Subvencioniraju li Hrvati javne medije ili privatne opsjene?

Kako je propala demokracija

Jasmin Klarić

Snimio Ivica TOMIĆ / NL arhiva

Snimio Ivica TOMIĆ / NL arhiva

Domaća masovna medijska scena postala je solidno uniformirana pozornica ideoloških, politikantskih i interesnih opsjena. Uz malo višu od dnevno preporučene doze najcrnjeg sarkazma nije problem zaključiti da to i nije tako loše



Nekad se potrebno malo pomaknuti. Izići iz svog »mjehura« svakodnevnice, promijeniti rutinu. Ne radi dostizanja samospoznaje, centriranja svijesti, antistresnog učinka, ili neke slične new-age bižuterije. Nego zbog toga da dobiješ malo jasniji, čišći pogled na situaciju u kojoj se nalaziš i da ti se bistrije nazru perspektive budućnosti.


Nekad, čak, nije nužno ni da sam iziđeš iz svakodnevnog žvrnja stvarnosti – dosta je da se neku od važnijih figura samo nakratko stavi u stranu, pa da se vide stvari kakve jesu i kakve bi mogle biti; recimo micanje Zdravka Mamića na privremeni odmor u Remetinec je u samo nekoliko dana pokazalo kakva može biti budućnost najvažnije sporedne stvari na svijetu, dakle nogometa, u ovoj zemlji.


Pune tribine, pjesma, derbi kao tema dana u svim kvartovskim razgovorima, rasprave o izgledima svake momčadi. Samo nekoliko dana kasnije, On se vratio i sve je, čini se, po starom, uključujući rezignaciju i čekanje nogometnih prijenosa na satelitskim tv-kanalima. No, ustava je dignuta i teško da u dužoj perspektivi stvari mogu ostati onakve kakvima su bile.




Teže je, međutim, očekivati happy-end u nekim drugim, neromantici bi natmureno rekli »ozbiljnijim« situacijama. Jedan kratki, potpuno nehotični izlet u drugačiji virtualni svijet može otkriti zapanjujuću dubinu živog blata u kojem se kupa hrvatska javnost, mediji i sama ovdašnja demokracija.


Ako je netko ovih dana proveo neko vrijeme na godišnjem i (namjerno ili nenamjerno, svejedno) odsječen od uobičajenih domaćih kanala informiranja, mogao se primjerice, o iznimno aktualnoj situaciji oko Grčke informirati isključivo iz stranih medija.


Sve je tu, ionako blizu, na dodir prsta. Neki mediji su tako bili više na strani bloka zemalja oko Njemačke, neki su strasnije zagovarali solidarnost i Ciprasa. I to je iz njihovih tekstova, plasmana, komentara bilo vrlo očito. Međutim, svi (važniji) svjetski mediji su u situaciji oko Grčke uredno davali iscrpnu informaciju s obje strane rascjepa, svi su u polemiku o tome tko je »u pravu « uredno uključivali i suprostavljene glasove.


Uglavnom, odradili su svoj posao, solidno pošteno.


Povratak na (najveće) hrvatske medije bio je punokrvni kulturni šok.


Zli Grci i blaženo tržište


Hrvatski mediji su se, naime, listom svrstali na »antigrčku« stranu, što nije neko veliko iznenađenje, znajući da hrvatski neformalni Tea party (pokret koji se u SAD-u, ukratko, zalaže za skoro pa ukidanje državne vlasti i ultraliberalizam u socijalnim i gospodarskim pitanjima) već godinama s gotovo erotiziranom strašću zaziva »bolne rezove«, masovna otpuštanja, smanjivanja plaća i socijalnih prava, kako bi »prodisao realni sektor« i bori se protiv najmanje naznake nameta na bogatije slojeve društva (posebno je pamtljiva sramotna kampanja protiv poreza na nekretnine iz 2012. godine).


U srazu s relativno jednostavnim činjenicama – da rezovi u krizi ne daju, već oduzimaju kisik (i) realnom sektoru, ili da je uvođenje »socijalističkog« poreza na nekretnine jedan od konstatnih zahtjeva Europske komisije i MMF-a (da ne govorimo o tome da je jednostavno pravedan) – domaći medijski Tea party rutinski izlazi kao pobjednik. Jer činjenicama ni ne dopušta ulazak u ring.


Sve to je u slučaju Grčke eksplodiralo u vatrometu loše prikrivene mržnje prema grčkoj vladajućoj stranci, njenim zaštitnim licima (Ciprasu i Varufakisu), te uglavnom solidno prikrivanim ili tek usputnim, gotovo rezervatskim, davanjem prostora nekoj drugoj istini, osim one o grčkoj samoskrivljenoj tragediji.


U stvarnom svijetu, s kojim se sudario i sam Cipras – ali, tako je to kad se ozbiljno bavite politikom – Grčka je dobila loš sporazum. Ali, bolji od onog koji je bio na stolu do prije nekoliko mjeseci, jer uključuje dodatnih 80-ak milijardi eura pomoći i restrukturiranje postojećih dugova.


Komparativna prednost


O grčkom bailoutu i narednim epizodama drame čiji je kraj teško predvidjeti dalo bi se naširoko raspravljati vjerojatno u svakom broju Pogleda u doglednoj budućnosti. Ovo je ipak priča o domaćoj javnosti, domaćim medijima i posrtanju domaće demokracije.


Naime, kad se jednom bude podvlačila crta pod učinkom aktualne Kukuriku vlasti u (prvom?) mandatu, jedna stvar će se bez ikakve sumnje moći označiti debelim, crvenim flomasterom. Pod njihovom »stražom«, (masovni) mediji su se toliko urušili da je ozbiljna rasprava o tome zaslužuju li uopće više ikakvu dotaciju društva (u vidu, uglavnom, smanjenog PDV-a), itekako potrebna. Vlast ne uređuje medije – i to je dobro. Sve ostalo je katastrofa – od nikad donesene medijske strategije, do transparentnosti vlasništva nad medijima.


Koliko je slika stvarnosti koju nam ti i takvi mediji posreduju, a na osnovi koje će,uz ostalo, birači odlučivati kome će dati svoj glas, zapravo iskrivljena, može pokazati samo nekoliko najnovijih primjera (koje bi se, također, dalo nabrajati u svakom broju Pogleda u doglednoj budućnosti).


Jeste li, recimo, primjetili da je Hrvatska zemlja protiv koje je EU pokrenula najmanje postupaka zbog kršenja EU propisa u 2014. godini? Teško, jer je taj podatak, za razliku od neopisivo predimenzionirane priče o (nepostojećim) »sankcijama« u slučaju lexPerković, medijska Hrvatska uglavnom uredno izignorirala. I to – s pravom. Jer, Hrvatska u ovom slučaju ima veliku komparativnu prednost u odnosu na ostale članice – »unutra« je najkraće od svih i bilo je najmanje »prilike« da se propisi prekrše.


Zvuči li ova situacija, možda, poznato? Nije li, zaboga, iz potpuno istog razloga posve neopravdano uspoređivati povlačenje sredstava iz EU fondova od strane zemalja koje su godinama i desetljećima duže članice Unije? Naravno da jest – no, priču o »lošem korištenju« fondova (iz kojih sredstva ne povlačimo nimalo lošije od ostalih zemalja u prvim godinama članstva) ste, nije li tako, čuli i vidjeli najmanje nekoliko desetaka puta, a na naslovnicama novina je gostovala i češće od spominjanog Zdravka Mamića.


Ulaznica za Maksimir


Slično je gdje god se okreneš – neki dan je vijest bila informacija o efikasnosti Vlade, po čemu je Hrvatska pri dnu na svijetu. Ni u sitnim slovima nije pisalo da se radi o informaciji iz rujna prošle godine (posebno je bilo slatko vidjeti kako je jedan popularan portal drži na naslovnici – na kojoj ju je imao i u rujnu 2014.), niti da se radi o tablici (usput, tek jednoj od stotinjak u cijelom istraživanju) efikasnosti opće vlasti, dakle i svih razina lokalne i državne vlasti, a ne samo skupine ministara na koju se obično misli kad se u hrvatskom jeziku iskoristi riječ – vlada.


Ili priča o Brkićevoj diplomi u kojoj je prava vijest samo ta da je sud utvrdio da je falsficirana. Je li netko zamijetio medijski pritisak da zbog toga Karamarkov pobočnik da ostavku, uz pozivanja na najviše moralne standarde? Sjećate li se kako su tretirali Marinu Lovrić Merzel i Željka Sabu? A kako Kalmetu?


Ukratko, domaća masovna medijska scena postala je solidno uniformirana pozornica ideoloških, politikantskih i interesnih opsjena. Uz malo višu od dnevno preporučene doze najcrnjeg sarkazma nije problem zaključiti da to i nije tako loše.Jer nećemo ni znati što nas je snašlo.

Pa možemo, nakon što pustimo lijene Grke da crknu, uz jedno kupljeno pivo preuzeti ulaznicu za Maksimir i na utakmici spektakularne neizvjesnosti, gradskom derbiju Dinama i Lokomotive klicati vizionarstvu Velikog donatora i njegovih političkih i medijskih zaštitnika, te hrpe vazala strateški raspoređenih na svim kotama Domovine.


Doduše, na Matrix se uvijek može i pljunuti.