Ilustracija M. Todorov / Cropix
Mi imamo izuzetno zastarjeli, loš i vrlo homofoban sustav socijalne skrbi. Obrazovni sustav nam je jako loš, ne uči se da treba uvažavati i poštovati sve ljude, bez obzira na različitosti, kaže Neven Rauk iz Zagreba koji je homofobiju osjetio na svojoj koži
U svijetu, a vrlo skromno i u nas, proteklog je tjedna obilježen Svjetski dan borbe protiv homofobije. Prije 25 godina, 17. svibnja, Svjetska zdravstvena organizacija, homoseksualnost je uklonila s liste »Međunarodne klasifikacije bolesti«. Taj je moment označio postavljanje jedne opće civilizacijske norme, vrijednosti čije poštivanje više nigdje ne bi smjelo dolaziti u pitanje.
Niti jedna skupina ne može biti isključena iz ostvarivanja temeljnih prava čovjeka. Tradiciju, kulturu i religiju nikada ne treba koristiti kao izgovor ili opravdanje za ponižavanje ili bilo kakvo isključivanje homoseksualnih osoba. Treba poštivati načelo univerzalnosti ljudskih prava – oglasio se u svom pismu Jurriaan Kraak, veleposlanik Kraljevine Nizozemske u BiH, istaknuvši kako je tema nediskriminacije na temelju spolne orijentacije centralni prioritet vanjske politike njegove zemlje, koja je prva u svijetu ozakonila mogućnost sklapanja istospolnih brakova.
Svakom bi trebalo biti dopušteno da se izjasni tko on ili ona jeste, i koga on ili ona voli, pojasnio je ovaj veleposlanik. No jednako je tako upozorio i na veliki jaz između pravne i činjenične zaštite, koji ometa uspostavljanje stvarne jednakosti među ljudima.
– Dobro je da danas službeno i napismeno stoji tvrdnja tvrdnja da homoseksualnost nije bolest, znači, ako netko nešto i kaže, uvijek možete reagirati. Tada imate osnovu za reakciju, kojom ćete pokazati da je tu riječ o diskriminaciji i predrasudama. Stvari se pomiču i mijenjaju, iako, ne ide sve linearno, samo prema boljem. Neke promjene u odnosu na prije petnaest godina se ipak u našem društvu vide, danas je homoseksualnost u medijima vidljiva tema, o njoj se priča, dok to prije petnaest godina niste u javnom prostoru mogli naći.
Nedostaju znanja
Danas ipak postoji ozbiljniji pristup tome, kazala nam je sociologinja Sara iz Rijeke, i sama pripadnica LGBT populacije. Ona smatra da u našem društvu nedostaje znanja o povijesti homoseksualnosti. Po njoj, bilo bi dobro kada bi se na akademskoj razini pojavio netko tko bi radom, knjigama, predavanjima, javnim istupima, građane informirao i podsjetio na činjenice iz ljudske povijesti i povijesti ljubavi i spolnosti. Ta dublja, vremenska percepcija i razina poimanja fenomena nedostaje u našoj percepciji LGBT osoba.
Da ljudi ne misle da je sve počelo prije pet godina, ili da je počelo s time kad je maknuto s popisa bolesti. Ljudi jako selektivno gledaju na stvari, nemaju cijelu sliku, mislim da bi jako pomoglo, u bilo kojoj sferi humanističkih znanosti da se netko pozabavi temom homoseksualnosti. Danas postoje studenti i studentice koji to istražuju, međutim sveučilišta su dosta konzervativne institucije, koje pružaju otpor, trebat će još dosta vremena da se otvore za te sfere. Jer trebalo bi se i na fakultetima spominjati, učiti o tome. Ja na primjer nisam tijekom studija sociologije naišla na to da se homoseksualnost spominje ni u okviru povijesti društvenih pokreta, niti u okviru sociologije obitelji. I naravno, te bi se teme nužno morale uvesti kao ravnopravne osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje, u okviru zdravstvenog i građanskog odgoja.
Istraživanje koje je provelo Zagreb Pride Udruženje zajedno s još nekim udrugama koje se bave pitanjima i podrškom LGBT zajednici, njihovim obiteljima i drugo, kao što su to na primjer udruge Lori iz Rijeke ili udruge Kontra ili Domino iz Zagreba, pokazuje da je oko 74 posto pripadnika ove populacije u Hrvatskoj doživjelo neki oblik nasilja, upravo zbog svoje seksualne orijentacije, spolnog/ rodnog identiteta ili rodnog izražavanja, od psihičkog nasilja (oko 33 posto ispitanika), preko raznih oblika fizičkog nasilja (8 posto ispitanika) do nekog oblika seksualnog nasilja (19 posto ispitanika). Također, ovo istraživanje je pokazalo da je ova vrst nasilja u nas prisutnija od 2006. godine do danas, negoli tijekom godina koje su prethodile.
Diskriminacija LGBT osoba
Kada je o diskriminaciji riječ, LGBT osobe najviše diskriminacije doživljavaju na radnim mjestima, ili prilikom najma stana, no vrlo je maleni broj onih koji se, nakon proživljenih agresija i raznih neugodnosti i nepravednosti odlučuju izaći u javnost, tako da je broj ljudi koji pripadaju ovoj skupini a izloženi su patnjama puno veći. Marko Jurčić iz Zagreb Pride Udruge informira nas da su preko njihove udruge imali više od 50 pravnih intervencija, a dva predmeta stigla su i do Europskog suda za ljudska prava.
Tridesetogodišnji Neven Rauk iz Zagreba po zanimanju je kuhar. Bez radnoga mjesta koje je imao u jednom zagrebačkom restoranu ostao je zbog diskriminacije i netrpeljivosti u radnoj sredini.
– Ja sam s, otprilike devetnaest godina, znao da me privlači isti spol, bio sam načisto s time. U obitelji sam se više skrivao, roditelji su mi rano umrli pa sam neko vrijeme živio kod strica koji to baš i nije prihvatio. Otjerao me iz kuće, pa sam određeno vrijeme živio u prenoćištu. Tako da sam, mogu reći, osjetio dosta homofobije, a 2009. godine bio sam i pretučen. Prošao sam dosta neugodnih iskustava, i od strane sustava socijalne skrbi. Uglavnom, kad mi je bilo najteže tražio sam pomoć LGBT udruga, i mogu reći da su te udruge i dalje uz mene, imam veliku potporu od strane udruga kao što je »Kontra« iz Zagreba…
To sve ide jako polaganim koracima, svijest ljudi se mijenja. Neke institucije u Hrvatskoj ne rade dobro. Mi imamo izuzetno zastarjeli, loš i vrlo homofoban sustav socijalne skrbi. Obrazovni sustav nam je jako loš, ne uči se da treba uvažavati i poštovati sve ljude, bez obzira na različitosti. Obrazovni sustav bi trebalo svakako mijenjati.
Kada sam prije šest godina bio pretučen, otišao sam do svoje socijalne radnice. Njoj je tada bilo jako smiješno i zabavno slušati kako sam bio pretučen zbog toga što sam gej. Tada mi je moja socijalna radnica kazala da će me ona lišiti svih prava koja mi pripadaju, od prava na socijalnu pomoć, na zdravstvenu zaštitu, samo zato jer sam gej. Do danas ta osoba nije snosila nikakve konzekvence, nije odgovarala za to. Ona je naprotiv išla još dalje, pa me je željela poslati u psihijatrijsku bolnicu Vrapče, da se liječim. Srećom da je upravitelj prenoćišta u kojem sam tada bio to uspio spriječiti. Ali žalosno je da takve osobe rade na ovakvim pozicijama, i da one nikome ne odgovaraju za ono što čine. To ljudima ne daje povjerenje ni u policiju, ni u socijalni sustav, niti u pravosuđe, kada socijalni radnici, koji bi trebali štititi moja ljudska prava, mene žele poslati u psihijatrijsku bolnicu da se liječim jer sam gej, i jer me žele lišiti svih prava koja mi po zakonu pripadaju zato jer sam drugačiji, kaže mladi Neven Rauk.
Bijeg u grad
On potvrđuje informacije koje smo dobili i od drugih pripadnika LGBT zajednice, da je velik broj onih koji ne vjeruju u pravosuđe, u policiju, u sustav socijalne skrbi, zbog čega puno slučajeva agresije, nasilja ostaje prikriveno, pa se doima kao da ono ne postoji. K tome, tu je i strah – većina osoba boji se da će, prijave li negdje agresiju ili diskriminaciju biti viđena, otkrivena. Jer, bez obzira na zakonske legalizacije i Povorke ponosa, naši nam sugovornici potvrđuju dojam da pripadnici njihove zajednice u Hrvatskoj svoje svakodnevne živote žive u atmosferi straha i tihoga progona.
– To je populacija koja je u strahu, dosta su zakriveni, ne žele govoriti o sebi, ne žele se otkrivati, jer ono što mogu očekivati su samo neugodnosti. Povorka ponosa traje samo jedan dan, tada si netko možda može dati i na značaju, a zapravo su jedna velika društvena margina, ističe Neven Rauk.
Saznajemo da je održavanje referenduma o braku prije dvije godine, bilo povod da mnogi mladi ljudi u manjim sredinama unutar svojih obitelji razotkriju svoju seksualnu orijentaciju, nadajući se da će biti prihvaćeni. No najčešće se je događalo suprotno, pa je većina njih bila otjerana iz svojih obitelji.
– U takvim situacijama ljudi iz drugih gradova i sela bježe u Zagreb, misleći da će u Zagrebu pronaći neko utočište, i onda se događa da završe kao beskućnici. A kakve su te ruralne sredine, to je nezamislivo kako je tim ljudima tamo, sa čime se oni susreću. To ide do tih nekih granica za koje se misli da su civilizacijski prevladane.
Neven Rauk posebno razvija temu kojom želi upoznati društvo, a koja se tiče pitanja kako je to biti gej, lezbijka, trans osoba, biseksualan, a uz to još i beskućnik. On ističe da je ovaj problem itekako prisutan u društvu, međutim na njega se nerado skreće pogled.
– Žalosno je da se svih 364 dana u godini ja moram negdje skrivati, osjećam se kao da sam kakav kriminalac, mislim da se čak i kriminalci ne sakrivaju toliko. I to zbog toga jer nekoga volim. To mi je nevjerojatno, zar stvarno ja živim u 21. stoljeću?, pita se ovaj mladi čovjek.
Crkva raspiruje mržnju
Kontaktirajući više udruga LGBT osoba dobili smo i odgovor na pitanje odakle, po njihovom mišljenju, dolazi najveći utjecaj na oblikovanje tako konzervativne i zatvorene svijesti, pune netrpeljivosti za osobe drugačije seksualne orijentacije u Hrvatskoj?
– Veliki »doprinos« daje, što nikako ne bi smjelo biti, katolička crkva. To što ona čini je kontradiktorno s njenim naukom. Ona je upravo širitelj mržnje prema osobama drugačije seksualne orijentacije, i to ima velikog utjecaja na ljude.
Ono što se prije nekoliko dana dogodilo s duginim bojama nacrtanim pred biskupskom konferencijom, vezano uz 17. svibnja, Dan borbe protiv homofobije, je naprosto nevjerojatno da se dogodilo u gradu Zagrebu. Tamo je bila nacrtana jedna zebra, s duginim bojama i s porukom Ljubi bližnjega svoga. Dok su se dugine boje i ova lijepa poruka po nečijem nalogu morale brzo ukloniti, bezbroj građevina i ulica u Zagrebu prepuno je različitih seksističkih, fašističkih parola, rečenica, poruka koje nikome ne smetaju. To je samo jedan primjer da mi LGBT osobe nismo jednake s drugim osobama u Hrvatskoj, govori nam jedan ogorčeni pripadnik seksualnih manjina iz Zagreba.
Svi su naši sugovornici mišljenja da, kada je riječ o zakonskim provedbama, institucije u nas – ni policija, ni sudstvo, nisu educirane da bi pristupile tim zakonskim odrednicama i provele ih kako je potrebno, pa se kod provedbi ponovno nailazi na puno predrasuda i diskriminacija koje dolaze s njihove strane, a to se ne bi smjelo događati.
Zahvaljujući činjenici da u nas postoji dosta udruga za informiranje, edukaciju, pomoć i podršku LGBT osobama i njihovim obiteljima, pripadnici ovih nedvojbeno ugroženih skupina imaju se gdje obratiti. U udrugama oni, ali i njihov obitelj, mogu dobiti psihološku pomoć od strane stručnih osoba.
Postoje brošure, knjige, članci za njihovo lakše snalaženje. Roditelje treba ohrabrivati da se jave i da dođu u naše udruge, jer kada se sretnu s drugim ljudima koji imaju slična iskustva bude im puno lakše. Međutim ljudi imaju strah doći jer se boje da će sresti nekog poznatog, da će ih netko vidjeti, kaže nam Sara iz Rijeke.
Početkom lipnja bit će održane dvije Povorke ponosa u Hrvatskoj, prvo u Splitu, a potom, 13. lipnja, u Zagrebu. Zagrebačka povorka, koju organizira udruga Zagreb Pride, posljednjih godina okupi i do 5.000 ljudi, a godine 2010. okupio se najveći broj građana, njih čak 15.000. U svakom slučaju, radi se o najvećem prosvjednom maršu za demokratske vrijednosti i ljudska prava u nas.
– Sigurno je dobro da povorke ponosa postoje, sigurno da to utječe na javnost. Taj jedan dan su LGBT osobe na ulicama, mislim da je ta vidljivost jako bitna da bi se javno reklo koji problemi muče LGBT zajednicu, da ljudi vide da ti ljudi postoje i da su ovdje. Društvene promjene ne mogu se zagovarati na društvenim mrežama, ili u fotelji. Zbog toga smo na ulicama, jednu subotu u godini, zajedno s tisućama drugih građana i građanki, kaže Marko Jurčić iz Udruge Zagreb Pride.
