U Zagrebu će biti potpisano pismo namjere između Hrvatske i Katara, no još se ne zna njegov sadržaj, niti kakav stav danas Doha ima o investiranju na Krku
ZAGREB Nije prvi put da iz Vlade najavljuju dolazak katarske delegacije u Hrvatsku, ali ovaj je put, kažu, dolazak siguran – katarska gospodarska delegacija predvođena tamošnjim ministrom energetike i industrije Mohammedom bin Saleh Al-Sadom, početkom prosinca stiže u Zagreb, kazao je za časopis Banka ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, a to potvrđuje i njegov savjetnik, Ante Ramljak, koji s Dohom direktno i komunicira.
U Zagrebu će, najavljuje Vrdoljak, s Kataranima biti potpisano pismo namjere, no kojeg sadržaja, ne otkriva, dok njegov savjetnik napominje tek kako će, prije svega, biti govora o energetici. Više od toga – jesu li Katarani i dalje zainteresirani samo za dobavu plina na budući LNG terminal na Krku, ili pak i za sudjelovanje u gradnji terminala – za sada nije moguće doznati.
Zadnji put se dolazak gospodarske delegacije, na čelu s ministrom energetike Al-Sadom, najavljivao za svibanj ove godine, kad je džamiju i Islamski centar u Rijeci otvarao ministar vakufa i vjerskih pitanja Katara Ghaith bin Mubarak Al-Kuwari.
Priča s Kataranima, u mandatu ove Vlade, počela je krajem 2012. godine, kad je hrvatska delegacija predvođena Ivom Josipovićem posjetila Dohu, i s Katarom načelno dogovorila isporuku plina budućem hrvatskom terminalu.
Priprema dokumenata
Kasnije je Doha diplomatskim kanalima Zagrebu, tako se barem javnosti poručivalo, poslala i pismo kojim je potvrdila svoju zainteresiranost za čitav LNG projekt, no ne samo za prodaju plina Hrvatskoj, već i za gradnju terminala, kao i za još nekoliko projekata u energetici, poljoprivredi i industriji.
Nakon posjeta SAD-u i Kanadi u travnju ove godine ministar Vrdoljak je pak poručio kako su Amerikanci zainteresirani, prije svega, za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika u Jadranu, ali i za LNG, napominjući i to kako Katarani žele biti glavni dobavljači plina, ali u samoj LNG investiciji ne žele sudjelovati.
Hoće li se pismo namjere, koje će se potpisati s Katarom u prosincu, ticati samo dobave plina, u Ministarstvu gospodarstva za sada nije moguće doznati.
U međuvremenu, dok Hrvatska traži investitora za gradnju LNG-a, pripremaju se prateći dokumenti. Napravljena je studija izvodivosti projekta, prema kojoj terminal može primati šest milijardi kubika plina godišnje. Izrađena je i studija utjecaja na okoliš, koja bi uskoro iz Ministarstva zaštite okoliša trebala na javnu raspravu, dok se radi i na izdavanju lokacijske dozvole za gradnju.
Navodno je pri kraju i procjena vrijednosti zemljišta Dina-Petrokemije, pod hipotekom Hypo banke, koje bi država kreditom te banke trebala otkupiti za gradnju terminala. Tvrtku LNG Hrvatska, koja vodi projekt, i dalje čine HEP i Plinacro, pri čemu bi potonji, najkasnije do kraja ove godine, trebao izići iz zajedničke kompanije, i prepustiti ju u potpunosti HEP-u.
Također važan za Hrvatsku, prvenstveno zbog dodatne diverzifikacije dobavnih pravaca, a posljedično onda i za jeftiniju dobavu plina, jest i Trans-jadranski plinovod, TAP, koji će iz Azerbajdžana, sa plinski bogatih polja Shah Deniz preko Turske i Jadrana, do Italije, dalje u Europu dovoditi deset milijardi kubika plina godišnje. Hrvatska će se na TAP, koji bi trebao proraditi 2019. godine, priključiti preko IAP-a, Jonsko-jadranskog plinovoda, i to u albanskom Fieru. IAP-om će odatle azerbajdžanski plin dalje, preko Crne Gore i BiH, dolaziti do Splita i ići put Krka, odnosno LNG-a u Omišlju, u koji će pak, ukapljen u tankerima, plin stizati s mora, iz drugih zemalja dobavljača. IAP će, zajedno s LNG-om, u budućnosti igrati izuzetno važnu ulogu u europskoj, pa tako i hrvatskoj energetskoj sigurnosti. Hrvatska sama godišnje treba oko tri milijarde kubika plina, od čega oko 30 posto uvozi, ovisna o ruskom plinu. Oko pet milijarda plina godišnje IAP-om će stizati do Albanije, Crne Gore, BiH i Hrvatske, pri čemu bi do Hrvatske dolazila čak polovica ukupnih količina. Kako joj samoj toliko nije potrebno, plin će ići dalje put ostatka EU-a. Trenutačno je u izradi studija izvodivosti IAP-a, koja se očekuje početkom iduće godine, no čitav plinovod od Albanije do Hrvatske ne treba očekivati prije 2025. godine.
Interes Europe
Iako je prije tri godine konzorcij Adria LNG, kojeg su činili njemački E.On Ruhrgas, austrijski OMV, francuski Total i slovenski Geoplin, odustao od gradnje LNG-a na Krku, najviše zbog zasićenosti tržišta, ali i zbog tadašnje hrvatske neodlučnosti, europske zemlje, ovisne o ruskom plinu, terminal u Hrvatskoj, zbog diverzifikacije dobavnih pravaca, žele, što je potvrđeno i nedavnim svrstavanjem ovog projekta među 250 onih koje će Europska unija sufinancirati zajedničkim sredstvima.
Europska komisija je, podsjetimo, terminal na Krku svrstala među infrastrukturne energetske projekte koji bi mogli ispunjavati uvjete za financiranje EU-a, vrijednosti ukupno 5,85 milijardi eura.
Gradnja LNG-a predviđa se kroz tri faze, pri čemu bi u prvoj fazi na plutajuće spremnike i isparivače smještene na moru godišnje dolazilo od jedne, do najviše dvije milijarde kubika plina, u drugoj bi se fazi isparivači gradili na kopnu, a spremnici na moru, dok bi se kapacitet terminala povećao na dvije, do tri milijarde kubika plina, a u trećoj bi, konačnoj fazi, čitav terminal, dakle i spremnici i isparivači za regasifikaciju, došli na kopno, s kapacitetom od četiri do šest milijardi kubika plina.
Gradnja terminala započet će, procjenjuje se, u prvom kvartalu 2015. godine i završiti najranije 2018., četiri, pet godina kasnije od onoga što je davnih dana predviđala i tada vrlo optimistična Vlada.
