ZAGREB Papa Franjo na povratku s puta po Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji kazao je da je u procesu kanonizacije Alojzija Stepinca došlo do nekih nerazjašnjenih točaka i dodao »riječ je o povijesnim točkama«. Bez obzira na raspravu koju su vodile Katolička crkva i Srpska pravoslavna crkva o kanonizaciji Stepinca, jasno je da je riječ, iako to Franjo nije izrijekom rekao, o djelovanju zagrebačkog nadbiskupa za vrijeme Drugog svjetskog rata, odnosno u doba postojanja NDH.

Stepinčevo djelovanje u doba NDH propituje se u javnosti, na razne načine, desetljećima. S jedne strane on je neupitan svetac i zbog toga što je radio za vrijeme NDH, pomažući i pokušavajući pomoći ugroženima, a za drugu stranu on je neupitno ratni zločinac osuđen na zatvorsku kaznu od 16 godina 1946. godine. Stepinčev raspon djelovanja u vrijeme NDH je, u očima onih koji ga prosuđuju, golem – od osobe koja treba dobiti titulu Pravednik među narodima i biti proglašen za sveca, do onih koji ga smatraju ratnim zločincem i ideologom ustaštva.

NDH je proglašena 10. travnja 1941. godine, a Stepinac je prije dolaska poglavnika ustaškog pokreta Ante Pavelića, dva dana nakon proglašenja pohodio Slavka Kvaternika koji je NDH proglasio, iz čega se može iščitati njegovo zadovoljstvo tim činom. Stepinac je posjetio Pavelića dan nakon što je on ušao u Zagreb, 16. travnja, a biskupima je 28. travnja poslao okružnicu u kojoj je, pišući o uspostavi NDH, naveo da se radi o »najzamašnijim događajima u životu hrvatskog naroda«.

Dodao je »je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne može«.

Prije te okružnice već je bila uništena sinagoga u Osijeku, razmahala se huškačka kampanja protiv Židova i Srba u novinama i na radiju, a usvojeni su i neki propisi (većina će biti usvojena 30. travnja) koji su bili nedvojbeno diskriminatorski.

Pisma dužnosnicima NDH

Stepinac je u pismima ustaškim dužnosnicima, ujedno visokim dužnosnicima NDH, vrlo brzo počeo pisati pisma kojima je negodovao protiv ustaške politike nasilja i netrpeljivosti. Anti Paveliću je 14. svibnja pisao da je primio vijest da su »ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u 20 godina vladanja, ali smatram svojom biskupskom dužnošću, da podignem glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju NDH, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt«. 

U to je doba Stepinac protiv režima prosvjedovao šaljući pisma visokim dužnosnicima NDH. Ministru unutarnjih poslova Andriji Artukoviću u proljeće 1941. godine slao je više takvih pisama. Iz tih se pisama, ali i Stepinčeva držanja, može zaključiti da on nije bio protivan NDH, ali je smatrao da je to »država« koja ima »pogrješke« koje se mogu ispraviti. Nasuprot tome, kada je pisao o komunizmu i njegovoj vladavini, bilo je jasno da ga smatra nepopravljivim sustavom, protivnom Bogu.

Stepinac je doista slao pisma dužnosnicima NDH i u njima se protivio provedbi politike NDH, ne samoj NDH za koju vjerojatno nije shvatio da, s obzirom na njeno ustaško utemeljenje, ne može biti drugačija nego zločinačka. Često je pisao pisma kojima je tražio zaštitu i za Židove i za Srbe, posebno inzistirajući na Židovima koji su se pokatoličili. Time zapravo nije radio ništa drugo nego tražio zaštitu svojih vjernika. Međutim, povremeno je tražio i zaštitu Židova i Srba koji nisu prešli na katoličku vjeru, a ponekad je u tome bio i uspješan.

Stepinac je u pismu Anti Paveliću od 21. srpnja 1941. prosvjedovao zbog »nečovječnog i okrutnog postupanja s nearijevcima«. Prosvjedovao je protiv nečovječnog transporta »nearijevaca« u sabirne logore, protiv toga da od toga postupka nisu izuzeta ni djeca. Taj dopis ukazuje na to da se Stepinac nije načelno protivio deportacijama u logore nego nehumanom načinu deportacije.

Dobro upućen u zbivanja

Od jeseni 1942. Stepinčevi prosvjedi protiv režima postaju nešto otvoreniji, on za to koristi propovijedi. U veljači 1943. u pismu Paveliću navodi da je Jasenovac »sramotna ljaga za NDH«, a to pismo piše nakon što je saznao da je u Jasenovcu ubijena skupina Slovenaca, redom katoličkih svećenika. Iz brojnih dokumenata, pa i Stepinčevih pisama, može se zaključiti da je on bio dobro upućen u zbivanja u NDH. Zato je pismima dužnosnicima i prosvjedovao, znao je što se događa izvan Zagreba, što se događa u Jasenovcu, što se događalo u Glini.

Razlog za zaoštravanje njegovih prosvjeda može biti i to što su mu ustaše ili Nijemci krajem 1942. ili početkom 1943. godine ubili brata, inače suradnika partizanskog pokreta. Najveći odjek u NDH, a protiv rasističkog režima, imala je njegova propovijed održana 31. listopada 1943. godine. U njoj je otvoreno osudio rasne progone, kazao da je dužnost Crkve braniti osnovna ljudska i narodna prava. Njegova propovijed loše je sjela ustaškom režimu i u ustaškome tisku Stepincu je odgovorio ministar nastave Julije Makanec.

Osim o tome je li Stepinac mogao učiniti više za ugrožene, kao što je učinila Bugarska pravoslavna crkva za Židove u Bugarskoj stavši u njihovu zaštitu (ali ne i u zaštitu Židova u Makedoniji koju je Bugarska okupirala), raspravlja se i o njegovom stavu prema prekrštavanju pravoslavnih vjernika i njihovom vjerskom prijelazu na katoličanstvo za vrijeme NDH. Iz dokumenata je jasno da je Stepinac tražio da vjerski prijelazi budu u skladu s vjerskim propisima te da ovise o slobodnoj volji osobe.

Pokatoličavanju Srba se načelno nije protivio (uz pretpostavku korektnosti postupka), ali nije do kraja jasno je li se za to zalagao zato da bi povećao broj katolika ili zato da bi vjerskim prijelazom omogućio pravoslavnim vjernicima, dakle Srbima, da spase život. Za protivnike Stepinca »pokrst« je dokaz da je htio eliminirati Srbe/pravoslavce, za njegove zagovornike dokaz da ih je pokušao spasiti, zbog naravi ustaškog režima u pravilu neuspješno.

Uhićen i osuđen

Stepinac se, po svemu sudeći, zavaravao time da je režim NDH »popravljiv«, odnosno time da su zločini o kojima je i on dobivao informacije posljedica ekscesa pojedinaca ili skupina na terenu, a ne nešto što je temeljna politika ustaša. Stepinac nikada nije osudio ustaški režim u cijelosti, a nije se ni distancirao od same NDH. Razlozi za to mogu biti raznoliki. Ustaše su za sebe tvrdili ne samo da su Hrvati nego i da su predani katolici, pa ih je Stepinac moguće smatrao dijelom svoje pastve, a moguće je mislio da ih može uvjeriti da prestanu činiti zločine.

Nasuprot ustašama bio je partizanski pokret kojega su predvodili komunisti, a za Katoličku crkvu komunisti su bili jasno definiran protivnik kojega nije moguće popraviti i tako se ponašao i zagrebački nadbiskup. Stepinac je u plus ustašama uzimao i to što su zabranili »pornografska izdanja« (primjerice magazine koji su prikazivali žene u kupaćim kostimima) i psovanje.

Za Stepinca su psovanje i bogohuljenje bili vrhunaravni izraz grijeha i u proljeće 1945. organizirao je tjedan borbe protiv psovke. Nije sporno da je pomagao i pojedinim Židovima i Srbima, židovskoj i srpskoj djeci, pa i skupinama, kako bi ih izbavio od pogube ustaškog režima. Nije sporno ni da je u Katoličkom listu od 12. travnja 1945. objavljeno da »Hrvatski narod – hrvatska država – Katolička crkva na veliki slavni dan 10. travnja 1945. stupiše u čvrstu i srdačnu međusobnu vezu« i dalje da je nakon uspostave NDH »prostrujio sveobći narodni preporod u politici i gospodarstvu, u upravi i vojsci, u književnosti i umjetnosti«.

Nije sporno ni da je nakon Drugog svjetskog rata, u socijalističkog Jugoslaviji, Stepinac u rujnu 1946. godine uhićen (bio je uhićen već jednom prije toga, pa pušten) izveden pred sud kako bi mu se sudilo kao ratnom zločincu i kako bi se od njega stvorilo ideologa ustaškog režima. Optužba da je on ratni zločinac i ideolog ustaškog režima je konstrukcija tadašnje vlasti, na temelju te konstrukcije i nepravičnog postupka (njegov odvjetnik po službenoj dužnosti Ivo Politeo imao je samo sat vremena za razgovor sa Stepincem) osuđen je na 16 godina zatvora.