Duboka šutnja

‘Ljude je strah, svatko ovisi o nekome’: Kako je Požega postala grad u kojem se šuti o nasilju nad ženama?

Boris Pavelić

Foto Denis Lovrović

Foto Denis Lovrović

Medija u Požegi ne manjka, ali i novinari su rezignirani. Vijest o Pilonovu napadu na suprugu, primjerice, požeške su redakcije znale deset dana prije nego što je prvi put objavljena, a i to se dogodilo tek kada je dospjela do nacionalnih medija



Da nije nas švalera, k…c bi vi u Požegu dolaz’li!« – to što je trebalo zazvučati kao gruba, bećarska zajedljivost na račun Požeško-slavonskog župana Alojza Tomaševića, prometnulo se u dijagnozu stanja duhova. Jer, Požega, ta drevna »zlatna dolina« – bogata starorimska »Vallis aurea«, kasnije, ni manje ni više nego »slavonska Atena« – koja se toliko voli dičiti poviješću i tradicijom, ovih dana jedva da se po ičemu drugom spominje, doli po političarima koji se – obračunavaju šakama.


Odluka Mare Tomašević, supruge Požeško-slavonskog župana Alojza Tomaševića, da nakon dvije godine napokon javno prokaže nasilnoga supruga, poslužila je tek kao otponac za podsjećanja na nasilje koje su u posljednje vrijeme od tamošnjih političara bile prisiljene pretrpjeti partnerice: čitatelji će se još sjećati ovogodišnjega incidenta u kojemu je bivši gradonačelnik – danas dožupan! – Vedran Neferović nasrnuo na novinara nezavisnog Radija 034; u travnju prošle godine pak, tadašnji Neferovićev zamjenik Mario Pilon prenoćio je u policiji pod optužbom da je istukao suprugu, što je potvrdio nalaz požeške bolnice: ozljede na vratu, rukama, koljenima… Slučaj je prispio i na požeški Prekršajni sud, da ondje završi – oslobađajućom presudom.


Spomenuli smo slučajeve za koje je javnost saznala; to, međutim, nisu svi. Čim dođete u Požegu, na prvi pogled lijep i dokon srednjoeuropski gradić usred srijede Papuka, doznat ćete i ono što se tek govorka: da je, primjerice, prije koju godinu zataškan skandal u kojemu je visoki požeški policijski dužnosnik prebio suprugu, koja je, u strahu i bijesu, tri kilometra pješačila da se domogne policije i prijavi supruga. Nitko nije kažnjen jer, eto, nasilje »nije dokazano«, a »temperamentni« je suprug otad u karijeri – napredovao…


Akademskih titula ne manjka 





Kako bilo, iznimno je važan kamenčić u tmurnome požeškom mozaiku činjenica da među trojicom nasilnika koje smo spomenuli na početku ovoga teksta – Tomaševićem, Neferovićem i Pilonom – ima neka tajna, ali važna veza: sva trojica moćnici su lokalnog HDZ-a, pravi požeški »stupovi društva«: Tomašević župan, Neferović dožupan i bivši gradonačelnik, Pilon dogradonačelnik, i u ovome i u prošlom mandatu, u kojemu je nasrnuo na suprugu. Misli li itko da se njima lako suprotstaviti? I misli li itko da oni nisu uzor javnoga ponašanja?


HDZ neprikosnoveno vlada požeškim krajem gotovo svih 26 godina hrvatske samostalnosti. U Požeško-slavonskoj županiji, SDP se domogao tek jednoga nepunoga izbornog mandata, kada je županiju od 2006. do 2008. vodio Zdravko Ronko, jedan od rijetkih SDP-ovih slavonskih veterana koje šira javnost može prepoznati. U gradu Požegi, Ronko se HDZ-u uspio suprotstaviti s koliko-toliko dojmljivim gradonačelničkim mandatom – izabran je čak četiri puta – no usprkos tome, HDZ-ova dominacija danas se čini snažnijom nego ikada prije; snažna toliko da se sadašnji HDZ-ov županijski povjerenik Željko Glavić, usprkos tome što je imenovan usred Tomaševićeva skandala, na nedavnoj konferenciji za novinare nije nimalo libio hvaliti kao da ih je sam Churchill okupio: »Ovo je pobjednička županija. HDZ ima vlast u svim općinama i gradovima na području županije, kao i u samoj županiji«.


No nije li baš u tome problem? »U komunizmu su vam to zvali – ‘negativna selekcija kadrova’, o tome vam se u Požegi radi. Tu se sukobljavaju bolesne ambicije, ali sposobnosti nema«, opisat će nam situaciju u lokalnoj vladajućoj klasi jedan upućeni Požežanin, za kojega se i bez posebnog dogovora podrazumijevalo da mu nećemo otkrivati identitet. Mali je to grad, tek nešto više od 25 tisuća stanovnika, svak’ svakoga zna, i najmanje je mudro zamjeriti se ikome od nekolicine koja već godinama vedri i oblači tim krajem. A Tomašević, Neferović, Pilon – oni su među najmoćnijima.


Foto Denis Lovrović


Foto Denis Lovrović



»Imate sirove, neobrazovane ili, kako ja to zovem, brzopotezno obrazovane«, nastavlja naš sugovornik, pa uz smijeh krene objašnjavati ovaj posljednji, uistinu neobičan pojam – »brzopotezno obrazovani«. E, kad ta priča krene, »zabave« je uistinu na pretek, pa kada bi sve to bilo i dokazati, perje bi frcalo nadaleko, kao u svojedobnoj aferi »Indeks«, koja je, sjetit ćete se, prije koju godinu tjednima drmala državom, da s vremenom ispari kao potočić u pustinji… U ovoj, zapadnoslavonskoj varijanti, spominju se stanoviti fakulteti, pa neke vojarne, kako su iz njih svežnjeve studentskih indeksa iznosili, pa ih, potpisane i ispunjene, vraćali natrag uniformiranim vlasnicima, koji su tako postajali »brzopotezno obrazovani«… Tako danas u Požegi, naročito u njezinome vladajućem sloju, akademskih titula ne manjka, ali se elita, usprkos svemu, nije pročula ni po znanstvenim, ni po političkim dostignućima, nego, eto – po obiteljskome nasilju…


Ljudi u strahu 


A opet – duboka je u Požegi šutnja. »Ljude je strah, svatko o nekom moćniku ovisi. O politici ne žele govoriti. Davno im se smučila«, kažu naši sugovornici. Medija u Požegi ne manjka, ali i novinari su rezignirani. Svjesni da na najmanji mig političkih drmatora mogu ostati bez posla, više ni ne kriju da »denfaju« iole osjetljivije vijesti. Vijest o Pilonovu napadu na suprugu, primjerice, požeške su redakcije znale deset dana prije nego što je prvi put objavljena, a i to se dogodilo tek kada je dospjela do nacionalnih medija. Autocenzuru i kontrolu kakvu je HDZ nametnuo požeškoj javnosti – ako se tolika razina kontrole uopće još može zvati »javnošću« – dobro je ilustrirala konferencija za novinare HDZ-ova županijskog povjereništva u utorak, na kojoj je povjerenik Glavić izrekao izjavu koju smo u ovome tekstu citirali. Okupio se ondje pristojan broj novinara, ali nitko da postavi ni najmanje provokativno pitanje, premda ih se sijaset nametao sam od sebe: ta cijela je zemlja brujala o obiteljskome nasilju stranačkoga najeksponiranijeg člana, župana Alojza Tomaševića!


Foto Denis Lovrović


Foto Denis Lovrović



Požeški su hadezeovci o svemu tome progovorili – a i to jako nevoljko – tek nakon što su novinari našeg lista, blagoslovljeni nezavisnošću, tražili da se izjasne. Znakovit je odgovor izrekla gradonačelnica Pakraca i – što je važnije – predsjednica Zajednice žena Požeško-slavonske županije Anamarija Blažević: »Osuđujem svako nasilje«, kazala je, ali i odmah dodala: »Ali u privatne stvari ne želim se petljati«. Kako se to uopće može – osujetiti nasilje u obitelji, a da se ne upetljaš u privatne obiteljske stvari – to je ostalo za neka buduća tumačenja. Nakon konferencije za novinare, Požegom su se širile priče kako su se neki viđeniji članovi županijskog HDZ-a – ženski članovi, dapače –žestili zbog »provokativnih« pitanja nepozvanih novinara, ljuteći se zbog propusta onoga tko je »na konferenciju za novinare pustio reportera koji nije dobio poziv«…


Od crkve ni riječi 


Ali život je negdje drugdje; u opustošenim provincijama u kakvu se, nažalost, sve više pretvara i »slavonska Atena«, najčešće – u birtijama.



U Požegi ne postoji nijedna udruga za pomoć zlostavljanim ženama. Najbliža je u Slavonskom Brodu, »Udruga Brod – grupa za ženska ljudska prava«, koja već dvadeset godina održava sklonište za zlostavljane žene i kojoj se, kažu, godišnje javi »oko šesto žena s raznim problemima uzrokovanim neravnopravnim položajem«. U udruzi kažu kako svake godine sve više žena prijavljuje nasilje, vjerojatno zato što postaju svjesnije i smjelije. »Uglavnom prijavljuju fizičko i ekonomsko, dok seksualno i psihičko nasilje mnogo manje, jer je teže dokazivo, još je uvijek mnogo predrasuda, a i procedura u institucijama često je dugotrajna i mučna«. Najčešći uzrok nasilja »Udruga Brod« vidi u »nasilnim i bahatim muškarcima kojima društvo tolerira takvo ponašanje«. »Nasilje nad ženama počinje rođenjem. Odmah nas počinju učiti što je primjereno ženama, a što muškarcima. Teško je biti žena u Hrvatskoj. Ako se odluči ostati sama i ne zasnovati obitelj, trpi osudu okoline i niz predrasuda«, kažu u Udruzi Brod i dodaju kako društvo »evidentno nije dovoljno senzibilizirano« . Udruga se nedvosmisleno zauzima za ratifikaciju Istanbulske konvencije, ali i upozorava da zakone ne valja samo donositi, nego i provoditi. »Želimo li smanjiti nasilje u obitelji, preventivne programe moramo započeti još u vrtiću. Nasilje nad ženama nije privatni, nego društveni problem«, kažu u Udruzi Brod, izjašnjavajući se time izravno suprotno stavu predsjednice Zajednice žena Požeško-slavonske županije Anamarije Blažević koja, podsjetimo, »osuđuje svako nasilje, ali u privatne stvari ne želi se miješati«.



Naručujemo kavu u jednome od bezbrojnih kafića u središtu Požege, žureći se obaviti uobičajene reporterske poslove. »Vi ste novinari?«, bez uvoda pita konobarica, mlada i pristala žena, jer žene drukčije vanjštine, možete biti sigurni, takve poslove ne mogu ni dobiti.


»Da«, odgovaramo, »radimo ovog vašeg župana Tomaševića…«. Ne završavamo misao, želeći provjeriti zna li žena o čemu govorimo. Zna, zna itekako, i to konkretnije nego što možemo i zamisliti: »I ja imam takvu priču…«, kaže, pa nepozvana sjeda za naš stol, i sama krene pripovijedati uznemirujuću pripovijest o još jednom slučaju obiteljskog nasilja koji traje, tvrdi, već nekoliko godina. Nad njom samom! Boji se, kaže, da će joj doći u kafić.


Uznemirena, na rubu drhtanja, pripovijeda o bolnom razvodu, o djeci, o prijetnjama, o uvredama… Na svako otvaranje vrata, s očitim strahom gleda tko ulazi. Je li koga zvala, je li tražila profesionalnu pomoć? Nema, kaže, koga u Požegi zvati. »Evo vam naš broj, zovite ako vam što treba«, kažemo bespomoćno. »Hvala vam«, uzvraća i vraća se za šank.


»Čovjek se ne može zaštititi. Bojim se za život«, rekla nam je.


Već i kratak posjet slavonskom gradiću podsjetit će koliko je muško nasilje nad ženama u hrvatskome društvu duboko ukorijenjeno. Autoriteti ili šute ili čak odobravaju: glavnim trgom u Požegi dominira velebna zgrada Biskupskoga ordinarijata i golema crkva svetoga Duha, ali crkveni autoriteti prešutjeli su aferu. Oglasio se zato svećenik, štoviše studenski kapelan, Ivan Ike Mandurić, objavivši facebook status u obranu – nasilnog župana. Tomaševićeva supruga Mara, s druge strane, ovih dana u medijima kaže kako ne može pronaći odvjetnika – novca nema, a nitko u Požegi neće da je zastupa pro bono. Nije li to neobično u društvu u kojemu se odvjetnici jagme za javno eksponiranim slučajevima? Obrazloženja obiteljskog sukoba Tomaševićevih koja kruže Požegom, čak i od najdobronamjernijih, pokazuju razmjer nerazumijevanja problema: trebala je, kažu, čekati pogodniji trenutak da s mužem rješava probleme; nije, vele, čas za to »kad čovjek malo popije«.


A župan? O njemu u Požegi zadnjih dana kruže najrazličitije priče. Pošli smo provjeriti na njegovome radnom mjestu, u županiji, kada je već odbio podnijeti ostavku. »Dođite za sat vremena«, kazali su nam prvo. Kada je prošao taj sat, portir nam je, sliježući ramenima, citirao županovu tajnicu, i poruku koju je prenijela iz županove kule bjelokosne: »Župan je rekao sve, i novinari više nemaju što tražiti«. E pa, zaključili smo, ako koga uistinu zanima zašto ljudi bježe iz ove grube i nemilosrdne europske provincije, tajnica župana Tomaševića prenijela im je najbolji odgovor: »Politika je ovdje rekla sve, i građani više nemaju što tražiti«.


Foto Denis Lovrović


Foto Denis Lovrović