Podjela će biti prije svega svjetonazorska, odnosno, da se ne lažemo, civilizacijska
Nije dovoljno. Zoran Milanović nije bio u pravu. Ovoliko Europe koliko sad imamo, jednostavno nije dovoljno. Bivši premijer je mnogo puta, govoreći o budućnosti EU-a, stajao na braniku suvereniteta nacionalnih država, što je solidno logična pozicija za predsjednika male (i friško nezavisne) zemlje kojoj u slučaju većeg povezivanja prijeti gubitak ikakvog utjecaja na odluke koje će joj oblikovati budućnost.
U Europskoj uniji kako je danas uređena, svaka od članica može stopirati bilo kakvu bitnu odluku. I stvari su došle do apsurda.
Na ovotjednom sastanku u Bruxellesu, Poljak Donald Tusk je izabran za novog-starog predsjednika Europskog vijeća, a njegovi politički protivnici iz Poljske zbog toga prijete zaustavljanjem donošenja zaključaka sa cijele sjednice.
Jer to mogu. Jer imaju pravo veta.
Zgušnjavanje povijesti
Dok se povijest nije zgusnula, stvari su, puževom brzinom, ali ipak – funkcionirale. Komplicirani sustav donošenja odluka u Bruxellesu ne postoji primarno zato da osnaži europsku birokraciju i dodatno je izdvoji iz stvarnog svijeta – postoji zato jer europske zemlje ne žele »više Europe«. Jer svaka (bitnija) odluka treba, među ostalim, proći sito i rešeto 28 zemalja članica, dakle 28 nacionalnih interesa.Ali, povijest se zgusnula. Društvene tvorevine čije funkcioniranje nije prilagođeno novim uvjetima venu i nestaju.
Nakon ekonomske krize, Rusija je okupirala Krim i buknuo je rat u Ukrajini. Rijeke izbjeglica s nesigurnih područja svijeta nahrupile su u EU. Prošao je Brexit. Došao je Trump.
Svi ti vanjski događaji ukazali su, osim na neopisivu sporost u donošenju odluka – i to u vrijeme kad je brzina osobito na cijeni – na ogroman izostanak elementarne solidarnosti među zemljama članicama.Dok su, naime, na udaru izbjegličkog vala bile Italija i Grčka, nekako je najlakše bilo okretati glavu i (nedovoljnim) novcem prati savjest. No, kad su ti ljudi masovno krenuli prema sjeveru, nastao je kraval.Zidovi, premlaćivanja, međusobna podmetanja članica iste Unije, okretanje glava, fige u džepu…
Pitanje za »milijun dolara« je kako će se, ako na meniju bude ponuđeno ono što sad izgleda prilično izvjesnim, snaći »stožerna stranka« hrvatskog naroda. Plenković je, po svemu što znamo o njemu, vjerojatno bliži »višoj brzini«. Ali, što će na to reći stranka koja je najjača u ruralnim sredinama, gdje je suverenizam tek za malu stepenicu (ako i toliko) manje važan od – vjere?Još je, jasno, teško bez ikakvih detalja o ponuđenim arhitekturama državnih interakcija u različitim brzinama Europske unije (štoviše, i bez odluke da će se u tako nešto ići), donositi bilo kakve zaključke, ili izvoditi simulacije o utjecaju na stranačke i društvene strukture, ali da bi baš unutar HDZ-a moglo biti ogromnih lomova, nije teško za pretpostaviti.Kao što nije teško za pretpostaviti da bi u slučaju ovakvog razvoja situacije u EU ideja Zorana Milanovića o »sasvim dovoljno Europe« unutar SDP-a mogla ostati u debeloj, debeloj manjini.
U međuvremenu su sve očitije postajale i političke razlike u pogledu nekih elementarnih stvari do kojih je Unija držala – ljudskih prava, nezavisnosti institucija, slobode medija, uloge civilnog društva…Razlike su, ukratko, postale takve da su (podebljane izostankom solidarnosti) praktički nepremostive. Donijeti odluku u Europskoj uniji počinje podsjećati na način donošenja i doseg iste u – Ujedinjenim narodima.Stoga, nije čudno da je ideja u Uniji s »više brzina« došla na stol s velikim olakšanjem.
I tu za Hrvatsku postaje doista zanimljivo. Štoviše, sudbonosno zanimljivo.
Civilizacijska razdjelnica posred EU-a
Pitanje suvereniteta, dakle, toga da politički predstavnici hrvatskih građana neovisno od svih drugih donose sve odluke, bilo je razlog radi kojeg se Hrvatska izdvojila iz Jugoslavije. Odustajanje od dijela tog suvereniteta, kako bi se pristupilo zajednici europskih naroda, bio je uvjet ulaska u EU.
Oba cilja (samostalnost i EU) imala su jedinstvenu podršku relevantnih političkih snaga u zemlji kao strateški ciljevi. Čuveni konsenzus.
U situaciji koja nastaje nakon što Europa s više brzina postaje sve realniji projekt, u potpuno se novom svjetlu ponavlja mantraška inicijativa s Pantovčaka, za koju smo se dugo, dugo pitali što uopće i dovraga znači. Čuvena »Uspravnica«, ili, po novom »Inicijativa tri mora«, u ovakvoj podjeli karata ide daleko iznad guranja ekonomskih prekograničnih povezivanja i gospodarskih inicijativa.Nediplomatski govoreći, ona politički uglavljuje Hrvatsku u društvo zemalja mahom sumnjive demokracije, labavih institucija i rascvjetale korupcije (dobro, u ovom posljednjem smo se i bez inicijative jako dobro snašli).Uspravnica koju od početka svog mandat iritantno uporno gura Kolinda Grabar-Kitarović, kao svoj učinak može imati zaustavljanje Hrvatske na obodu Europe, u društvu onih koji bi liberalnu demokraciju najradije gledali u arheološkom muzeju, a na bilo kakve različitosti sa sumnjom. Uostalom, tamo će se skoro vjerojatno pridružiti i još neke zemlje iz hrvatskog okruženja, pa bi slika Kolinde Grabar-Kitarović i Aleksandra Vučića na mostu preko Dunava mogla ostati zamrznuta u vremenu kao trajni amblem hrvatske suverenističke budućnosti.Jasno, postoji osnovana sumnja da bi pod tim, ili bilo kojim sličnim uspravničkim amblemom dugoročno bilo nešto manje novca i nešto manje društava ugodnih za život nego među onima koji bi optirali za višu brzinu i nešto manje nacionalne suverenosti.
Ali, sad stvari postaju kompliciranije.
Kako se čini, zemlje zapadne Europe mogle bi optirati za bližu Uniju, više integriranu, čije će članice, dakle, za efikasniji i brži razvoj žrtvovati još nekoliko elemenata vlastite nezavisnosti.S druge strane će ostati oni koji će igrati na kartu suverenizma, vjerojatno i antiliberalizma.
U prvoj opciji bit će, nema sumnje, više novca i više razvojnih šansi. Prva opcija će, pritom, ubrzati i pojednostaviti načine donošenja odluka u odnosu na današnji EU, odnosno barem bi to trebala. Druga će, pak, iza svojih ograda (stvarnih i virtualnih) nastaviti gajiti puko ekonomsko povezivanje, ograničeno manjim opsegom integracije, te suverenističke političke puteve, kakvi god oni bili.
Ali, kako nije teško zaključiti kako će za »manje« ili »taman ovoliko« Europe biti oni koji se od izbjeglica drugih rasa i nacija brane zidovima, a nezavisnost institucija i ljudska prava smatraju reliktom propalog sustava, očito je da bi ta podjela mogla biti puno dublja od, recimo, različitog načina na koji će se integrirati banke među državama »različitih brzina«.
Podjela će biti prije svega svjetonazorska, odnosno, da se ne lažemo, civilizacijska.
Stoga, pred hrvatskom političkom klasom, medijima i javnošću stoji strateška odluka koju će biti teže donijeti negu ijednu dosad. Odluka koja bi mogla poderati linije u obiteljima, zajednicama, unutar istih stranaka.Što bi uopće moglo poći krivo?
