Foto Davor Kovačević
Iznerviran viješću da je netko na proslavi 90 godišnjice radiodrame rekao da je mrtav, Jurjević je napisao pismo
Nema koji dan da je HRT obilježio 90 godina radiodramskog stvaralaštva. Proslavi je nazočio i radijski doajen Vojo Šiljak, pa je dok su govornici spomenuli bezvremenske radio drame Zvonimira Bajsića i Maksa Jurjevića priupitao jednog od domaćina: »A gdje je Jurjević?« Očekivao je Šiljak vidjeti Jurjevića na proslavi. Umjesto toga dobio je odgovor koji ga je, kako nam reče, iznenadio.
– On vam je, znate, umro – rečeno mu je.
– Koliko ja znam nije, ali…– na to je u čudu, i više onako sebi u bradu, kazao Šiljak.
Dakako, dan poslije Šiljak je zavrtio broj što ga u imeniku ima, ne bi li provjerio je li Jurjević, čovjek koji je cijeli svoj radni vijek dao radiju i radio drami, živ zakopan!?
– Ti si!? A ja čujem da si umro – kazao je Jurjeviću Šiljak kad mu je čuo glas.
– Da sam umro, pa valjda bi mi koju rečenicu na pogrebu rekao – na to mu je kazao Jurjević.
Novi klinci
Da je humoreska bila bi zabavna, ali, na žalost, humorska nije. Maksim Jurjević je toliko živ da je, dan nakon obilježavanja vrijednog jubileja, sročio pismo, reklo bi se za svoj gušt, ali i za dobar nauk, ako netko ima volje išta iz svega naučiti. U pismu kaže kako ga nitko s HRT nije kontaktirao vezano za obljetnicu, da bi pismo zaključio rečenicom:
– Obavješćujemo vas da je kolega Maks Jurjević svojim dugogodišnjim radom dao nemjerljiv doprinos Hrvatskome radiju te da Hrvatska radiotelevizija cijeni njegov doprinos. Upravo iz toga razloga, uz brojne druge zasluge, kolega Maks Jurjević uvršten je i u Leksikon radija i televizije. Ovime vas obavješćujemo i kako je pozive za svečano obilježavanje 90. obljetnice radiodramskoga stvaralaštva Hrvatska radiotelevizija poslala na adrese petstotinjak uzvanika, a među njima je bio i kolega Maks Jurjević. Poziv je poslan poštom te gospodin Maks Jurjević nije, kako pogrešno navodite u svojemu upitu, namjerno ili slučajno preskočen – poručuju s HRT-a.
Kriva je, eto, pošta. Sve da tome i jest tako, da je kriva pošta, a ne ta pozicija slobodnog strijelca u Jurjevića, ni lijevog ni desnog, u predvorju dramskog studija HRT-a su fotografije onih koji su radio dramu stvarali. Većina ih je, na žalost, bivših, Jurjević, na sreću, bivši nije. Možda ga se moglo, možda ga se trabalo i srčanije potražiti, pa dovesti na proslavu onog u što je uložio više od trećine svoga života. Možda je trebalo biti poput Šiljka, pa ga jednostavno nazvati tek da se provjeri je li živ, ili to mrtvac noći do ponoći lovi lignje za Badnjak.
»Nakon svega mogu konstatirati kako se neki novi klinci u radiodramskom programu ponašaju samodopadno, prepotentno i u krajnoj liniji bezobrazno. Pogledajte malo one portrete u predvorju dramskog studija i budite ponizni. Danas jeste, a pitaj Boga gdje će te biti sutra. Ima li išta iza vas?«
Tko je Maksim Jurjević piše i u Leksikonu radija i televizije; on je ton majstor i urednik, od 1962. do 1993. i umirovljenja radio je na Radio Zagrebu. Spominju se tu njegovi uradci koji su zaslužile nagrade, spominje činjenica da je gostovao kao autor na radijskim postajama Prag, Berlin, Baden Baden i Pariz, navodi da je dobitnik Zlatnog pera HND-a za feature »Ecce Homo«. No, ono po čemu ga ljubitelji radio drame možda i najviše pamte jest rečenica iz Lekiskona koja kaže: »Tijekom 1960-ih postao dramski ton majstor i stalni suradnik Zvonimira Bajsića, s kojim čini vrh zagrebačke škole radiodokumentarizma.«
Slobodni strijelac
Premda se, kako kaže, kloni i prezire javne egzibicije koje mahom organiziraju mediokriteti, priznaje Jurjević da je i on ispod kože krvavi i da je osjetio nezadovoljstvo svojevrsnim »javašlukom« pogotovo prema autorima koji nisu administrativno pripadali redakciji umjetničkog programa. A on je, kao slobodni strijelac, redao same nagrade radeći za sve programe Radio televizije Zagreb. Popis je dug, ima tu svakakvih formi, scenarija, suradnji, od primjerice dokumentrane drame »Metro« što ju je s novinarkom Idom Biard radio za umjetnički program radio Pariza, preko ideje za »Staroličku patetičnu« koja se emitirala na gotovo svim kontinentima, do suradnje s Bajsićem. Njih dvojica autori su radiofonskog remek-djela »Praško proljeće 1984.«
– I opet dajem ideju za dokumentarnu radio dramu za koju sam valjda godinu dana morao Bajsića nagovarati da pristane. Htio sam da mikrofonom idemo tragom njegova studiranja u Pragu prije Informbiroa. Dakako, s akcentom na političke disidente i marginalizirane umjetnike nakon sovjetske okupacije nazvane »Praško proljeće 84«. Uspio sam ga nagovoriti i nastalo je radiofonsko remek-djelo mojim terenskim radom i Bajsićevim briljantnim provodnim tekstovima. Uopće se otprilike tako odvijala naša koautorska suradnja. Zvonko genije u studiju, a ja spretan na terenu. Zvonko je bio povučen, rekao bih sramežljiv, a ja komunikativan, pun elana i inovativnog načina snimanja – prisjeća se Jurjević.
»Praško proljeće 84« Radio Zagreb je bunkerirao sve do 1999. S dokumentarnom radio dramom »Hidra«, koju je radio za Treći program Radio Zagreba, onom o životu naših radnika u Alžiru na gradnji najveće brane na svijetu, bilo je umalo isto s obzirom da je CK KP Hrvatske dvojio hoće li to ići u program ili ne.
