STOTA OBLJETNICA KAKO JE NASTALA DRŽAVA JUŽNOSLAVENSKIH NARODA NAKON RASPADA AUSTRO-UGARSKE I KRAJA PRVOG SVJETSKOG RATA (2)

Listopad 1918. godine bio je mjesec u kojem su južnoslavenski narodi Austro-Ugarske Monarhije hitno i hitro napuštali dotadašnju državu, studeni 1918. godine bio je mjesec u kojem su južnoslavenski narodi nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije hitno i hitro nastojali ujedinjenjem s Kraljevinom Srbijom stvoriti novu državu. Položaj Države Slovenaca, Hrvata i Srba bio je loš. Nazivom to je bila država, realno to je bio provizorij za kojega su svi znali da neće dugo trajati.

Nije imala vojsku, a suočavala se s talijanskom prijetnjom. Susjedna je jadranska kraljevina prijetila da će oživotvoriti Londonski sporazum i zauzeti znatan dio istočne obale Jadrana sve do rta Planka. Suočavala se i sa zelenim kaderom (procjenjuje se da je na području Hrvatske, Slavonije i Dalmacije krajem rata bilo 60.000 do 70.000 zelenokaderaša) kojega sama nije mogla suzbiti. Tome treba pridodati slabu opskrbu (zbog čega je Stjepan Radić tražio da se zabrani izvoz hrane iz Države SHS), administraciju koja je ostala bez jednog gospodara, austrougarskog, a još nije pronašla novog čvrstog gospodara i veoma slab vanjskopolitički položaj. Država SHS nije bila priznata, a njeni čelnici, kao i čelnici Jugoslavenskog odbora nisu imali bog zna kako snažne veze i poznanstva u političkim vrhovima zapadnih sila. Nova nada bila je Kraljevina Srbija, država koja je upravo pobjedonosno završila Prvi svjetski rat, čija je vojska oslobodila domovinu, a ta je vojska mogla pružiti i kakvu-takvu zaštitu Državi SHS, državi bez vojske.

Nemoćni spram Italije 

Oduševljenje Srbijom i zastrašenost Italijom vidljivi su na naslovnicama zagrebačkog tiska. Srbija, pregovori koji se vode s njome o ujedinjenju, i Italija i njeno širenje po istočnoj obali Jadrana teme su koje dominiraju u studenom. »Obzor« od 8. studenoga objavljuje priopćenje tršćanske »Edinosti«, udruženja Slovenaca, u kojemu stoji »mi imademo od danas u Trstu prilike koje si, otvoreno rekući, nijesmo željeli. Jer mi smo željeli da se u svrhu uspostavljanja mira i poredka u Trstu, pošalju one Ententine čete, koje nijesu interesirane na područjima koja su u pogledu svoje buduće državne pripadnosti sporna«. Zbog tih talijanskih presizanja Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba tri dana kasnije objavljuje notu.

– Država Slovenaca, Hrvata i Srba ne može da se silom opre tim nastojanjima, ali ona ipak prosvjeduje proti tom postupku i moli prijatelje naše nacije da uzme u obzir načelo narodnosti koje bijaše temelj ujedinjenja Italije, objavilo je Narodno vijeće i u toj jednoj rečenici demonstriralo koliko je zapravo slabo. A bilo je toliko slabo da je »Jutarnji list« još 6. studenoga objavio da je »Narodno vijeće pozvalo Ententine čete da uđu na naš teritorij, te da se pomoću njihovom omogući što brže staloženje ovih opasnih prilika«. Isprva je taj poziv bio usmjeren srpskim snagama, a molba se odnosila na to da se rasporede na istoku Hrvatske te da kontroliraju poražene austro-ugarske vojnike (prije svega Mađare) kako ne bi radili štetu, pljačkali i ubijali na povratku kući. U Beograd je otputovala tročlana delegacija Narodnog vijeća u kojoj su bili Valerijan Pribićević (brat Svetozarov), Laza Popović, kum Valerijanov, i bojnik Dragutin Perko. U Beogradu su proširili zahtjev i zatražili slanje srpske vojske u Ljubljanu, Zagreb i Rijeku. To je bio zahtjev izrečen donekle na vlastitu ruku izaslanstva, ali stanje na terenu i talijanski prodor učinili su taj zahtjev razumnim. O tome kakav ugled je uživala u studenom 1918. godine dovoljno govore naslovi. »Jutarnji list« od 8. studenoga objavljuje »Srpske čete oduševljeno dočekane u Srijemu – Srbi dolaze u Brod«, a tri dana kasnije izvještava o dočeku 46 srpskih oficira u Zagrebu, riječ je o donedavnim zarobljenicima. Na naslovnoj stranici od 16. studenoga »Jutarnji list« donosi kao glavnu vijest »Svečano dočekan potpukovnik Milan Pribićević u Zagrebu« (također brat Svetozarov), a tekstovi objavljeni o talijanskom prodoru mogu se sažeti u naslov iz »Obzora« od 27. studenoga – »Pljačkaški pohod Talijana na našem primorju«.

Krfska deklaracija 

Promjena u odnosu prema Srbiji bila je golema. U listopadu se o Srbiji malo toga pisalo, svakako ne lijepo i s tako toplim emocionalnim nabojem (što se, ako se i htjelo, nije ni moglo zbog cenzure i činjenice da su Austro-Ugarska i Srbija bile u ratu), u studenom novine objavljuju feljton »Mi Jugoslaveni«, objavljuju se poduži portreti srpskih političara /(Nikole Pašića, Stojana Protića, Ljube Davidovića i drugih) jer red je poznavati ljude s kojima će se uskoro živjeti u istoj državi i koji će u toj državi biti važni.

Nova država nastoji funkcionirati kao država. U novinama vodi propagandnu kampanju za uredno plaćanje poreza, a plaćanje poreza stavlja se u kontekst domoljublja, te novostečene nacionalne slobode. Svakoga dana objavljuju se oglasi koje glase »jesam li podmirio narodni porez?« ili »narodni porez je porez slobode«.

Međunarodna arena postaje sve važnija za Državu Slovenaca, Hrvata i Srba i to kako će se ujediniti sa Srbijom. U Ženevi su se od 6. do 9. rujna održali pregovori na kojima su sudjelovali predstavnici srpske vlade (Nikola Pašić), opozicije, Narodnog vijeća (Anton Korošec, Gregor Žerjav, Pero Čingrija) i Jugoslavenskog odbora (predvodio ih je Ante Trumbić). Polazište za te pregovore bila je Krfska deklaracija, prvi politički sporazum vlade Srbije i Jugoslavenskog odbora, sklopljen u srpnju 1917. Deklaraciju su potpisali Pašić i Trumbić, a njome su se složili da će nakon rata južnoslavenske dijelove Austro-Ugarske sjediniti sa Srbijom, nova će država biti ustavna monarhija na čelu s dinastijom Karađorđevića, a svim narodima (Srbi, Hrvati, Slovenci) trebala je osigurati nacionalnu i vjersku ravnopravnost. Tu su deklaraciju srpska opozicija i Jugoslavenski odbor prihvatili sa zadovoljstvom, a Pašić protiv svoje volje i pod pritiskom Antante. Ako je Krfska deklaracija za Pašića bila nešto što je teško mogao probaviti, Ženevska deklaracija za njega je bila neprobavljiva katastrofa. Njome je priznata ravnopravnost Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom pri ujedinjenju, a o unutarnjem uređenju odlučiti je trebala Ustavotvorna skupština izabrana na demokratskom načelu. Trebala je biti osnovana zajednička vlada koju bi činila po tri člana srpske vlade i Narodnog vijeća, a njeni resori bili bi vanjska politika, vojska i mornarica, dok bi o unutarnjim poslovima odlučila vlade Srbije i Države SHS.

Ženevska deklaracija nikada nije stupila na snagu, Pašić je ponovno popustio pod pritiskom Antante (uglavnom Francuske, koja će, pak, do kraja mjeseca promijeniti svoju poziciju kada je riječ o načinu ujedinjenja južnih Slavena), ali ubrzo nakon sklapanja deklaracije svima je bilo jasno da od nje neće biti ništa. Ona nikada nije stupila na snagu, Pašić je svoj potpis povukao, a rad na stvaranju zajedničke države nastavili su vlada Srbije i Narodno vijeće.

Ključevi ujedinjenja u Beogradu 

Ubrzo nakon završetka pregovora u Ženevi u Zagreb kao izaslanik srpske Vrhovne komande stiže potpukovnik Dušan Simović. Prije polaska u Zagrebu od načelnik štaba Vrhovne komande vojvode Živojina Mišića dobio je precizne upute, a Mišić je, pak, djelovao u okviru onoga što je postavio zapovjednik Antantine vojske na jugoistoku Europe francuski general Franchet d’Esperey. Mišić je veoma precizno odredio graničnu liniju do koje će se širiti Srbija nakon kapitulacije Ugarske, ta je linija podrazumijevala Vojvodinu, dijelove Ugarske sjeverno od Drave, znatan dio Slavonije i Hrvatske, cijelu Bosnu i Hercegovinu i cijelu Dalmaciju do rta Planka, dakle do točke do koje je prema Londonskom sporazumu mogla prodrijeti Italija. Po dolasku u Zagreb Simović je odveden u zgradu Saboru gdje su ga čekali prvaci Narodnog vijeća (Ante Pavelić zubar, Svetozar Pribićević, Ivan Lorković i drugi). Simović im je precizno opisao liniju razgraničenja, kazao da je na te teritorije Srbija pravo stekla »po pravu oružja«, a na osnovu ugovora o primirju s Mađarskom i dodao »van te teritorije možete se opredeljivati po volji: da idete sa Srbijom ili da formirate zasebnu državu«. Nakon te Simovićeve izjave jasno je bilo da su ključevi ujedinjenja i način u Beogradu, ali i da je za hrvatske zemlje, posebno priobalje, ujedinjenje, iako ne onakvo kakvim su ga zamišljali u Jugoslavenskom odboru, bolja varijanta nego išta drugo. U svakoj drugoj varijanti hrvatske bi zemlje bile podijeljene između Italije i Srbije, u slučaju ujedinjenja znatan dio hrvatskih zemalja ušao je u sastav jedne države, Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, a ona je, u perspektivi, ipak u slučaju nepovoljnog razvoja po Hrvate bila slabija nego što je to bila Kraljevina Italija. Simovićeva izjava izazvala je, kako su pisali sudionici i svjedoci, »najdublji dojam«. Na stolu su bile dvije ponude: formiranje velike Srbije i cijepanje hrvatskih zemalja, ili ujedinjenje i ostanak u kakvoj-takvoj cjelini.

Radićeve »guske u magli« 

U to doba u Hrvatskoj i Narodnom vijeću naglo jača uloga Svetozara Pribićevića. Anton Korošec i Ante Trumbić i dalje su bili u inozemstvu, u Parizu. On je bio najjači političar najjače stranke i zagovornik brzog ujedinjenje bez mnogo pregovora o uređenju buduće države. Na ruku su mu išla i zbivanja u Državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Pokrajinske vlasti, narodna vijeća u Dalmaciji i Bosni i Hercegovini, formalno podređena Narodnom vijeću u Zagrebu, tražila su da se ujedinjenje sa Srbijom ubrza, a u slučaju otezanja i odgađanja mogli bi se ujediniti jednostranim činom.

Odluka da se pristupi ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom na koncu je donesena na sjednici Narodnog vijeća 24. studenoga 1918. godine. Ta se sjednica danas najviše pamti o Radićevoj izjavi da se ne »srlja kao guske u magli«, pri čemu se zaboravlja da Radić nije bio protivnik ujedinjenja, nego je tražio prethodna jamstva za Hrvatsku. Određena je delegacija od 28 vijećnika koji su trebali putovati u Beograd, među njima je bio i Radić, ali je odbio putovati. Događaji su ubrzavali provedbu ujedinjenja. Novosadska skupština je 25. studenoga proglasila ujedinjenje sa Srbijom i taj je akt jasno pokazao koliko Narodno vijeće ne kontrolira teritorij Države SHS. Podgorička skupština je 26. studenoga svrgnula kralja Nikolu i dinastiju Petrovića, ukinula Crnu Goru kao samostalnu, međunarodno priznatu državu i prisjedinila ju Kraljevini Srbiji.

Delegacija se u Beograd zaputila sa zagrebačkog glavnog kolodvora 27. studenoga u deset sati. Osim Radića, u njoj nisu bili ni Korošec ni Trumbić koji se još nisu vratili iz inozemstva. Vlak je u polasku kasnio, putovalo se sporo, u Zemun su doputovali tek oko 23 sata. Večerali su i sljedećega dana stigli su u Beograd. Delegacija je nosila i prihvaćeni Naputak odbora sedmorice, a taj će Naputak u Beogradu biti sadržajno promijenjen. Svetozar Pribićević bio je centralna osoba delegacije, u Beogradu se sastao s ministrima u Pašićevoj vladi, a po prvi puta se sastao i s regentom Aleksandrom. Formiran je odbor šestorice. U njega su ušla tri predstavnika Narodnog vijeća (Pribićević, Pavelić zubar, Josip Smodlaka) i tri člana vlade Srbije (Stojan Protić, Ljuba Jovanović i Momčilo Ninčić) i oni su raspravljali kako proglasiti ujedinjenje.

Vrhovna vlast Karađorđevićima 

Zaključeno je da bi najbolje bilo da se izabere delegacije Narodne skupštine Srbije koja bi na zajedničkog sjednici s delegacijom Narodnog vijeća proglasila ujedinjenje. To nije bilo moguće jer je većina poslanika Narodne skupštine još bila izvan Srbije. Budući da se ujedinjenje nije htjelo, a vjerojatno ni moglo, odlagati, odlučeno je da će delegacija Narodnog vijeća uputiti adresu regentu Aleksandru, a on će na nju odgovoriti i u odgovoru proglasiti ujedinjenje.

Delegati Narodnog vijeća sastavili su adresu, a njen je tekst promijenjen u odnosu na tekst Naputka pri čemu je završnu verziju adrese na svoju ruku dotjerao Pribićević. To je bila varijanta koja je odgovarala Pašiću. Izaslanstva su se okupila u Krsmanovićevoj kući 1. prosinca 1918. godine u osam sati navečer. Adresu je pročitao Ante Pavelić zubar, po političkom opredjeljenju pravaš, U adresi je izrečena želja da se provede ujedinjenje, vrhovna vlast pripada Karađorđevićima, formiraju se zajednička vlada i parlament, postojeće autonomne strukture i funkcije se zadržavaju, Ustavotvorna skupština bit će sazvana u roku od šest mjeseci, a upozoreno je i da su »veliki i dragocjeni dijelovi teritorija pod talijanskom okupacijom«. Ante Pavelić svoj je govor zaključio uzviknuvši »neka živi slobodna ujedinjena Jugoslavija«.

Aleksandar je na adresu kratko odgovorio i kazao da će ostati uvijek vjeran velikim ustavnim parlamentarnim i široko demokratskim načelima na općem pravu glasa. Kazao je da je »prvi zadatak vlade da se granice države podudaraju s etnografskim granicama« i na koncu kazao »neka nam uvijek bude srećno i slavno naše Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca«.

Tri puta pokušao samoubojstvo 

Promjena države rezultirala je i promjenom vrijednosti što je itekako osjetio general pukovnik Stjepan Sarkotić. Još u listopadu on je bio junak, visoki časnik u austro-ugarskoj vojsci, čovjek koji je zbog svoje uloge u kampanji protiv Crne Gore 1915. godine (a uloga je bila i iznimno brutalna) nagrađen barunatom pa se prozvao »von Lovćen« odnosno »Lovćenski«. Sarkotić je bio i zemaljski poglavar (onodobni bi tisak kazao »poglavica«) Bosne i Hercegovine. Ukratko, junak, visokopozicionirana i moćna osoba s odličnim vezama i u vojsci i na dvoru. U studenom je taj isti Sarkotić postao tek nešto više od ništarije. Vlak kojim je iz Bosne doputovao u Zagreb sačekan je u tri sata u noći na glavnom kolodvoru. Sačekala ga je vojska, ali i stotinjak civila. Vojska je uhitila njega i njegovu časničku pratnju i spasila ga od linča. Toliko je, eto, vrijedio donedavni junak. Sarkotić je odveden u »Hotel Palace« gdje je do sedam sati ujutro, kako je pisao »Jutarnji list«, tri puta pokušao samoubojstvo, »dva puta iz revolvera, jednom otrovom«. Poslije rata Sarkotić je živio u Beču gdje je i umro 1939. godine kao vatreni protivnik jugoslavenskog ujedinjenja.