržati brutalno povećanje razlika među svojim dijelovima. Niti to može EU. Naposljetku, a o tome tek nećete ništa čuti u domaćoj politici, to ne može ni cijeli planet.

I tu negdje leže svi dugoročno odgovori na domaća populacijska pitanja. Ravnomjerniji razvoj (regija, država i kontinenata) i, konačno, ozbiljna hrvatska useljenička politika.

Građenje bogatije i sređenije države (što je također složeni i višegeneracijski projekt), naravno, neće odmoći. Ali, realno, neće ni riješiti problem.

Da, znam.

Lakše je lupati po Zokiju i Plenkiju.