Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 29° 1
Sutra: 29° 29° 1
16. lipnja 2019.

Kad je roditeljsko srce veliko do neba: Iskustvo riječkog bračnog para koji je posvojio dvoje djece

fotografije: Slavica Kleva, Damir Škomrlj
fotografije: Slavica Kleva, Damir Škomrlj
Autor:
Objavljeno: 12. lipanj 2019. u 9:59 2019-06-12T09:59:11+02:00

Nije u početku bilo lako jer smo dugo godina proveli u braku na daljinu, posvećeni sami sebi, a sada odjednom strahujete 24 sata na dan, skidate temperature, učite nekog abecedu, odgovarate na milion pitanja, ali kada dan završite s dječjim rukama oko vrata, svaki umor prođe, kaže nam Margareta. 

»Bili smo nervozni, uzbuđeni, napeti, emocije su se miješale, jer to je bio zapravo trenutak kada smo ih oboje trebali upoznati, dodirnuti i to nakon nekoliko mjeseci pregovora, razgovora. Prijedlog tete Valentine je bio susret na neutralnom terenu, trgovačkom centru Avenue mall u Osijeku. I pritom da odglumimo da je to slučajan susret uz povike iznenađenja. Teta Valentina ih vodi prema nama, onako male, mršave, sitne... »Gdje ste vi«?, povikala je teta Valentina obraćajući se nama, a mi odglumili iznenađenje što ih vidimo. Tada smo se svi međusobno rukovali, a ja povikao nešto što mi se učinilo u tom trenutku najprirodnije:»Hoćemo li svi zajedno na sladoled?« Tada mi je Darko pružio ruku da ga povedem... Taj trenutak je osvojio i zapečatio moje srce.«

Dio najveće intimnosti podijelio je s nama tata Ivica Grozdanić koji je zajedno sa svojom suprugom Margaretom Bulog Grozdanić posvojio dvoje dječice, djevojčicu Andreju i dječaka Darka, sestru i brata. Danas su oni učenici 5 i 4 razreda osnovne škole Nikola Tesla. Odlični đaci, još bolja djeca, a roditeljskoj bezgraničnoj ljubavi nema kraja.

– Za razliku od Ivice, meni su odmah počeli govoriti »mama«, tata je bio na »čekanju« neka tri mjeseca. Dobro pamtim taj dan kada smo se vozili po snijegu prema Platku. Ivica je bio za volanom, a Darko spontano, ushićen, pravo dijete uzviknuo:»Tata! Vidi koliko ima snijega«!! Našoj sreći i ponosu nije bilo kraja, nadovezala se naša sugovornica, ponosna mama dvoje djece Margareta Bulog Grozdanić.

Razlog zbog kojeg smo se odlučili javno govoriti o posvojenju je ohrabriti sve one koji pokušavaju posvojiti ili se tek odlučuju na taj korak. Ali isto tako ovo je prilika zahvaliti svima koji su nam u tom procesu, na tom putu pomogli ali i danas nam svesrdno pomažu, kazala je naša sugovornica. I dok smo neformalno ćaskali, Andreja i Darko kratili su vrijeme uživajući u sladoledu budno praćeni pogledima brižnih i sretnih roditelja Margarete i Ivice. – Ponosni smo roditelji evo, četvrtu godinu, Andreja je u dvanaestoj, a Darko u jedanaestoj godini, uglas nam govore roditelji.

1259320

– Onog trenutka kada smo se odlučili na taj korak, jer nade za prirodnim začećem bilo je sve manje, postupak za posvajanje je trajao nekih godinu dana. Željeli smo postati roditelji bez ikakvih ograda i bez ikakvih uvjeta, rezolutno priča mama Margareta. I zato smo sve zahtjeve državnih tijela ispunjavali s osmjehom i odmah, a kada smo nakon godinu dana dobili potvrdu da smo podobni posvojitelji, napisali smo pismo tko smo i što želimo te ga zajedno s našim fotografijama poslali na 80-tak centara za Socijalnu skrb u Republici Hrvatskoj, nastavlja priču mama Margareta, inače po struci odvjetnica.

Većina ravnatelja Centara za socijalni skrb nisu mogli udovoljiti našoj želji i nisu imali dobrih vijesti jer djece s dokumentima za posvajanje naprosto nije bilo, no, kad bi pročitali pismo, iako bi odgovor bio negativan, poželjeli bi nam svu sreću ovog svijeta da uspijemo, nastavlja naša sugovornica koja je iz tog razloga podijelila s nama sadržaj pisma naslovljenog na sve centre za socijalnu skrb u Hrvatskoj.

Pismo

»Mi smo Ivica Grozdanić i Margareta Bulog Grozdanić, u braku smo deset godina, završili smo školu za posvojitelje u Udruzi »Na drugi način«, a odnedavno smo i ponosni vlasnici uvjerenja »Mišljenja o podobnosti za posvojenje« koje je izdao Centar za socijalnu skrb Rijeka o čemu vas ovim putem izvješćujemo.

3112091

Iako smo prvi formalni korak prema stjecanju statusa posvojitelja poduzeli u srpnju 2014. godine, o posvojenju kao supružnici razmišljamo od početka braka. Nemamo negativan stav u odnosu na činjenicu da nemamo djece koja biološki potječu od nas, no, roditeljstvo se na taj prirodan način naprosto nije dogodilo.

Roditeljski Dan D

– Ja tog dana na poslu, zove Centar Valpovo. Razgovaram s mladom psihologicom koja kaže da imaju sestru i brata, Andreju i Darka u dobi od 8 i 7 godina starosti, prijeća se tata Ivica. Potom nazovem ravnateljicu, jednu neobično pozitivnu ženu koja nam kaže da li možemo doći u Valpovo za dva dana. »naravno da možemo, odgovaram ja. K'o manijaci krenemo u 6 i po' iz Rijeke, u Osijeku smo bili nešto poslije 9 sati. Čeka nas tim, ravnateljica, pravnici, psihologinja, socijalni pedagog, socijalni radnik, uzbuđeno prepričava tata Ivica, inače carinski službenik. Pokazuju nam slike i kažu:»Oni su tamni«. A ja kažem: »Dobro, i?« Oni nam objašnjavaju da su imali loše iskustvo s prethodnim parom pa su vrlo oprezni. Kad smo i tu barijeru »probili«, obaviješten je ravnatelj SOS sela Ladimirevci, gdje su živjeli Andreja i Darko, dolazimo na razgovor, no, ni tada nam nisu dali da ih vidimo. Obavili smo i sa njihovim stručnim timom ozbiljan razgovor, rešetali su nas s pitanjima, »rengenski« nas snimali, kako i na koji način odgovaramao. Konačno smo ušli u krug SOS sela, bio je to dobar znak, prisjećaju se naši sugovornici. Uglavnom, tog smo ljeta napravili barem 40 tisuća kilometara nakon tog sudbonosnog poziva odazivajući se svim stručnim susretima u centru za socijlni rad valpovo i SOS sela ladimirevci gdje su Andreja i darko do tada živjeli s ostalom djecom, pojašnjava Ivica.

I Andreja i Darko su bezgranično dragi, pošteni. Darko neće pojesti pomfrit ako ga ne podijeli s vama. U početku je Darko mislio da su u razredu sve pernice i sve gumice zajedničke, u SOS selu nema instituta »privatnog vlasništva«. Trebalo mu je neko vrijeme da se i na tu situaciju navikne. Jednom je jedno dijete došlo u školu bez marende, Darko je odmah odlomio svoj sendvič i dao polovicu prijatelju... Andreja je od svog džeparca najprije mami kupila ogrlicu, prisjeća se tata Ivica početaka roditeljstva. Moram reći i da se u našoj kući jede »slavonska pizza«, naprosto zato što su Andreja i Darko Slavonci, to je njihov zavičaj, kaže nam Margareta koja dodaje da joj niti jedne sekunde u danu ne padne misao da biloški nisu njihova djeca. Kod njih u kući nema zabranjenih tema, ako djecu nešto zanima o tome se priča, sad ih posebno zanima imaju li možda još braće i sestara. I baš zbog potrebe da nadokanđuju ono što nisu imali, strašno su mazni, grle se. Darko stisne i ne pušta, navode uglas i mama i tata. Prisjećaju se i Darkovog rođendana koji je proslavio u Prirodoslovnom muzeju jer je opčinjen morskim psima i uopće ribama. Darkov cijeli razred koji je pun prekrasne djece došao mu je na proslavu, a kad je ravnateljica shvatila da su posvojeni, javili su nam da su na kolegiju odlučili da nam organiziraju prolavu u Muzeju besplatno.

Koliko smo zajedno skrivećki prolili suza čitajući njihove sastvke na temu »Moja mama i tata«. Uz sve rođendane i prolave još jedan dan je nama jako važan, a to je »Dođidan«. To je fešta koja se slavi 3. rujna kada su nam Andreja i Darko stigli, i tog dana prikupimo sve što nam se učinilo zanimljivim, sve nove riječi, sve sastavke pogrešno napisane, sve njihove provale kojih nema malo. Sve će ih čekati u albumu do punoljetnosti, zaključuju naši sugovornici kojima na kraju treba reći samo jedno veliko hvala.

Ali mi ne odustajemo. Prije tri godine prodali smo stančić i kupili veći sa sobicom za našu djecu, samo još ne znamo da li da je obojimo u plavo ili roza boju ili da možda kupimo krevetiće na kat. Oboje imamo stalno zaposlenje, državni smo službenici, potječemo iz cjelovitih obitelji, oboje imamo braću koja nas podržavaju u odluci posvojenja. Ivica je odrastao u selu Dubravice u zaleđu Šibenika u velikoj obitelji koju su činile tri generacije. Iz takvog okruženja izrastao je u osobu koja poštuje druge i pomaže drugima. Ja sam dijete prosvjetnih radnika koji su dali sve od sebe da brat i ja steknemo samopouzdanje i razvijemo svoje talente ali i da u svom uspjehu ne postanemo arogantni. Zbog toga smo suprug i ja odgovorni i radišni ljudi koji od sebe traže puno, a onima koji su u životu imali manje sreće rado pomažemo. Dobrovoljni smo darivatelji krvi, te već nekoliko godina imamo trajne naloge na našim tekućim računima, Ivica izdvaja mjesečni iznos za zakladu Ane Rukavina, dok ja pomažem akcije UNICEF-a.

Iskreni smo i dobronamjerni ljudi što drugi u nama odmah prepoznaju i zbog čega imamo širok krug prijatelja različitih godina, stupnja obrazovanja, nacionalnosti, vjera, afiniteta, profesija, bračnih statusa i drugih karakteristika koje se drugima mogu učiniti razdvajajućima, na što smo mi međutim ponosni i rado ih sve skupa okupljamo na proslavama praznika i sponatnim druženjima. Živimo u Rijeci gdje stanuje i moj brat koji ima dvoje djece i koja su nam velika radost i u čijem odgoju i odrastanju rado sudjelujemo. I naši roditelji su također uspostavili prisan međusobni odnos, redovito se čuju i posjećuju te nas zajednički podržavaju u odluci da roditeljstvo ostvarimo posvojenjem. U našem braku nema strogo podijeljenih uloga, Ivica zna kuhati i oprati suđe, kao što ja znam obojiti ili lakirati namještaj. Upravo zbog toga uspješno smo podnosili razdoblja povremene razdvojenosti zbog posla, te smo jedno drugome podrška u ostvarivanju uspjeha u profesionalnom životu. Oboje smo temperamentne osobe, a sve probleme rješavamo odmah i razgovorom.

Iako trenutno nemamo kućnih ljubimaca, oboje smo odrasli sa psima i mačkama, tako se i naučili što znači bezuvjetna ljubav, što znači kad drugo biće ovisi o nama i iskusili prvu bol zbog gubitka, što smatramo vrlo bitnim lekcijama u odgoju svakog djeteta. Ivica voli prirodu i biti u pokretu, u djetinjstvu je trenirao trčanje, bio je članom dobrovoljnog vatrogasnog društva. Ja rado čitam, sviram više instrumenata, volim učiti strane jezike, te rado ronim i pecam. Zimi volimo odmarati u toplicama i obilaziti mjesta na kojima nismo bili, dok su ljeta rezervirana za dolaske kod roditelja na Mali Lošinj ili u Dalmaciju.

Svjesni smo naših godina i da možda nećemo posvojiti dojenče, ali bismo voljeli kući dovesti dijete ili djecu predškolske dobi kako bismo imali kraće vrijeme prije škole u kojem bi uspostavili prisan odnos s djecom. Nije nam bitan spol djeteta, niti njegovo podrijetlo. S obzirom da smo u kontaktima sa socijalnim radnicima često pitani za tu okolnost, želimo naglasiti da su za nas sva djeca prekrasna i bez imalo zadrške posvojili bi romsku djecu. U nadi da ćete nas uzeti u obzir kada djeci budete tražili roditelje i učiniti nas najsretnijim ljudima na svijetu, srdačno vas pozdravljamo«. I tako i bi, Ivica i Margareta postali su roditelji predivne romske dječice Andreje i Darka.

– Nije u početku bilo lako jer smo dugo godina proveli u braku na daljinu, posvećeni sami sebi, a sada odjednom strahujete 24 sata na dan, skidate temperature, učite nekog abecedu, odgovarate na milion pitanja, ali kada dan završite s dječjim rukama oko vrata, svaki umor prođe, kaže nam Margareta.

– Već nakon nekoliko mjeseci osjetite promjenu u njihovom glasu kada vas nazivaju mamom i tatom, osjetite koliko je to iskreno, primjetite i krišom se smijete kada na njima uočite svoje geste i čujete svoje fraze i poštapalice i u sobi plačete kada čitate školski sastav na temu »Moja mama« ili ispod jastuka pronađete slatku poruku mami i tati punu gramatičkih pogrešaka, u dahu nastavlja Margareta.

No, tek kada su ih doveli u svoj dom shvatili su koliko su i njihovi roditelji predivni ljudi, dobri i topli, kako su bezrezervno djecu prihvatila mnogobrojna rodbina, radni kolege, susjedi ali i sugrađani. Prisjetili su se slatkih muka kada su im kolege na poslu pomagali da kovertiraju 80 zamolbi za posvojenje, a tek kako se dida mučio da krišom zakači ulovljenu ušatu na udicu da klinci osjete radost prvog ulova, baš kao i prizor proslave Darkova rođendana prvog u obitelji, kada mu je došao cijeli razred.

3115295

– Tih prvih dana, kada djecu dovedete kući jako su zbunjeni, a toliko formalnosti treba obaviti. Matičar u Rijeci me doslovno uzeo za ruku i proveo kroz šumu ureda kroz koje je trebalo proći da djeca dobiju nove dokumnte. Da ne spominjem, dodaje tata Ivica, kolektiv OŠ Nikole Tesle na čelu s ravnateljicom koji je našu djecu objeručke prihvatio. Nije bilo nikakvih birokratskih kompliciranja, k nama su došli 3. rujna, a u školu krenuli 5. rujna. I danas kada ih ostavimo iza velikh školskih vratiju znamo da su sigurni i da ih nitko neće povrijediti.

Moramo se vratiti na početak, velik broj informacija i ogromnu pomoć dobili smo u Udruzi »Na drugi način« gdje smo i pohađali takozvanu »Školu za posvojitelje«. Tamo smo saznali što nas očekuje, kako da se ponašamo kad djeca dođu kući, kad počnu odrastati, kad krene pubertet, kada počnu propitivati svoje biološko podrijetlo, koje su prednosti posvojenja starije djece i toliko još drugih korisnih informacija i znanja, ističu roditelji.

Prošli smo nebrojene provjere i testiranja

Da smo prošli mnogobrojna psihotestiranja, nebrojene provjere, kućne posjete i u kakvim uvjetima živimo, ne moramo naglašavati. Sjedili bi u Obiteljskom centru u Čandekovoj ulici ukrug nas sedam parova i razgovarali o sebi, o očekivanjima, o vrlo osjetljivim temama, iskreni do bola po svakom pitanju... S druge strane ni stručni suradnici, psiholozi nikad nisu uljepšavali stvari, naglašavali su probleme koji se mogu javiti, što nas čeka ako posvojimo bebe, što ako posvojimo velike, kako se s čime nositi, jer su nam uvijek naglašavali da djeca kad tad osvijeste svoje podrijetlo. No, zato smo od početka krenuli s izradom obiteljskog albuma, koji već sada punimo sitnicama koje čine svakodnevni život, porukice, fotogarfije, ocjene, ljetovanja, zimovanja, školske zadaće, njihove izrečene »misli«, krivo izgovorene neke teže riječi. Kad napune osamnaesti rođendan iznenaditi ćemo ih, dodaje nam sugovornica.

- Ne možemo vam opisati koliko smo osmjeha dobili od pripadnika Zajednice Roma u Rijeci. Tog prvog zajedničkog Božića dok smo s jedne strane Korza došli na drugu, djeca su imala pune ruke darovanih igračaka, bez da je itko izustio jednu jedinu riječ. Ne mogu reći, bude čudnih pitanja u gradskom autobusu ili na ulici, ne doduše zlonamjernih, ali moram djeci objasniti što znači mulat, gdje je Sirija, što je teta mislila pod time da ja više izgledam kao učiteljica nego kao njihova mama i slično. Primjera radi, plivam s Andrejom, dolazi do nas jedna gospođa i iskreno uzvikne:»Kako vam je curica pocrnila!«. Što su stariji, takvim se pitanjima i tvrdnjama više smijemo nego što ih zamjeramo, tvrdi nam Margareta.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka