Tijekom dva sata mučeno je, ubijeno i spaljeno među 280 stanovnika, čak 72 djece, od kojih je Bosiljka Iskra, imala samo šest mjeseci, a najstarija žrtva bio je Anton Juričić, ubijen u 83. godini, kaže jedan od autora knjige, Ivan Kovačić
LIPA » »Dne 30. 4. u 4 sata poslije podne upali su u selo Lipu švapski banditi sa svojim slugama fašistima i ustašama. Prije nego što su došli u selo, blokirali su ga i tukli bacačima i mitraljezima, kako bi mirnom pučanstvu onemogućili bijeg iz sela. Tu se naročito istaknuo fašistički oficir Celigoj, kojeg djedovi potječu iz istog sela. U kući Celigoj Ivana, starca od 70 godina, našli su naši drugovi I. Istarske brigade Vladimira Gortana, koji su iste noći stigli u selo, strašan prizor zvjerstva okupatora. Sedam žrtava strašno iznakaženih ležalo je u kući: petero djece od jedne do deset godina, mati im Simčić Tereza, 32 godine stara, i navedeni starac Celigoj. Starac je nađen za stolom s molitvenikom u ruci, prerezanim grkljanom i drugim tragovima mučenja«.
Osim paleža i ubojstava, selo Lipa je i u potpunosti opljačkano – odneseno je 370 grla krupne stoke, 60 zaprežnih vozova punih prehrambenih proizvoda i drugih dobara, a ukupna vrijednost premašivala je osam milijuna tadašnjih lira. Za ovo zlodjelo nikad nije stigla isprika niti odšteta.
– Još 1977. godine, pedesetak članova ondašnjeg SUBNOR-a iz slovenskog Pirana i Lipe potpisalo je i uputilo pismo rimskom državnom odvjetniku Giovanniju Pitittu sa zahtjevom da istraži zločine u Lipi i naloži kazneno gonjenje počinitelja. Na ovo pismo nije uzvraćeno nikakvim odgovorom, niti se je itko zbog počinjenih zločina ispričao, odnosno priznao Lipljanima bilo kakva materijalna obeštećenja – kazao je Kovačić.
Dio je to izvještaja koji su istarski »agitpropovci« uputili Agitpropu CK KPH početkom lipnja 1944., otprilike mjesec dana nakon maskra što su ga u Lipi počinili okupatori, najvjerojatnije kao osvetu za partizanski napad na fašistički odred u Rupi ranije toga dana. U krvavoj odmazdi, čitavo jedno selo nestalo je u svega nekoliko sati – prema dokumentima koji su predstavljeni u nedavno izdanoj knjizi »Lipa pamti« autora Ivana Kovačića, Vinka Šepića Čiškina i Danice Maljavac – ubijeno je više od 280 osoba, a postoje indicije da je ukupan broj žrtava iznosio gotovo tri stotine, no nisu svi stradali identificirani.
Zločin protiv čovječnosti
– Lipljanska tragedija jedinstveni je primjer u Hrvatskoj, koji zorno potvrđuje da su navedenog dana pripadnici Hitlerovih postrojbi Wehrmachta i SS-a, Mussolinijevih crnokošuljaša, ali i četnika hrvatske i slovenske provenijencije, udruženim snagama izvršili nečuven masakr nad 280 zasad identificiranih civila, koji se može podvesti pod pojam zločina protiv čovječnosti. Tijekom dva sata mučeno je, ubijeno i spaljeno među tih 280 stanovnika, čak 72 djece, od kojih je najmlađa žrtva, Bosiljka Iskra, imala tek šest mjeseci, a najstarija žrtva bio je Anton Juričić, ubijen u 83. godini, istaknuo je jedan od autora knjige, Ivan Kovačić.
Jedan od prvih poslijeratnih izvještaja iz Lipe napisao je Mahmud Konjhodžić, a tekst je ponovo tiskan pod naslovom »Iz bilježnice ratnog reportera: Od 86 obitelji samo jedna spašena« u Novom listu 1978. godine.
– Zjapili su prozori kroz koje se sa ceste vidjelo nebo, krova nigdje nije bilo. Pred kućama cisterne s podignutim poklopcima, nema tko da ih koristi. U jednoj maloj kućici sjedište je Narodnooslobodilačkog odbora te smo tu zatekli člana Antona Simčića, dobrodušnog i veoma zabrinutog čovjeka s izrazom tuge u očima – zapisao je Konjhodžić u svibnju 1945. godine.
Njegova kolegica, Danica Maljavac, puno je puta ispričala priču o Lipi, kao kustosica muzeja posvećenog žrtvama ovog događaja, što je malo mjesto u matuljskom zaleđu svrstal među tek tri potpuno uništena europska naselja u Drugom svjetskom radu, uz češke Lidice i francuski Oradour-sur-Glane. I svaki put tu priču ponavlja s neskrivenom dozom emocija, kroz suze, jer i ona je Lipljanka, drugo dijete rođeno nakon kraja rata i početka obnove mjesta.
Skrivena ispod stepenica
Selo i mještani: žene, starci, djeca – sve je bilo spaljeno. Prvo su pokupili kosti svojih bližnjih, uredili groblje u kući broj 20 koja je ostala kao trajni spomenik zločinu, a onda se udarnički posvetili obnovi, istaknula je Maljavac. Tek je dvoje ljudi iz čitavog sela preživjelo masakr – supruga Jakova Smaile koja je bila skrivena ispod stepenica i vojnici je nisu pronašli, te starac Josip Smaila, kojeg su ranili u glavu i zbog krvi koja ga je oblila vjerovali da je mrtav.
– Nakon rata, Lipljanima je ponuđeno da se presele, da se mjesto očuva kao spomenik, ali oni su to odbili i vratili su se na svoja zgarišta. Nekim čudom preživjelo stanovništvo, koje je bilo u partizanima, sa stokom na paši ili po logorima, nakon rata se počelo vraćati, ali nisu imali kamo, priča Maljavac.
– O tome koliko je temeljito provedeno uništenje Lipe, svjedoči i podatak o broju stanovnika. Uoči rata, u ovom je mjestu živjelo 520 stanovnika, a nakon početka obnove, 1948. godine, prema popisu bilo ih je 108. Spasila se svega nekolicina dječaka i starijih osoba koji su toga dana bili na paši sa stokom, i muškaraca koji su bili u partizanima ili u logorima – kazao je Kovačić.
Prema sudskom postupku kasnije zarobljenog fašista iz postrojbe u Rupi, Ubmerta Scalle, masakr u Lipi izvršilo je 150 vojnika – 80 njemačkih, 40 fašista, te trideset četnika. Nakon rata, identificirano je njih 36, a poznato je tek da je jedan od njih, Aurelio Piesz, za ovaj zločin suđen, proglašen krivim i obješen u Trstu 1945. godine.
