Tuđman je širom vrata otvorio i okupio ljude koji su bili ustaški emigranti i na taj način omogućio da vojska, policija i civilna vlast, obrazovanje, nađu u rukama ljudi koji su razarali sve vrijednosti antifašizma. Ako se međunarodna zajednica ozbiljnije ne angažira, bojim se da će predsjednica Grabar-Kitarović voditi Hrvatsku u smislu ne konstruktivne političke desnice nego represivne desnice
Juraj Hrženjak veteran je antifašističke borbe u Hrvatskoj. Rođen je 10. ožujka 1917. godine u Bjelovaru. U mladosti se priključio ljevičarskom pokretu, prije Drugog svjetskog rata radio je u Privilegiranoj agrarnoj banci i Odjelu za poljoprivredu Banske vlasti. Sudionik je Drugog svjetskog rata, partizan, a kraj rata je dočekao u činu kapetana. Nakon rata obnašao je niz važnih dužnosti. Bio je pomoćnik komandanta Vojne uprave Jugoslavenske armije za Istru i Slovensko primorje od 1945. do 1947. godine i u to je doba djelovao i u Rijeci.
Bio je pomoćnik ministra za novooslobođene krajeve, direktor Instituta za samoupravljanje, zastupnik u Saveznoj skupštini u Beogradu, sudac Ustavnog suda Socijalističke Republike Hrvatske, direktor Političke škole SKJ Josip Broz Tito u Kumrovcu nakon čega je 1980. godine umirovljen. Bavio se lokalnom upravom i samoupravom, a posebnu pozornost pridao je razvoju mjesnih zajednica o kojima je napisao knjigu »Mjesne zajednice u komunalnom sistemu« 1963. godine. I u Republici Hrvatskoj bavio se lokalnom i regionalnom upravom i samoupravom o čemu je napisao dvije knjige. Hrženjak je inicijator osnivanja Antifašističke lige koja je ustrojena na skupštini u ožujku ove godine. Za njega je 70. obljetnica završetka Drugog svjetskog rata i pobjede nad fašizmom velika i važna obljetnica koja bi se i u Hrvatskoj trebala dostojno obilježiti, posebno zbog samoga antifašističkog pokreta u Hrvatskoj.
– Ove godine državnici slobodne Europe i svijeta, među njima i relativno male, ali slobodne Republike Hrvatske s ponosom obilježavaju pobjedu antifašističke koalicije nad nacifašističkim zlom i mrakom koji su Hitler i Mussolini namijenili čovječanstvu. I hrvatski državni vrh bi trebao biti organizator te velike obljetnice s posebnim ponosom i zadovoljstvom zato jer je hrvatskom narodu i dijelu hrvatskih građana bila namijenjena crna budućnost – da završi poražen i ponižen kao fašistički prirepak. To se nije dogodilo zato što su Hrvati i hrvatski građani uzeli svoju sudbinu u svoje ruke i u natčovječanskoj četverogodišnjoj narodnooslobodilačkoj borbi od fašističke tvorevine učinili Hrvatsku antifašističkom i kao takvu su je priključili koaliciji antifašističkih država. Koliko se u proteklom razdoblju njegovalo sjećanje naroda na te najdramatičnije i ujedno najveličanstvenije razdoblje u hrvatskoj povijesti, koliko su današnje generacije svjesne kako i zašto se vodio antifašistički narodnooslobodilački rat i koliko i zašto su hrvatski građani organizirali narodnooslobodilačku borbu, koliko hrvatski politički korpus danas zna pravu istinu o hrvatskom antifašizmu?
Koji je razlog za početak ustanka protiv ustaške vlasti? – U nijednoj državi u Europi nisu kvislinizi odigrali tako mračnu i zločinačku ulogu kao ustaše u Hrvatskoj. Već u prva četiri mjeseca u Hrvatskoj je ubijeno tisuće Židova i desetke tisuća Srba. Najkrvavije i najzločinačkije je poklano oko 30.000 ljudi u Jadovnu, svih rasa, nacionalnosti i vjera, a najviše Srba. Iz svih krajeva Hrvatske u Jadovno i Metajnu na Pagu su dopremljene kolone nevinih ljudi na stratišta. To beskrajno, monstruozno ubijanje nevinih ljudi pravi je razlog oružane borbe Hrvata i hrvatskih građana protiv okupatora i nezapamćenih u povijesti Hrvatske zločinaca ustaša nad vlastitim narodom. To su pravi razlozi početka narodnooslobodilačkog rata.
Ubijanje nevinih
Nije tajna da je Komunistička partija imala veliku ulogu u antifašističkom otporu i da su komunisti bili na čelu ustanka. Kakva je uloga KPH u transformiranju stihijske obrane, kakva je bila na početku, u organizirani oružani otpor? – Možda se ne bi moglo reći da smo prije lipnja, srpnja imali bilo kakav otpor. Bez ijednog metka ispaljenog na ustaše i na okupatore, do lipnja mjeseca 1941. već je učinjen toliki zločin nad nevinim ljudima koji nisu ničim pružali otpor. Narod je ostao obezglavljen, nije mogao shvatiti u što je upao, premda je Komunistička partija od sredine tridesetih godina ukazivala na opasnosti koje prijete od fašizma. Međutim, KP, iako ilegalna, se sve do početka rata bavila borbom radničke klase protiv eksploatacije, vodila štrajkove, organizirala radnike, manje je djelovala javno na političkom planu u širem smislu. Glavne političke stranke u Hrvatskoj bile su HSS, i sa srpske strane Samostalna demokratska stranka koje su bile orijentirane prema zapadnoj demokraciji i djelovale su u koaliciji. Međutim, 1941. godine sve su te stranke zatajile. Desno krilo HSS-a je prešlo na stranu ustaša. Lijevi dio HSS-a orijentirao se protiv okupacije i ustaškog režima, a sredinski dio je ostao uz Mačeka, tih i povučen čekao je razvoj stanja. To je bila politička stvarnost.
U toj situaciji je Centralni komitet 15. travnja izdao proglas kojim je pozvao na pripremu za borbu protiv okupatora kao najvažniji politički i vojni zadatak. Najpogodniji moment za ustanak bio je napad na Sovjetski Savez jer su tada najveće fašističke snage bile orijentirane na slom SSSR-a. Istovremeno je i Kominterna poslala svim komunističkim partijama zahtjev da se diže ustanak. Francuska komunistička partija bila je mnogo jača od hrvatske i jugoslavenske, ali nije dizala ustanak zato što se tamo kvislinzi i okupator nisu pokazali u tako dramatskoj ulozi kao što su se pokazali u Jugoslaviji. Zato je izabran taj 22. lipanj za ustanak u Hrvatskoj.
KP je imala nekoliko vrlo ozbiljnih prednosti da digne ustanak. Bila je ilegalna i stekla je veliko iskustvo u borbi protiv centralističkog režima i žandara. Njen program je bio privlačan, prije svega radnicima, ali i seljacima. Bio je privlačan i intelektualcima jer se KP zalagala za kulturni i obrazovni razvoj. Bilo je važno i to da se u Jugoslaviju vratilo nekoliko stotina španskih boraca koji su stekli vojna iskustva. To su bile prednosti koje nije imala ni jedna politička stranka, kao i njena vjera u narod, radnika, seljaka, građana, intelektualca. To je bilo ono na čemu je Tito gradio svoju čvrstu vjeru da je moguće dići ustanak, boriti se i pobijediti.
Ustaški ološ
Kad govorimo o antifašističkom pokretu u Hrvatskoj, što su njegovi temelji? – Temelj su građani koji su se svrstali u antifašističke redove protiv protiv fašističkog okupatora i najgorih kvislinga – ustaša. Svrstavanjem na stranu antifašizma Hrvati i hrvatski građani su se svrstali na stranu dobra protiv zla, na stranu antifašističke koalicije, na stranu obrane domovine, na stranu slobode, na stranu prava svakog ljudskog bića i njegovog prava na život, na stranu ravnopravnosti ljudi bez obzira na prirodne i društvene razlike među njima, na stranu istine i mira u svijetu, a protiv zla. Zato je uključivanje u antifašističke redove značilo biti na pravoj strani, a protiv zla i mraka koje su ustaše namijenili Hrvatskoj.
Tijekom 1941. godine ustanak je izbio u cijeloj Jugoslaviji, ali je u Hrvatskoj, pa i Sloveniji, dobio autonomniji karakter u odnosu na Vrhovni štab koji je bio oko Tita. Kakav je odnos antifašističkog i partizanskog pokreta u Hrvatskoj prema istom pokretu u Jugoslaviji? – Antifašistički pokret je imao isto rukovodstvo u svim dijelovima Jugoslavije. Imao je jednaka uputstva iz te centrale. Istovremeno je svima ostavljena sloboda da koriste svoju situaciju i prilike i prema njima organiziraju otpor na najefikasniji način. Razlika je bila u tome što je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini taj ustaški ološ, najbjednije što se u jednom narodu može stvoriti, najzločinačkije postupao i izazvao žaljenje i onih ljudi koje nije bio naročito tangiran ni okupacijom ni ustašama, primjerice Hrvata koji su bili štićeni.
Narodnooslobodilački pokret je zapravo počeo u Srbiji gdje su se masovno digli, ali taj prvi uspješni ustanak je ugušen ogromnim snagama Hitlera nakon čega se partizanske snage povlače prema Bosni. U Srbiji okupatori nakon toga na vlast dovode kvislinga Milana Nedića. Znali su dobro i za Dražu Mihailovića koji je pacificirao ono što je on mogao, Nedić što je on mogao. S obzirom na da nije bilo daljnjih zločina okupatora, oni su uspjeli pacificirati Srbiju i u njoj ustanak više nije imao nikakvog temelja kao što je imao u Hrvatskoj i Bosni. Tamo nije bilo pokolja vlastitog naroda, a progon Židova i Roma ljude nije toliko iritirao da bi ih se na tome moglo mobilizirati.
U Hrvatskoj su ljudi isprva zastrašeni gledali što se zbiva, a dio ljudi je povjerovao u to da je NDH ostvarenje hrvatskog sna. U Hrvatskoj se upravo zbog tih zločina diže svijest ljudi da to nije nikakav režim kojega bi hrvatski narod po svom habitusu mogao prihvatiti. Hrvatski narod nije mogao prihvatiti ubijanje nevinih ljudi. Uzrok masovnog pokreta i neprekidnog rasta i uključivanja u borbene redove upravo su zločini koji su neprekidno činjeni od 1941. do 1945. godine. U Jasenovcu je u četiri godine, poimenično znamo, ubijeno 82.000 ljudi, a smatra se da ih je barem još 20.000.
Dakle, unatoč užasnog terora i zločina, kaznenih ekspedicija, otpor stalno jača. Samo da navedem kao primjer terora Banski Grabovac gdje je u ljeto 1941. pobijeno 1.200 ljudi nakon napada na željezničku stanicu u kojem su ubijena 3-4 pristaše ustaša, a zbog toga je pobijeno 1.200 ljudi, glinsku crkvu, Veljun.
Srbi branili Hrvate
Rekli ste da su najkrvaviji ustaški zločini bili nad Srbima. Usprkos masovnim zločinima nad Srbima u Hrvatskoj, u antifašističkom pokretu zajedno se bore i Hrvati i Srbi, a manji dio Srba priključuje se četničkom pokretu, tamo u kninskom kraju gdje četnici oko popa Đujića stvaraju dinarsku diviziju. – Srbi su u Hrvatskoj od njihovog doseljenja zapravo branili Hrvate. U te krajeve su i doseljeni zato da budu živi zid i da budu vojna krajina koja će pružati otpor Turcima. Srbi u Hrvatskoj nisu bili nikad čvrsto vezani uz Srbiju. Velikim dijelom pripadali su Pribićevićevoj stranci koja je bila u koaliciji s HSS-om, a to je postalo još izraženije kad na čelo Samostalne demokratske stranke dolazi Savica Kosanović. Velik dio Srba bio je demokratski orijentiran. Ustaše su mislile da će klanjem Srba pridobiti Hrvate jer prazne prostor Hrvatima, i to uglavnom onima iz siromašnijih krajeva. Ustaše su im obećale da će dobiti zemlju Srba, njihovu stoku, imovinu. Najsiromašniji dio hrvatskog stanovništva, u podvelebitskom dijelu, Zagori, dijelom Lici i Kordunu, je pristao na tu pljačku i na taj način je taj dio hrvatskog naroda involviran u ustaški pokret.
U tim srpskim krajevima bilo je nešto studenata, radnika koji su u svojim mjestima širili svijest o tome da nisu Hrvati ti koji to rade nego da je to dio hrvatskog ološa, kao što se moglo reći da ima negdje ološa i među Srbima. Na taj način su sami Srbi djelovali u svojim redovima. Istovremeno se početkom ustanka velik broj Hrvata-komunista odmah našao među Srbima, i da ih tješe, i da im pomažu, i da se s njima bore. To je onemogućilo djelovanje četnika u miješanim krajevima, jer četnici su tvrdili da su svi Hrvati zločinci, ustaše. Komunisti-Hrvati prvi su se borili u tim krajevima i bili su i prve žrtve. Vidjelo se da je ta borba zajednička stvar Hrvata i Srba. To je onemogućilo četnicima da oni dođu do izražaja. U početku su pokušavali, ali su suzbijeni. Krajem 1941. kada se se Talijani zbog svojih interesa oslonili na četnike, naročito u kninskoj krajini, četnici su opet digli glave, i još ponegdje kao u Medku. No, seljaci su vrlo brzo vidjeli kakvo je stanje i da Talijani štite i pomažu četnike.
Kako dolazi do nadogradnje organiziranog oružanog otpora koji postaje i politički i društveni i državni pokret koji će biti artikuliran i formuliran kroz ZAVNOH? – Krajem 1941. godine imali smo vrlo solidne čete i bataljone na području zapadne Hrvatske, posebno Like, Korduna, Banija, Gorskog kotara, Žumberka, dijelom Pokuplja. Sve to je bilo pokriveno partizanskim jedinicama. Uspijevalo se već krajem 1941. osigurati stabilno funkcioniranje oslobođenog teritorija. Jedinice su bile u stanju iz manjih općina istjerati ustašku vlast. U tim krajevima ustaška vlast nije funkcionirala, a partizanska se isprva izražavala u vojnim jedinicama koje su bile i nekakva vojna i civilna vlast. To nije moglo funkcionirati kada su se počele stvarati krupne jedinice brigade, divizije. U drugoj polovici 1941. su u mnogim mjestima formirani narodno-oslobodilački odbori. Oni su imali prvenstveni zadatak da osiguraju hranu za vojne jedinice, da osiguraju odmor vojske, a istovremeno su odbori osiguravali i zajedničku obradu zemlje, i rješavanje nekih lokalnih pitanja. NOO-i su postali središta u kojima su se mogli dobiti i upute i odgovori na pojedina pitanja i problema u mjestu. Vrijednosti tih odbora je bila u tome da su iz njedara naroda iznikli i da su njemu služili. Kako je oslobađano više teritorija, pa i općinska mjesta, nastajali su općinski i kotarski odbori koji su bili delegatski uspostavljeni. Tako je rasla piramida vlasti odozdo.
U drugom dijelu 1942. bio je oslobođen velik teritorij – od Žumberka i Posavine, takoreći ispred Zagreb, Like, Banije, Gorskog kotara, Korduna, Moslavine, Bilogore i Kalnika – i stvoren je povezan slobodan teritorij. U njemu funkcionira civilna vlast kroz NOO-e i snažna vojna vlast. Ustaše i Talijani su se povukli u najjače centre – Sisak, Karlovac, Zagreb, Petrinju, Ogulin, Otočac, Gospić – ali nisu mogli međusobno komunicirati jer su partizani razorili pruge. Situacija je za okupatora bila nepodnošljiva i tada dolazi do 4. ofenzive kada Nijemci i Talijani povlače svoje divizije s istočnog i zapadnog fronta da bi uništili partizanske jedinice u tom dijelu Hrvatske.
U toj ofenzivi, poznatoj kao bitka na Neretvi, uz užasne patnje naroda, partizanske jedinice imale su goleme gubitke. Vojska je težište aktivnosti stavila na obranu naroda i sprečavala prodor tih ogromnih snaga – njemačkih, talijanskih, ustaških, a četnici su odigrali užasno zločinačku ulogu zajedno s ustašama jer su poznavali teren – i u tome su mnoge jedinice desetkovane. Ofenziva je slomljena i unatoč tifusa, gladi, I. korpus Hrvatske kreće u protuofenzivu, orijentira se na garnizone koje će najlakše savladati, a u kojima ima hrane, lijekova, oružja i municije. To je bila Gacka dolina, gdje je i Otočac. Ponovno je oslobođen velik teritorij i pokazuje se neophodna potreba da se u Hrvatskoj osnuje vrhovno političko tijelo koje će objediniti narodno-oslobodilačke odbore, učinit sve da oni organizirano djeluju. To je razlog formiranja ZAVNOH-a. Prvo zasjedanje održano je u lipnju 1943. godine upravo u Otočcu i na Plitvičkim jezerima. Drugo zasjedanje održano je u Plaškom u listopadu 1943 i na njemu je potvrđena odluka Izvršnog odbroja iz ruja o prisajedinjenu Istre, Rijeke, Zadra i otoka hrvatskoj matici.
Važnost ZAVNOH-a
U povijesti se kao najvažnije pamti 3. zasjedanje ZAVNOH-a održano u Topuskom. – Treće zasjedanje ZAVNOH-a u Topuskom 1944. bilo je najvažnije. Za današnju Hrvasku od neobične je važnosti to da je na tom zasjedanju Hrvatska utvrđena kao narodna država, da je potvrđena odluka delegata ZAVNOH-a AVNOJ-u kada je svojevoljno to predstavničko političko tijelo Hrvatske svojevoljno pristalo da se Hrvatska udruži s ostalim republikama i da formiraju zajedničku državu Jugoslaviju. Ta odluka je prvo utvrdila postojanje hrvatske države, a potvrdila je i da je svojevoljno pristupila toj zajednici, odnosno Jugoslaviji.
U to vrijeme bilo je sasvim jasno da Jugoslavija kao država mora opstati. Mogla se obnoviti na dva načina. Prvi način je bio da se u nju vrate kralj i vlada i da u tom slučaju s obzirom na ogromne zločine koji su ustaše činile u prvom redu nad Srbima, a toj vladi je ministar vojni bio Draža Mihailović, dokrajče Hrvatsku kao zasebnu jedinicu u Jugoslaviji. Hrvatska bi bila rascijepljena tako da Srbija izbije na more, a ono što bi ostalo hrvatsko bila bi središnja i sjeverozapadna Hrvatska. Italija bi zadržala područja anektirana prije rata i dio Dalmacije koji su u toku rata praktično anektirali. Bilo bi izvršeno užasno krvoproliće nad Hrvatima kao osveta za zločine ustaša, a Hrvatska ne bi mogla opstati kao zasebna država u Kraljevini Jugoslaviji. Saveznici se ne bi miješali u masakr koji bi u tom času Dražini četnici izvršili nad Hrvatima.
ZAVNOH je osigurao postojanje i faktičku samostalnost hrvatske države. U Topuskom je donesena deklaracija kojom su potvrđene sve vrijednosti čovječanstva, ne bih naglašavao antifašističke vrijednosti. Antifašizam je donio svoje vrijednosti u razvoj čovječanstva i Europe posebno, dao je svoje vrijednosti, ali brojne vrijednosti su postojale i prije nego što je nastao antifašizam i uspio je upravo zato što je svoje postojanje gradio na tim vrijednostima. Riječ je o slobodi, pravednosti, ravnopravnosti bez obzira na rasu, vjeru, etničku pripadnosti, pravo čovjeka na obrazovanje i tako dalje. Vrijednosti su to na kojima se antifašizam uspio razviti u Hrvatskoj u borbi protiv fašizma koji je te vrijednosti odbacivao i gazio, a one su tom deklaracijom potvrđene.
Na taj način je Hrvatska, upravo Hr-vat-ska! – deklaracijom ZAVNOH-a godinu prije nego što je UN usvojio Povelju i četiri godine prije usvajanja Opće deklaracije o ljudskim pravima – prethodila potvrđivanju tih vrijednosti. Neobično je vrijedno i to što je potvrđeno da se Hrvatska može razvijati samo na ravnopravnosti svih njenih građana.
Na neki način ste rekli i koja su glavna postignuća antifašističke borbe u Hrvatskoj. Koliko su rezultati te borbe važni za današnju Hrvatsku i njenu državnost. – Bez toga današnje Hrvatske ne bi bilo. Godine 1991. ne bi bilo. Bez odluka 3. zasjedanja ZAVNOH-a ne bi uopće mogla postojati Hrvatska. Posebna vrijednost je u tome da je Hrvatska prvi puta postala cjelovita država hrvatskog naroda, hrvatsko biće se okupilo u jednu jedinstvenu državu, što do tada nije nikada ost vareno u tom obimu. To su vrijednosti koje su temelj razvoja najprije demokratske Hrvatske, pa demokratske socijalističke Hrvatske, pa samostalne Hrvatske.
Bleiburg nanio štetu ugledu
U ratu je ostvareno vojna pobjeda, a neposredno nakon rata počinjeni su masovni zločini, danas nazvani sintagmom »Bleiburg i križni put«. Koliko je taj zločin naštetio antifašističkoj borbi? Ta masovna strijeljanja koriste se kao argument kako bi se diskreditirala cijela antifašistička borba. – Sintagmu »Bleiburg i križni put« treba odvojeno tretirati od cijele narodnooslobodilačke borbe. Bleiburg je u stvari mit, zločini su učinjeni na stratištu Tezno i drugim mjestima, poput Kočevskog Roga, Macelja i drugih stratišta. To što je učinjeno nema pravnog i humanističkog opravdanja. Ne može se opravdati ni time što su ustaše učinili ogromne zločine nad hrvatskim narodom i građanima Hrvatske. Ne mogu se opravdati time što su se ustaše devet dana nakon kapitulacije još borili protiv predaje JA, ali kada su se predali bili su razoružani. Razoružane ljude se bez suda, utvrđivanja krivnje za dokumentirane zločine, nije smjelo ubijati. Taj masakr nad pobijeđenima je naštetio ugledu pobjedničke armije, ali njega treba odvojeno promatrati od antifašističkog pokreta koji je temeljen na trajnim vrijednostima i ljudskim čežnjama za slobodom naroda i humanošću ljudi.
Međutim, Bleiburga i križnog puta ne bi bilo da nije bilo grozomornih zločina nad hrvatskim građanima od 1941. do 1945. Nije se to dogodilo u nekim drugim okupiranim zemljama, nije u Francuskoj.
U Francuskoj je bilo osvete, ne doduše na takav način i u tolikom opsegu. – Da, to je točno. Rat je prokleto stanje u kojem su sile iznad čovjeka dovele ljude. Amerikanci su bacili atomske bombe na Japan koji je već bio praktično poražen. Churchill je bacio bombe i razorio Dresden, a dobro je znao da nije imao nikakav garnizon i da nije imao neposrednog udjela u fašističkom djelovanju. Francuzi su poslije rata potiho likvidirali nekoliko desetaka tisuća ljudi, bez suđenja, a sve to je pokrio de Gaulle i rekao »zaslužili su«. Nikoga nije procesuirao za to. U Hrvatskoj je to bila prije svega jedna stihijska osveta za mnoge koji su izgubili svoje najmilije. S druge strane je to bilo organizirano od jedinica KNOJ-a koje su prešle svoje ovlasti i izvršile zločine, ne cijele armije. Te zločine nitko ne opravdava niti ih je ikada tko opravdavao. Nije to opravdao ni Tito svojom izjavom u Ljubljani kada je kao državnik i vojskovođa branio svoju armiju.
Govorio je o ruci pravde, ruci osvetnici. – Da. Rekao je da su dobili to što su zaslužili, pravdao je svoju armiju, kao što je to učinio svaki vojskovođa u svijetu i državnik, kao što je učinio i de Gaulle. Kod nas se na tome gradi napad na cijeli antifašizam. Naglašavam da nemamo pravo braniti postupke koji su tada učinjeni, ali treba ih dovesti u kontekst cijelog zbivanja i da ih utvrdimo ne kao uzrok Bleiburga i križnog puta nego kao posljedicu onoga što je od 1941. do 1945. činjeno. Drugo je pitanje kako se dogodilo da dio hrvatskog naroda insinuira cijeli narodnooslobodilački pokret i baca blato na cijeli antifašističkih pokret zbog ovog zločina koji je učinjen.
Tuđman je bio zahvalan Titu
Kako komentirate odnos prema antifašizmu u prvom desetljeću samostalne hrvatske države. Predsjednik Tuđman bio je partizan, volio je isticati svoje učešće u antifašističkoj borbi, imao je neskrivene simpatije prema Titu, a istodobno je uništen velik broj antifašističkih spomenika i spomen obilježja. – Prije nego odgovorim na ovo pitanje, rekao bih nešto o razdoblju od 1945. do 1990. Hrvatska je 1945. bila razrušena, popaljena, uništena, a u tih 45 godina Hrvatska je težište dala na obnovu, izgradnju industrije, zapošljavanje, stanovanje, prehranu. Razdoblje nakon rata bilo je iznimno teško, do 1955. su se stvarali uvjeti da se uopće može normalno živjeti. U tih 45 godina Hrvatska je riješila bitne probleme zapošljavanja, stanovanja, stvaranja komunalne infrastrukture i stvaranja moćne industrije. I time dolazimo do te 1991. godine.
Hrvatski građani su 1990. godinu, kada velikosrpski elementi nisu mogli prihvatiti samostalnost hrvatske države kakvu je stvorio NOP sa ZAVNOH-om na čelu, odlučili to braniti. Milošević kao velikosrpski eksponent je zajedno s jugoslavenskom armijom, koja je tada već bila pretežno srpska, pokušao spriječiti osamostaljenje Hrvatske. Hrvatski narod je tada pokazao visoku svijest da očuva tu svoju tekovinu antifašističke borbe i na referendumu se u velikoj većini izjasnio za samostalnu hrvatsku državu. Tu samostalnu hrvatsku državu branila su djeca partizanski boraca i djeca ustaša i jedni i drugi su je branili i jedni i drugi su je obranili. Tuđman je volio isticati svoju partizansku prošlost na obilježavanju godišnjica pobjede u državama antifašističke koalicije, ali u Hrvatskoj to nije isticao. Tuđman je širom vrata otvorio i okupio ljude koji su bili ustaški emigranti. Oni su držali vojsku, policiju.
Ministar unutarnjih poslova je bio Josip Boljkovac, stari paritzan. – Boljkovac je bio farsa. Faktički su policiju držali emigranti. On je nastojao provesti partizansku liniju, i to je uspio u Gorskom kotaru, ali nije u Slavoniji. Ministar obrane bio je Špegelj, a načelnik glavnog stožera Tus, ljudi koji su također pokazali da ne žele sudjelovati u onakvoj JNA kakva je bila za vrijeme Miloševića. Dakle, nije njih zadržao na vlasti nego je na ta mjesta doveo Šuška i njemu slične.
U toj situaciji je Tuđman skrenuo od svojih ideja i partizanskog djelovanja. Oslonio se na sasvim druge ljude. Od njih je dobio podršku, financijsku pomoć. Tuđman je na taj način omogućio da vojska, policija i civilna vlast, obrazovanje, nađu u rukama ljudi koji su razarali sve vrijednosti koje je antifašizam stvorio. Omogućio je vlast ljudima koji nisu pokazali da su prijatelji Hrvatske i koji nisu pokazali da cijene i poštuju vrijednosti antifašizma i na kojima je antifašistička koalicija pobijedila u ratu. S tim ljudima se on okružio.
Ne bih htio govoriti osobno o Tuđmanu kao karakteru i čovjeku. Razlog je taj što sam ga osobno poznavao i to od njegove 13. godine kad je bio đak trgovačke gimnazije u Zagrebu, pa i surađivao s njim. On je bio partizan. Tito ga je zadužio neobično mnogo i u njegovu vojničkom napredovanju i branio ga kad je bio sudski gonjen. U tome je Tuđmano sjećao svoju osobnu zahvalnost Titu i bio je u tome dosljedan. To nije bilo po volji onima kojima se okružio, ali to se trpjelo.
Antifašistička liga
Nedavno je osnovana Antifašistička liga, vi ste inicijator osnivanja. Kakav je njen smisao 2015. godine, 70 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata? – Razdoblje 1990. – 2000., tih deset godina, su povratnici, naročito ustaški opredijeljeni, branitelji nacifašizma i mentalno i idejno čvrsto usađeni u nacifašizam, oni su u Hrvatskoj kroz to vrijeme učinili ogromno zlo. Uspjeli su okupiti istomišljenike u Hrvatskoj i različitom vrlo smišljenom propagandom ocrniti antifašistički pokret time da su ga vodili komunisti i da su komunisti bili sve zlo Hrvatske.
Ali, komunisti su stvarno vodili antifašistički pokret. – Jesu, vodili su. Ali su ovi tvrdili da su uništili nezavisnu hrvatsku državu, koja i nije bila država, da su protiv katoličke vjere, da su protiv Hrvata uopće i protiv hrvatske slobode i samostalnosti, da žele uništiti Hrvatsku i napraviti neku boljševičku Hrvatsku. U tome su dobili izvrsnu pomoć vrha Katoličke crkve. Upravo to da su u Crkvi našli svoju snažnu podršku u obrani od komunizma, kojega nema, pogotovo ga nema u zadnjih 25 godina, uspjeli su dio hrvatskog nacionalnog korpusa dobiti na svoju stranu.
Oni svojataju antifašizam, čak u novije vrijeme tvrde da su oni antifašisti, a »ovi« što su ginuli za slobodu Hrvatske, za afirmaciju vrijednosti da su »komunjare«. Gdje su u toj situaciji naši antifašisti? Generacije koje su iznijele rat gotovo i nema, to su ljudi u devedesetim godinama. Generacija koja je rođena 1945. sada ima 70 godina, a to su ljudi koji su odrasli u izgradnji , obnovi. Oni nešto sjećanja o antifašizmu imaju po predaji. Ono na što se oslanjaju krajnji desničari u Hrvatskoj je generacija koja danas ima 25-30 godina. Za nju su osigurali u obrazovanju posebni tretman – napadati sve antifašističko, sve što se u to vrijeme radilo, sve je to bilo zločinačko prema Hrvatima, kao da je to fašizam. U toj situaciji nema drugog nego se osloniti na svijest ljudi o pravednosti, poštenju, humanosti, vrijednostima na kojima je antifašizam građen i koje i danas egzistiraju. Velik broj različitih udruga djeluje antifašistički i brani antifašizam. Velik je broj čestitih, časnih ljudi koji u sebi nose vrijednosti na kojima je i antifašizam izgrađen. Smatramo da je neophodno te ljude okupiti i stvarajući tu Antifašističku ligu kako bi se okupili ljudi koji su sebi nose tu humanost, poštenje, ljudskost, da se njih okupi i da se pruži otpor ovoj rigidnoj profašističkoj ideologiji. U dogledno vrijeme trebalo bi promijeniti naziv Antifašistička liga u Liga za demokratsku i humanističku Hrvatsku, da se povijest bavi antifašizmom i fašizmom, a mi sadašnjošću i budućnošću.
U ožujku je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović maknula bistu Josipa Broza Tita iz Ureda Predsjednika, nakon toga je bila na utakmici nogometne reprezentacije na kojoj se skandiralo »Za dom spremni«. Kako to komentirate. – Mislim da je to logičan slijed događanja i cjelokupne aktivnosti ekstremne hrvatske desnice. Kao kandidatkinja za predsjednicu najavila je da će maknuti Titovu bistu i to je i provela. Činjenica je da je micanjem Titove biste počela nova ofenziva protiv antifašizma u Hrvatskoj uopće. Za bojati se je da, ako se međunarodna zajednica, naročito EU ozbiljnije ne angažira, da će voditi Hrvatsku u smislu ne konstruktivne političke desnice nego represivne desnice.
