Proboj logoraša i jasenovačkog logora započeo je u deset sati ujutro 22. travnja 1945. godine kada je nekoliko stotina preostalih logoraša na povik Ante Bakotića »naprijed drugovi!« krenulo u proboj. U proljeće 1945. godine saveznici su bombardirali jasenovački logor, a ustaški pukovnik i prvi čovjek logorskog sustava stvorenog u NDH Vjekoslav Maks Luburić naredio je likvidaciju preostalih zatočenika, zatvaranje logora i njegovo fizičko rušenje čime bi se prikrili tragovi zločina. Posljednja skupina od više stotina logorašica ubijena je predvečer 21. travnja, a tijekom noći ubijeno je još nekoliko stotina logoraša. Preostali logoraši zaključili su da će i oni biti ubijeni i, iako nenaoružani, odlučili su pokušati proboj. Nakon što je Bakotić uzviknuo »naprijed drugovi!« oko 670 logoraša krenulo je u proboj, a njih 89 uspjelo se probiti iz logora. Logoraše koji zbog nemoći, bolesti i opće iscrpljenosti nisu sudjelovali u proboju ustaše su ubile i spalile zajedno s logorskim objektima. Istoga dana, 22. travnja 1945. godine, i zatočenici Kožare, dijela jasenovačkog logora u samom mjestu Jasenovac, krenuli su u proboj, a od njih 167 koliko ih je krenulo u proboj preživjelo je njih 12. Na poimeničnom popisu žrtava logora koji vodi JUSP Jasenovac navodi se 83.145 imena.

   Jasenovački je logoraš u svom zahtjevu koji je odbijen naveo da mu je početkom 2014. ukinuto pravo na opskrbninu i dodatak za pripomoć u kući, a ta je prava ostvario kao sudionik NOB-a, a oko godinu dana bio je zatočen u logorima zbog čega je zatražio utvrđivanje prava koja mu novim zakonskim odredbama pripadaju. Svom je zahtjevu priložio preslik inventarne knjige upitnika iz logora Stara Gradiška, dio komunikacije koju je imao s JUSP Jasenovcem, uvjerenje SABA o statusu sudionika NOB-a i niz drugih dokumenata iz kojih se vidi da je za vrijeme rata sudjelovao u NOB-u i bio zatočen u logoru. Ured državne uprave utvrdio je da je ta osoba bila zatočena u logoru Jasenovac, da opskrbninu koristi od 1992. godine, a dodatak na pripomoć u kući od 2005. godine, oboje u punom iznosu. Taj je zatočenik dao i izjavu Službi za društvene djelatnosti, ispostava Velika Gorica koji je postupak vodio i u toj je izjavi kazao da »ne posjeduje medicinsku dokumentaciju iz vremena zatočeništva«. Nakon izlaska iz logora bio je lošeg zdravstvenog stanja i imao niz zdravstvenih tegoba. Nikada nije podnosio zahtjeve radi utvrđivanja statusa civilnog invalida rata jer je smatrao da mu je taj status priznat pravom na opskrbninu i dodatkom za pripomoć u kući što je godinama ostvarivao. 

  Socijalna nesigurnost

Osoba nema pisani dokaz o oštećenju organizma, nema medicinsku dokumentaciju iz logora jer, eto, ustaše nisu vodile urednu medicinsku administraciju, a nema ni dokumentaciju o liječenju najkanije do 15. svibnja 1946. Zbog toga je njegov zahtjev odbijen, a jasenovački je logoraš na temelju izmjena zakona ostao bez opskrbnine, bez dodatka za pomoć u kući, a s obzirom da nema dokumentaciju o tome što mu se sve zbivalo u Jasenovcu, nema pravo ni na zajamčenu minimalnu naknadu. 

   O stanju socijalne i pravne nesigurnosti u koju su dovedeni logoraši ustaških logora, ali i dio branitelja i boraca NOB-a, na konferenciji za novinare govorila je voditeljica Documente Vesna Teršelič. Ona smatra da su mnogi zatočenici logora zbog brzopletosti dovedeni u egzistencijalnu paniku. 

   – Upozoreno je što će biti s korisnicima opskrbnine. Na to su upozoravale udruge, pučka pravobraniteljica i pravobraniteljica za osobe s invaliditetom. Oni danas ne primaju ni kunu podrške od države, a sve se to nadovezuje na dugogodišnji neriješeni status zatočenika, pri čemu je i opskrbnina bila neprimjereno rješenje, ali očito bolje od sadašnjeg, kazala je Teršelič. Konferenciju za novinare udruge su organizirale na obljetnicu proboja logoraša iz Jasenovca. 

  Ni učenje, ni sjećanje

Teršelič je upozorila da na novi oblik pomoći, zajamčenu minimalnu naknadu, logoraši nemaju pravo jer nemaju valjanu dokumentaciju da su u logoru doživjeli oštećenja, a jedino što mogu dobiti je skromna socijalna pomoć. O stanju u JUSP-u Jasenovac govorila je i Aneta Lalić iz Srpskog narodnog vijeća. Ustvrdila je da JUSP Jasenovac, usprkos trudu zaposlenih, danas nije mjesto učenja ni sjećanja »pa nema kapacitet postati mjesto savjesti koje bi na vrijeme prepoznalo i ukazalo na pojave fašizma u društvu«. Kao porazan je iznijela i podatak da je 2012. godine zabilježeno samo 30 školskih posjeta Jasenovcu koji je u javnosti sveden isključivo na komemoraciju pri čemu je ove godine vrijeme održavanja komemoracije pomaknuto bez obrazloženja.