Gost u Rijeci

Književnik i aktivist Igor Štiks: ‘Radikalna desnica Hrvatsku će doći glave’

Aneli Dragojević Mijatović

Foto V. HASANBEGOVIĆ

Foto V. HASANBEGOVIĆ

Dobar dio ljudi bira tzv. domoljube koji, kao što imamo prilike vidjeti, prodaju Hrvatsku gdje god stignu po svijetu. To je ta desnica koja je već rasturila Hrvatsku i koja bi je najradije uništila ovakvu kakva jest



Igor Štiks, književnik, aktivist, znanstveni suradnik sveučilišta u Edinburgu, gostovao je u Rijeci na ciklusu tribina »Pisac i građanin«. Tom prilikom Štiks je ustvrdio da radikalna desnica jača i zato što marljivo radi na širenju svojih konzervativnih ideja, dok ljevica sve to gleda s jedne distance, umjesto da krene u pravi politički, terenski rad.


U Rijeci su predstavljene i nove Štiksove knjige, u izdanju Frakture, drama »Brašno u venama«, te »Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj – Jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih država«, djelo o kojem sam autor kaže da je »povijest naših posljednjih sto godina, ispričana kroz prizmu državljanstva kao statusa, te građanstva kao onoga što definira našu aktivnu ulogu u kreiranju, ali i razaranju vlastitih zajednica.«


– Kroz proteklih stotinjak godina živjeli smo, a pogotovo će nekome u Rijeci to biti jasno, pod velikim brojem režima, koji su na različite načine definirali one uključene i one isključene, one koji imaju prava i one kojima su ta prava uskraćena; režima, koji su na različit način definirali ulogu građanina u društvu, te proizvodili strance, a počesto i neprijatelje. Ova knjiga jest zapravo priča o nama samima, ispričana kroz pojam i praksu državljanstva. Državljanstvo nije samo pravna kategorija i pitanje statusa već povlači i razna prava i obaveze. Jasno je, međutim, i da je kvaliteta bivanja državljaninom kroz povijest bila određivana različitim političkim a i socio-ekonomskim režimima. I mi smo na ovom području iskusili brze promjene tih režima, koje su određivale, i dalje određuju, naše individualne sudbine.


Sveopća konfuzija




Bavite se i pojmom građanina: što o statusu građana govori činjenica da nam se predsjednica obraća prvo s »Hrvatice i Hrvati«, a tek onda kao građanima Hrvatske?


– Čini se da od retorike predsjednice pa do aktualnog premijera imamo konfuziju oko toga što bi značilo to »Hrvati i Hrvatice«, što »državljani i državljanke«, a što »građani i građanke«, a da ne govorimo o komičnim ispadima samog premijera koji je građane nazvao »građevinama«, dakle imovinom koju se može prodavati na tržištu. Kada stranim investitorima nudi ostatke državne industrije i njihove radnike, on radi upravo to, tretira građane kao građevine. Naravno da je jasno, i kada se Tuđman obraćao Hrvaticama i Hrvatima, ali i kada to čini aktualna predsjednica, da su oboje time mislili na etničku pripadnost. Očito ni predsjednici nije jasna razlika između državljana u Hrvatskoj i državljana izvan Hrvatske, prvenstveno u BiH, ali i drugdje u svijetu, kao ni tko su zapravo građani unutar Hrvatske što uključuje one koji doista jesu hrvatski državljani, ali i one koji to nisu, a koji imaju određena građanska prava, npr. svi državljani EU u Hrvatskoj danas imaju pravo glasati na lokalnim i europskim izborima i kandidirati se za te političke funkcije. Dakle, državljansko i građansko tijelo se nužno ne poklapaju. Činjenica da nemamo jasnu ideju o tim osnovnim pojmovima itekako govori o sveopćoj konfuziji u kojoj se nalazimo.



Evo, sada se sve rasprodaje. Nema više strateških tvrtki…– Ako se tako nastavi, neće na koncu više biti ni države u koju se ta ista desnica toliko kune. Susrećemo se s paradoksom da ljudi koji se smatraju domoljubima ne razumiju da daju podršku onima koji će njihovu domovinu rasturiti, dok često u ljevičarima ili liberalima vide neprijatelje, iako upravo te skupine zagovaraju ekonomski suverenitet i mogućnost da se društvo ekonomski i društveno reproducira. Mogli bismo čak zaključiti da su danas ti liberalno-lijevi pojedinci i ljevičari zapravo puno veći domoljubi jer im je istinski stalo da ovu zemlju sačuvaju i učine boljom, dok ju je desnica odavno bacila u ralje globalnog i lokalnog kapitala.


Je li riječ o nerazumijevanju ili se time odašilje i neka svjesna poruka?


– Čini se da se s razine vlasti i dalje odašilje poruka da neki ljudi možda jesu hrvatski državljani, ali nisu dio hrvatskog etno-nacionalnog tijela, te da su kao takvi zapravo državljani i građani drugog reda. Očito se i dalje bavimo istom diskriminatornom logikom koju smo poznavali iz 90-ih i koja je kao takva ušla i u državljanske zakone. Tako etnički Hrvati izvan granica Republike Hrvatske mogu dobiti hrvatsko državljanstvo bez da žive u Hrvatskoj. Štoviše, mogu i glasati na hrvatskim izborima (i često odlučivati pobjednika) bez da u Hrvatskoj plaćaju poreze i bez obzira na činjenicu što hrvatske vlasti nemaju nad njima nikakve ovlasti. Ova knjiga dakle govori i o osnovnim političkim problemima koje ova zemlja još uvijek nije riješila.


Spomenuli ste da »desnica ide dalje«, da »joj još nije dosta ovo što je dobila.« Što to znači, kamo, kao zemlja, idemo?


– Radikalnoj desnici Republika Hrvatska ne odgovara, jer ona, kao republika, ima određene vrijednosti zagarantirane i Ustavom; ona je, uz to, temeljena na kontinuitetu s Narodnom Republikom Hrvatskom i Socijalističkom Republikom Hrvatskom, koje su bile dio nekadašnje socijalističke Jugoslavije, i koja se, kao takva, temelji na antifašističkom pokretu, ali i na snažnoj socijalnoj dimenziji tj. borbi za socijalnu emancipaciju koja je bila dio tog pokreta. To je prva stvar koji današnja desnica odbija; odbija temeljne pravne vrijednosti i taj nesporni pravni kontinuitet moderne državnosti od 1945. Još gore, radikalna desnica ga čak želi uspostaviti s nacifašističkom Endehazijom i preskočiti socijalistički period. Druga stvar koju desnica odbija je da se Hrvatska, kao republika, treba jednako brinuti o svim svojim građanima, a pogotovo onima koji imaju drugačije kulturne, jezičke i socijalne potrebe. Nisu li oba ta momenta napada na Republiku Hrvatsku prikazana vrlo jasno upravo u činu razbijanja njezinih ploča na državnim institucijama u Vukovaru?


Nominalna ljevica


Kad kažete da ljevica ne radi dovoljno i ne zna što je pravi politički, terenski rad, mislite li na SDP i Milanovića ili na svakog pojedinca koji misli lijevo?– Jasno vam je da su SDP i Milanović samo nominalna ljevica.

Ali na političkom planu nema druge.



Uspjeh prosvjeda za nastavak kurikularne reforme budi nadu.– Ti prosvjedi su jedno veliko i glasno NE procesima fašizacije i klerikalizacije kojima svjedočimo u posljednjih nekoliko mjeseci kao i jasan signal nacionalističkoj desnici da mora računati na otpor. Svima je jasno da je pitanje obrazovne reforme bilo samo okidač ogromnog nezadovoljstva desnim divljanjem, kao što su protesti za Stojedinicu bili usmjereni protiv Tuđmanove vlasti kao takve. Naravno, reći NE je prvi korak. Formulirati kakvo doista društvo želimo je nešto drugo kao i boriti se za njega. S obzirom na desničarsku ofanzivu, ovo je bio vrlo uspješan kontranapad. Strah je razbijen. Nadam se da ta energija neće nestati nakon što se trgovi isprazne. Već od danas borba se mora nastaviti kako protiv uništavanja kulture i obrazovanja tako i protiv novih privatizacija.


– Moramo reći da je to ljevica koja je samo institucionalizirana kao ljevica, ali koja je u svom ekonomskom programu vrlo slična desnici, dakle neoliberalna je, ali naravno s tom bitnom razlikom da je liberalno-lijeva kada se radi o pitanjima seksualnih prava, prava žena, manjina, itd. Tek se na polju kulturnih vrijednosti jasno razlikuje od desnice. Nažalost, ta SDP-ovska ljevica ne odgovara onome što bi morala biti, a to je socijaldemokratska ljevica, koja bi se morala prvenstveno boriti za prava radnika i socijalna prava svih građana. Naspram te ljevice posljednjih nekoliko godina formira se istinska ljevica kojoj je problem socio-ekonomskog ustroja, odnosno izrabljivačkog kapitalizma pod kojim živimo, glavni problem. To je ljevica koja se uglavnom nalazi u socijalnim pokretima poput studentskog ili pokreta »Pravo na grad«, ili pak na kulturnom polju. No, istina je da ta i takva istinska ljevica nije dovoljno politički konsolidirana da bi bila u stanju mijenjati stvari na državnoj ili lokalnoj razini. Ona se sada, suočena s brutalnošću desnice, mora politički artikulirati i pokušati definirati svoj politički projekt u skladu s vlastitim idealima.


Kakva joj je onda sudbina?


– Mi u Hrvatskoj imamo socijalne pokrete koji odgovaraju sličnim pokretima u Francuskoj, Španjolskoj ili bilo gdje drugdje u svijetu, ali jednako tako se suočavamo s istim problemom – s brutalnošću kapitala i s brutalnošću neofašističke desnice koja će učiniti sve da kao i u prošlosti zaštiti kapital. Današnja desnica u Hrvatskoj je u službi zaštite kapitala i hijerarhijskog ustroja društva u kojemu samo mali broj ljudi ima mnogo, rijetko tko ima nešto, velika većina nema ništa, ali ti koji imaju mnogo još uvijek mogu platiti one koji nemaju ništa da brane njihove interese.


Zašto međutim građani izlaze na prosvjede poput onog protiv prava na pobačaj, ali kad je u pitanju neka socijalna tema, nezaposlenost, privatizacija, onda nitko ne izlazi na ulicu? Kakvi su to građani?


– To su građani koji rade protiv vlastitog interesa, što zvuči paradoksalno, ali se stalno događa. Zar je moguće da su građani mirno gledali procese privatizacije koji zapravo onemogućavaju društvenu i ekonomsku reprodukciju same zemlje i koji onemogućavaju i njima i njihovoj djeci pristup školovanju, zdravstvu i stanovanju? Gdje su ti građani kada se uništavaju te osnovne tekovine socijalne države? Dakle, vidimo da možete mobilizirati ljude protiv osnovnih prava žena kao što je pravo na abortus, a da ih niste sposobni mobilizirati da zaustave daljnje rasturanje još posljednjih ostataka društvenog bogatstva.


Možete ih mobilizirati da ugrožavaju tuđa prava, ali ne i da brane svoja?


– Da, očito to ide puno lakše.


Kako to objasniti – razumiju li građani, radnici zapravo, taj proces kojim im se desio, to potpuno ekonomsko, a onda i političko razvlaštenje?


– Nažalost, spoznaja će doći kasno, onda kada njihove firme budu u vlasništvu stranih korporacija, kada budu u potpunosti uništene, kada tamo gdje su postojali pogoni više neće biti ništa…


Ali, već jest tako…


– …a mi i dalje nemamo pobunu. Odgovor na to pitanje je u procesu delegitimacije ideja ljevice kao borbe za socijalnu jednakost, koji se već desetljećima odvija što se dodatno pojačava propagandnim antikomunizmom i antijugoslavenstvom. Tu dolazi do kratkih spojeva. S druge strane, problem je da ne postoji politička mobilizacija na ljevici, među radnicima, ali i među svim onim kulturnim i akademskim radnicima koji nisu svjesni da bi zapravo morali imati jedan cilj, a to je, za početak, stvoriti društvo koje će svima omogućavati iste šanse. Ovo što vam predstavljam nije nikakva radikalna ljevica, već bi to bila tek istinska socijaldemokracija koja bi morala koristiti državu za redistribuciju bogatstva. Mi smo zapravo jako daleko od bilo kakve radikalne ljevice koja bi željela potpunu transformaciju društva tj. ne samo jednake šanse već i jednake društvene i ekonomske uvjete za sve.


Još uvijek smo u području mainstreama, kejnezijanske ekonomije…


– Stvari su toliko daleko otišle u desno da se i kejnezijanska ekonomija, koja predstavlja tek jednu vrstu umjerene socijaldemokracije, danas doživljava kao radikalnolijeva. To samo govori o perverziji sistema u kojem živimo u kojem, kao što ste rekli, robovi glasaju za to da ostanu robovi.


Bilo je nekih antibankarskih pokreta, radničkih okupljanja, no po retorici ljudi koji danas traže svoja radnička prava, čini se kao da postoji problem s povezivanjem tekovina socijalističkog samoupravljanja, koje su bile dio njihovog nekadašnjeg jugoslavenskog iskustva, s današnjim hrvatskim identitetom.


– Većina ljudi kada biste ih pitali u kojem bi sistemu radije živjeli, izabrala bi socijalizam prije nego kapitalizam. Ali ako biste im rekli da bi, time što bi se izrazili pozitivno o socijalizmu, netko mogao pomisliti da nisu ‘dobri Hrvati’, tada biste se suočili sa sadašnjom situacijom u kojoj se čak i želja za socijalnom pravdom mora zaodjenuti u nacionalno ruho kako bi bila prihvaćena u javnosti ili bliskom okruženju. I u tom smislu, obične ljude ne treba kriviti – oni samo pokušavaju na svojevrstan način poslati istu poruku i u današnjem društvu, kakvo već jest, a ta je poruka uvijek ista: želite dobro sebi i svojoj obitelji; ne želite društvo siromaštva, ne želite društvo eksploatacije, već želite živjeti od svog rada i da vaša djeca doista imaju neke šanse u ovome svijetu, po mogućnosti bolje od vas. Ipak, nacionalizam ne može biti odgovor tj. služi samo prikrivanju pravih uzroka njihove muke. Dobar dio tih ljudi bira desnicu koja upravo onemogućava šanse njihovoj djeci. Dobar dio ljudi bira tzv. domoljube koji, kao što imamo prilike vidjeti, prodaju Hrvatsku gdje god stignu po svijetu. To je ta desnica koja je već rasturila Hrvatsku i koja bi je najradije uništila ovakvu kakva jest, i koja će joj doći glave ako bude u stanju da ostvari svoj ekstremistički plan.