Bez zaštite Jasmina Klarića

KONAČNA PRETVORBA HRVATSKE Stan i plaća su ionako – komunistička pretjerivanja

Jasmin Klarić

Radnička klasa je iznijela cijeli teret krize i njena ugrožena pozicija jedan je od glavnih razloga što se masovno pohrlilo u sve te Dubline



Nema, izgleda, kraja ljetnjim radostima i ljepotama vrlog novog svijeta koje se već naziru kao hrvatska stvarnost. Poželjna, čak, tako nam je predstavljaju – stvarnost koja će se zapravo opredmetiti provođenjem čuvenih reformi, stvarnost koja će nas, poput Zlatka Hasanbegovića na simboličkoj razini, konačno i u opipljivijim sferama izvući iz ralja mrskog jugokomunističkog nasljeđa.


Još je prošli tjedan zvučalo neobično, lakomisleno, možda čak i drsko od ministra zdravstva da dovodi u pitanje samo pravo na jeftinu, ako već ne i besplatnu zdravstvenu zaštitu, a od guvernera HNB-a inzistiranje na tome da trebamo raditi duže prije odlaska u mirovinu. Jer, eto, duže smo vitalni i duže se živi…


No, očito je, makar po atmosferi u javnosti, da se ne radi tek o olakim ljetnjim razmišljanjima. Već o pritisku prema željenom finalu jednog ozbiljnog društvenog projekta, dovršetka svojevrsne konačne pretvorbe Republike Hrvatske u malu zemlju za dobar biznis.




I samo biznis.


Za vrijeme sedmogodišnje recesije su analitičari, stručnjaci, političari i lobisti svih boja naricali nad nevjerojatnom nefleksibilnošću ovdašnjeg tržišta rada i državi koja je posložena tako da što više zakomplicira život poduzetnicima. Činjenica je da su u dobrom dijelu svojih zamjerki bili u pravu i da neke od birokratskih zapreka poslovanju koje se događaju u Hrvatskoj djeluju kao podzapleti iz lošeg SF-a.


Radnička klasa i svete krave 


No, činjenica je i da su ipak baš radnici – a ne poduzetnici i kapitalisti – u ovoj zemlji uvjerljivo najugroženija vrsta, odnosno, da budemo pošteni do kraja, najnezaštićenija klasa. Radnička klasa u Hrvatskoj ovisi ili o državnoj plaći (do koje se često dolazi sitnom korupcijom, poput ulaska u stranku ili starog dobrog nepotizma), ili o milosti poduzetnika. Ona, radnička klasa, je ta koja iznosila i iznijela cijeli teret krize – i njena ugrožena pozicija, nedostatna zaštita od strane pravosuđa i države kao takve, jedan je od glavnih razloga što se, otvaranjem granica u EU, tako masovno pohrlilo u sve te Dubline.


Hrvatska narodna banka je ovog tjedna objavila dosta egzaktan podatak o tome tko je najviše nastradao u krizi – u posljednjih pet godina se, kako je kazao guverner Vujčić, dogodila snažna interna devalvacija i znatno veći rast produktivnosti od rasta mase plaća, čime je tečaj kune devalvirao za oko 25 posto. To znači, ukratko, da su se – od sve priče o inventivnosti domaćih kapitalista, bogatstva stranih investicija i minucioznih poteza raznih državnih vlasti – kola na kraju slomila po glavi djelatnika vulgaris. U prosjeku za plaću koju zaradite proizvedete četvrtinu više dobara, ili vam je plaća za četvrtinu manja. Eto konkuretnosti – hura!


Ima i još konkretnije. Naprimjer, u ovom Apsurdistanu, zemlji gušenja svih mogućih poduzetničkih sloboda koje uživaju u uređenom svijetu, plaće je u razdoblju od 2010. do 2013. godine smanjivalo 25,7 posto poduzeća u Hrvatskoj. U EU – 4,5 posto (i ovi podaci su iz HNB-a).


A što bi tek bilo da nemamo tako prokleto restriktivan Zakon o radu i da ljenčine radnici nisu zaštićeni kao svete krave?


Manila 


No, vrle perjanice liberalnog kapitalizma naći će, nema sumnje, rješenje i u ovako strašnoj situaciji.


Recimo, Filipine.


Jer, stvar je pomalo dramatična. U Hrvatskoj, pogotovo na obali, počinje nedostajati radne snage za servisiranje turističkog buma koji ni ovog ljeta ne pokazuje znakove hlađenja. Nekadašnji ministar gospodarstva Davor Štern objašnjavao je u jednom interviewu ovaj tjedan u čemu je problem: Hrvatice i Hrvati naime nisu baš presretni kad moraju raditi za 500-600 eura mjesečno i pritom se gurati sa 4-5 cimera u jednoj sobi.


Čudni neki ljudi, ti Hrvati.


Da čudni, još i gore: »Koliko vidim, naši ljudi nisu skloni biti kuhari i konobari, radije bi bili menadžeri i direktori«, naučava bivši ministar. I nema sumnje da je u pravu, jer ovi autobusi koji natrpani voze prema Dublinu mahom su puni ljudi koji su upravo potpisali managerske ugovore s oduševljenim irskim i inim poslodavcima.


E, ali Štern i u tako teškoj situaciji ima rješenje.


Filipinci.


Oni su, očito za razliku od Hrvata »skromni, obrazovani, imaju radne navike, govore perfektno engleski i španjolski, a spremni su za relativno mali novac raditi u inozemstvu«. I svi bi bili sretni, naši turistički menadžeri bi, umjesto da se bakću s očito nezahvalnim Hrvatima, u Filipincima došli do »standarda rada u ugostiteljstvu, gdje bi svi vidjeli i naučili kako se može brže, bolje i kvalitetnije uslužiti našeg gosta i turista«.



A kad sve to riješimo, dakle, posložimo (poskupljenjem) zdravsteni i (skraćenjem) mirovinski sustav, kad uvezemo najeftiniju radnu snagu i dodatno smanjimo cijenu rada, ostaje da još samo obračun s majkom svih problema u Hrvata – uhljebima.


Znate ih, to su oni džabalebaroši koji sišu državne i lokalne proračune, dakle naš novac iz poreza, kojih se ne možeš nikako riješiti, a stalno zahtijevaju još. Iako nikom nije baš jasno što rade.


Recimo, vatrogasci.


Pa vatre gore samo nekoliko mjeseci u godini, a oni bi regres? Povećanje plaće čak!? Nisu im dobri kamioni iz Sovjetskog saveza! Neki zanesenjaci, eto spominju i dronove za kontrolu šuma, kamere, javne radove… Jesu li oni normalni? A tek svi ti profesori, zdravstveni radnici, policajci…


Kao da svi skupa nismo svjesni da je jedini spas za ovu zemlju (osim Filipinaca) što veće smanjenje javne potrošnje. Kako bi mogli smanjiti poreze i pustiti gospodarstvu da konačno prodiše.


Spaljena zemlja je ionako samo kolateralna posljedica.



Dakle, valja uvesti jeftine i nezahtjevne radnike, kako bi se našim wannabe managerima i direktorima izbila iz glave ideja o tome da recimo, sakloni Bože, inzisitiraju na tome da ne žive u komuni – koja je poslodavcu, a on je uvijek u pravu, mnogo jefitnija od nekakve jednokrevetne ili dvokrevetne sobe – ili, sakloni Bože na kvadrat, da zahtijevaju povećanje plaće.


Povećanje, zamislite! Nezahvalnicima nije dosta 500-600 eura neto! Naravno da tako ne možemo naprijed. I, uostalom, zašto bi se zadovoljili s internom devalvacijom od 25 posto. Zašto ne ići na pedeset – pa koliko bi samo tako bili konkurentniji!


Šternov prijedlog je, dakle, gotovo savršen. No, ima prostora za poboljšanje; recimo Južni Sudan. Burundi. Malavi. Ili koje već države budu za koju godinu na dnu svjetske liste BDP-a po glavi stanovnika.


Oni bi možda radili i za manje od 500-600 eura neto, zar ne? A moguće i da bi pristali na spavanje u sportskim dvoranama, ili za tu svrhu posebno napravljenim kampovima u prirodi.


A kome se ovakav razvoj situacije ne sviđa, Bože moj, »ovo je slobodna zemlja« – što bi rekao premijer Plenković na vijest o odlasku znanstvenika Ivice Đikića.


Uvijek možete otići za direktora u Dublin.


Ili, zašto ne, u Manilu. Tamo su navodno radnici dosta nezahtjevni.