Bilo je sunačno jesensko prijepodne na Trgu hrvatskih velikana, čije ime je kasnije vraćeno žrtvama fašizma. Ivo Sanader u punoj snazi, naletu, taman koji dan pred izbore 2003. godine.

Bila su to duboko predšatoraška vremena, toliko različita, ali ipak toliko slična: desnica je ulicom pokušavala uzdrmati Račanovu vladu i na vlast vratiti jedinu pravu hrvatsku stranku – onu koja će, prije svega, zaštiti generale pobjedničke vojske od mrskog/srpskog imperijalističkog Haaga.

O tome je, uostalom i sam Sanader tako dojmljivo govorio pred više od sto tisuća bijesnih prosvjednika na splitskoj Rivi, kad je domaće pravosuđe krenulo po Mirka Norca (kasnije osuđenog ratnog zločinca). Kao prava preteča današnjem šatoru, međutim, funkcionirao je prosvjed otpuštenih policajaca, koji su na Markovom trgu, uz potporu HDZ-a i Crkve kampirali preko 500 dana.

  Unatoč svemu, izborna pobjeda je bila neizvjesna, a i Ivica Račan kao da se razbudio posljednjih dana kampanje i vrlo ozbiljno zagrizao u bitku sa Sanaderom – jedan od tadašnjih uradaka, impresivan spot »Moja slika Hrvatske« s Ivicom Račanom i danas se često vrti kao politička ostavština bivšeg, prerano preminulog premijera.

  Sanader je, dakle, znao da stvar nije ni izdaleka sigurna, stoga je svako malo istupao u javnosti, kao tog prijepodneva u središnjici stranke. No, znao je i što se od njega očekuje preuzme li vlast.

  Naime, unatoč borbenim pokličima o »našim generalima«, predsjednik HDZ-a je na jednostavno pitanje o tome hoće li njegova stranka ako dođe na vlast poduzimati mjere za uhićenje odbjeglog generala Ante Gotovine, odjednom odgovarao diplomatski blijedo: »To nije pitanje politike, nego pravosuđa«.

  U tom trenutku, daleko prije čuvenog »locirati, identificirati i transferirati«, sve je bilo jasno: HDZ će surađivati s Haagom, a sve ostalo je bila tek dimna zavjesa koja je imala privući birače desnice.

  Jer, ako je Gotovina pitanje pravosuđa, a pravila Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju dio domaće pravne stečevine, nije bilo nimalo mjesta za dodatna tumačenja – HDZ će, pobijedi li na izborima, nastojati uhititi legendarnog generala, ikonu svojih birača i izručiti ga Haagu.

  Tako je i bilo, Gotovina je krajem 2005. godine lociran, identificiran, uhićen i transferiran, a HDZ-u su birači to gadno zamjerili.

  Na nekoliko mjeseci. Kasnije, kad je trebalo za naredne izbore, Sanader ih je opet vratio u svoje jato plašeći ih kako je »glas za HSP, glas za SDP«, a sudeći po nekim svjedočenjima plaćale su se i stotine tisuća eura pjevačima da ne nastupaju na skupovima pravaša.

  Unatoč pobjedi i 2007. godine, u dobrom dijelu desnice je Sanader doživljavan kao marioneta stranih sila, čovjek koji je izdao ne samo Gotovinu, već i esenciju državotvorstva čije je političko oživotvorenje trebao uvijek biti glavni zadatak HDZ-a.

Ustaša Gotovina i dragi Toma Grobar

Medeni mjesec s predsjednicom u koju su se tako dirljivo kleli skoro puna tri mjeseca od izborne pobjede, radi koje se kod šatora ispaljivao vatromet i od Prevlake pa do Dunava lilo suze radosnice, naime, istupom oko diplomatskog spora sa Srbijom je gotov.

Napravila je ono što bi, da je kojim slučajem pobjedio Ivo Josipović, nesumnjivo bilo označeno kao prvorazredna nacionalna izdaja, a stanovnik Pantovčaka četnikoljupcem – u najmanju ruku. Teško je zapravo uopće i zamisliti na što bi bili spremni i HDZ i šator-bojna da je Josipović, ili Milanović, ili bilo tko s centra i ljevice nazvao povlačenje veleposlanika iz Beograda – ishitrenim.

Samo spomenik

No, kako će hrvatska predsjednica objasniti ovaj spektakularni obrat, nije nimalo jasno. Naime, kad je Šešelj vrijeđao Hrvatsku nakon povratka iz Haaga, upravo je ona, usred svoje kampanje, tražila povlačenje veleposlanika iz Beograda. Sad, kad ministar srpske Vlade, znači ne nebitan redikul pred osudom za ratni zločin, nego aktualni ministar Vlade susjedne države Gotovinu i Matića naziva ustašama – e sad je povlačenje veleposlanika ishitreno.

  Rat s logikom i dobrim ukusom je najmanje što se može reći za ovakav politički obrat.

  Nije to, jasno, prva stvar koju je predsjednica napravila, a koja je ostavila desnicu bez riječi; Grabar-Kitarović je odšutjela zamjerke Angele Merkel na račun toga što se Hrvatska drznula poželjeti svoju telekomunikacijsku mrežu koja bi konkurirala HT-ovoj (dakle, njemačkoj) i to još u Zagrebu predstavila kao zamjerke Njemačke na lošu investicijsku klimu.

  Uostalom, uz sve priče o tome kako će se okrenuti od regije, na prvi međunarodni posjet otišla je u BiH i na užas desnice upravo tamo podržala novi plan Europske unije za BiH (koji je nastao na inicijativu Vesne Pusić), a okrenula leđa »trećem entitetu« za Hrvate u susjednoj zemlji.

  Uglavnom, priča s predsjednicom dobila je tako poznati tok.

  Poput Ive Sanadera, čak i brže i direktnije od njega, ona se nakon osvajanja vlasti okrenula od vlastitih državotvornih predizbornih poema i krenula voditi potpuno suprotnu politiku. Kako su tek protekla prva dva mjeseca njenog mandata, doista je veliko pitanje s čime još u preostalih četiri godine i deset mjeseci Grabar-Kitarović kani neugodno iznenaditi vlastite birače.

  I još više; nije li ovo najava i ponašanja Tomislava Karamarka u slučaju da HDZ osvoji vlast – nije li sva priča o kroatizaciji Hrvatske, ljubavi prema Domovini, jugofilima i lustraciji tek loše scenografirana dimna zavjesa nakon koje će, kad se slika raščisti, ostati tek gorak okus prevare.

  Ako je suditi po tome kako Grabar-Kitarović radi svoj posao, Karamarko bi se u najoptimističnijem scenariju, mogao tek obračunati s nekim prastarim spomenikom.

  Šatore tad, jasno, nitko neće dizati. Zaslužni za »revoluciju« će dobiti svoju sitnu (i manje sitnu) zadovoljštinu, a za četiri godine će se premijer pred svojim biračima pojaviti s dobro pripremljenom pričom o »realnim okolnostima« i jasno, o tome kako je glas za Ružu Tomašić, zapravo, glas za SDP.

  Tko zna – možda opet i upali.