Još od čuvene Tuđmanove izjave o stvaranju zemlje sa 200 bogatih obitelji stvari su krenule krivo. I nisu se promijenile, unatoč sad već drugoj izmjeni vlasti u Hrvatskoj. Bili lijevi ili desni, HDZ ili SDP, javni dug Republike Hrvatske bilježio je kontinuirani rast uz tek poneki zastoj, koji nije bitno utjecao na trend. Bili lijevi ili desni, rupe su se u proračunu krpale ili prodajom državnih tvrtki ili kreditima i izdavanjem državnih obveznica. Tako je i danas. Procjenjuje se da je hrvatski javni dug u ovom trenutku dosegnuo oko 58 posto udjela u BDP-u, pri čemu treba napomenuti da su u kalkulaciji i državna jamstva, koja tek trebaju stići na naplatu, a riječ je uglavnom o dugu za pokriće gubitaka brodogradnje iz ranijih razdoblja. 

    U posljednjih desetak godina udio javnog duga u BDP-u postao je duplo veći. Iako Hrvatska danas nije najgora niti najzaduženija u regiji, a kamoli na kontinentu, svejedno se nalazi na korak do dužničkog ropstva, odnosno u završnom činu globalnog procesa u kojem nacionalne države nestaju. Upravo javni dug predstavlja ključnu polugu u tom procesu, jer spirali zaduživanja, kamatarenja, refinanciranja i gomilanja ekstraprofita od strane korporativnih financijskih institucija, nema kraja. Riječ je o živom pijesku u kojem i puno moćnije države od Hrvatske tonu sve dublje i dublje.   

Divlja privatizacija

Kako je do toga došlo? Odgovor čak i nije previše kompliciran, dovoljno je analizirati i podsjetiti na neke od ključnih zbivanja u hrvatskoj politici, ekonomiji i gospodarstvu, koji ukazuju na kontinuitet politike zaduživanja i prodaje strateški najvrjednijih potencijala zemlje. Ključni udarac u devedesetima nije bilo ratno stanje, iako je propadanje i razaranje ostavilo duboki trag. Ni blizu kao odluka o masovnoj privatizaciji na divlji hrvatski način, bez ispitivanja porijekla kapitala i jasnih ciljeva, ali zato uz asistenciju tada još uvijek državnih banaka, koje su menadžerske pothvate i preuzimanja državnih tvrtki izdašno poduprle kreditima. 

    Danas čisti kuriozitet ostaje odredba Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća iz 1991. godine, koji izričito zabranjuje »menadžerske kredite« i propisuje da »poduzeća u pretvorbi ne mogu kreditirati kupnju dionica odnosno udjela, niti jamčiti za kredite koji se uzimaju u tu svrhu.« Prema podacima HNB-a, samo do 1993. godine poslovne banke dodijelile su oko 20.000 menadžerskih kredita za koje su same tvrtke bile hipoteka za kupnju samih sebe ili jamac za kupovinu drugih poduzeća. Taj podatak danas nema neku važnost, osim u kontekstu analiza, komentara i političke promidžbe, najčešće u izbornim kampanjama kad je zgodno obećavati kako zločin iz pretvorbe ne zastarijeva, kao i da će se nezakonito privatizirana imovina morati vratiti. Doduše, takva politička platforma sve se rjeđe koristi iz prostog razloga što malo tko u nju još može povjerovati, pogotovo kad je riječ o strankama, koje su u Hrvatskoj sastavljale vlade i imale priliku pokazati se na djelu.

   Mrvice građanima

Kronološki gledano druga polovica devedesetih donijela je i drugi čin u rasprodaji Hrvatske i to po ubrzanoj, netransparentnoj prodaji najvećih državnih banaka od kojih su mnoge bile poslovno poljuljane, a time i obezvrijeđene, ponajviše zbog onih menadžerskih i drugih privatizacijskih kredita. Bilo je i ortakluka i afera u Dubrovačkoj banci, nepravedno zaboravljenih epizoda u kojima su važnu ulogu igrali Neven Barač i Ivić Pašalić, koji se danas iznova pokušava vratiti u političku arenu računajući na zaborav hrvatske javnosti. Ono što je u prepuštanju banaka bilo karakteristično jest da su one u pravilu, kroz redovno poslovanje, za svega nekoliko godina od preuzimanja, novim vlasnicima vratile uložena sredstva i počele ostvarivati dobit. 

    Kad je 3. siječnja 2000. godine prvi put promijenjena vlast u Hrvatskoj ništa se u zacrtanoj koncepciji krucijalno nije promijenilo. Dug je nastavio rasti, osmišljen je načelno dobar sustav izgradnje autocesta, zacrtana je privatizacija dva krupna i profitabilna sustava, HT-a i Ine, koji i danas spadaju u red tvrtki s najvećom godišnjom dobiti u Hrvatskoj. Privatizirana je i Riječka banka, koju je nakon bizarne priče o zaigranom dileru Eduardu Nodilu, tadašnji potpredsjednik Vlade Slavko Linić spašavao prodajom za jednu kunu samo da bi se pokazalo kako je Erste banka u svega nekoliko godina od prodaje vratila sve što je uložila u »spašavanje« Riječke banke i počela ostvarivati čistu dobit. 

    Sve to bila je tek uvertira za kriminalni sustav kojeg će promovirati Sanaderova Vlada zlorabeći sustav cestogradnje do krajnosti. Ono što je započela Račanova Vlada s privatizacijom HT-a i Ine Sanader je dokrajčio lukavo pritom nudeći građanima mrvice sa stola kroz otkup dionica po povlaštenoj cijeni u obje spomenute tvrtke gradeći pritom svoj izborni uspjeh 2007. godine.   

Bankama cvjetaju ruže

Popis velikih tvrtki koje su od privatizacije u devedesetima do danas planski likvidirane pod etiketom socijalističkih mastodonata užasno je dug, pogotovo ako se radilo o proizvodnim pogonima. Povrh svega država se za ove ili one vlasti, pristala odreći djelatnosti s najvećim profitom kao što su telekomunikacije, banke ili naftna industrija. Prema popisu deset najvećih tvrtki po iskazanoj dobiti 2009. godine preostale su samo četiri kompanije u većinskom hrvatskom, državnom ili privatnom vlasništvu i to su Adris grupa, Konzum, HEP i Končar. Prve tri su telekomunikacijske kompanije T-mobile Hrvatska, Hrvatski telekom i Vipnet. 

    Iako bi bilo logično očekivati da se na svakom popisu dobiti kompanija nalaze i banke njih najčešće nema, a čak i onda kad statistike i brojke postoje, često se vodi uopćena statistika bankarskog sektora. 

    Tako je ukupna dobit prije oporezivanja 32 banke u Hrvatskoj u 2011. godini iznosila 4,72 milijarde kuna. Prema podacima HNB-a u usporedbi s podacima za prethodnu godinu bilježi se povećanje za 4,4 posto, a u usporedbi sa 2010. godinom dobit banaka narasla je za 9,7 posto. U najgoroj krizi bankama su ipak cvjetale ruže. 

    Bilten o bankama HNB-a također otkriva važnu statistiku o strukturi kredita banaka po djelatnostima iz koje se jasno razabire koliko su nezanimljive proizvodne djelatnosti i koliko je otvaranje radnih mjesta nevažno u kontekstu poslovanja banaka. Tako je udio kreditiranih daleko najveći u stanovništvu (44,7 posto), a tu je opet pretežno riječ o potrošačkim kreditima (stambeni, automobili, nenamjenski), nakon čega slijedi prerađivačka industrija (10,2 posto). Dalje redom slijede sa sve nižim i nižim udjelima građevinarstvo, javna uprava i obrana, trgovina, financijske djelatnosti i osiguranje, stručne, administrativne i druge uslužne djelatnosti, poslovanje nekretninama, smještaj i priprema hrane, poljoprivreda, prijevoz i skladištenje. 

    Ono što banke u djelatnostima proizvodnje podupiru jest udio od maksimalno 13 posto, iako to treba shvatiti uvjetno, jer je udio sigurno manji ukoliko se analizira struktura i namjena tih kredita. Pojednostavljeno rečeno, pozitivna uloga banaka u financiranju razvoja Hrvatske zanemariva je, a jednako je u kreiranju i stvaranju novih radnih mjesta. 

   Zatvoreni krug

U red velikih banaka u Hrvatskoj spada ukupno šest banaka i sve su u stranom vlasništvu, a dvije najveće su Zaba i PBZ, koje ujedno ostvaruju i najveću dobit. Prošle godine Zaba u iznosu od 1,63 milijarde kuna i PBZ od 1,38 milijardi kuna. Na te dvije najveće banke odnosi se čak 63,7 posto ukupne bruto dobiti svih banaka u Hrvatskoj. Ujedno su te banke na čelu svih tvrtki po iskazanoj dobiti u Hrvatskoj. Jednako i po visini isplaćene dividende dioničarima. 

    Na sedmom mjestu po prihodima među bankama u Hrvatskoj je Hrvatska poštanska banka, koja je još uvijek u državnom vlasništvu, a prošlu je godinu završila s bruto dobiti u iznosu od 82,2 milijuna kuna. Kako je najavio ministar financija Slavko Linić HPB će uskoro biti prodan, jednako kao i druga profitabilna tvrtka Croatia osiguranje. Onu drugu jaku i važnu poluge plana Vlade za razvoj Hrvatske najavio je prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić, koji veliku energiju ulaže u pokretanje građevinskog sektora, prvo na temelju malih projekata i kredita, a kasnije, i većih projekata, poglavito u gradnji hidroelektrana, autocesta i pruga, kad isti budu spremni. Sve to bit će naravno financirano kreditima, najčešće s bitno dužom ročnosti i većom kamatom od one koju će strani vlasnici banaka u Hrvatskoj ponuditi u svojim matičnim zemljama. 

    Time je krug još jednom zatvoren. Hrvatska je u svega dvadesetak godina svoje samostalnosti izgubila ogroman dio te samostalnosti i praktično je pretvorena u koloniju. Pokazalo se da politika temeljena na zaduživanju i rasprodaji najvećih nacionalnih potencijala u suštini ne može biti ništa drugo do produžene ruke globalnog neoliberalnog kapitalizma, koji sve podređuje profitu. U ovom mandatu možda i neće prodavati šume, vodu ili energetiku, ali doći će i to na red, pitanje je samo vremena.