ZAGREB Zadovoljstvo većine nastavnika, podijeljenost akademske zajednice iz koje se da iščitati podjela na »desne« i »lijeve«, sažetak je to napisanoga na javnom savjetovanju o Nacrtu odluke o donošenju Kurikuluma za nastavni predmet povijest za osnovne škole i gimnazije.

Razliku između postojećega i predloženoga opisao je Igor Jovanović, nastavnik povijesti u OŠ Veli Vrh u Puli i roditelj čije dijete ide u peti razred u OŠ Veruda u Puli, a ta škola, za razliku od one u kojoj radi, sudjeluje u eksperimentalnom programu »Škola za život«. Jovanović uspoređuje stečeno znanje i vještine po starom i novom, a razlike su itekako vidljive. Učenici u školi koju pohađa njegovo dijete lakše uočavaju uzročno-posljedične veze i bolje se snalaze u vremenu i prostoru, motivacija im je visoka, »a moj se trud u razvijanju istih koncepata ponekad izgubi u mnoštvu činjenica i pojmova koji trebaju biti usvojeni«.

Osma verzija

Rasprava o kurikulumu završena je 15. prosinca, po treći put kurikulum je bio na raspravi, a raspravljana je njegova osma verzija. Snažan argument u prilog uvođenja novog kurikuluma, a kontra statusa quo, iznijela je učiteljica povijesti iz zagrebačke Osnovne škole Josipa Jurja Strossmayera Tamara Janković.

– Tko promjenu uvijek doživljava kao negativnu samo zato što ga plaši, trebao bi se upravo prisjetiti sadržaja vlastitog predmeta i sjetiti kolike su promjene u društvima početno doživljavane kao nedobrodošle, nemoguće za provesti ili nepotrebne – poručila je protivnicima promjene Janković koju veseli što se rasterećenjem i mogućnošću izbora tema za dublju obradu otvara i veća mogućnost rada na »izrazito važnim temama međupredmetne teme Građanskog odgoja i obrazovanja«.

Predloženim je zadovoljan i Upravni odbor Hrvatske udruge nastavnika povijesti i kurikulum snažno podržava »jer drži da donosi značajna unapređenja nastave povijesti koja će učiniti učenje povijesti zanimljivijim i korisnijim«, a »opsežnija obrada pojedinih tema omogućit će efikasniji razvoj vještina kritičkog mišljenja, koje je deklarativno jedan od ciljeva nastave povijesti u Hrvatskoj odavno«.

Disonantni tonovi

Ne slažu se svi s predloženim kurikulumom povijesti. Primjerice Županijsko stručno vijeće nastavnika povijesti Ličko-senjske županije za osnovne i srednje škole je nezadovoljno. Problem vide, uz ostalo, u izbornosti tema koje nastavnik odabire što će, smatraju, postati problem na državnoj maturi jer će učenici na nacionalnoj razini savladavati različito gradivo. Prigovaraju i da je Domovinski rat kao tema premalo zastupljen i obrađuje se kada su učenici najopterećeniji »što dugoročno onemogućava pravilno tumačenje događaja 90-ih«. 

Visokoškolske ustanove zadužene za povijest imaju izrazito disonantne tonove o kurikulumu. Podržala ga je skupno grupa od 15 nastavnika Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu i ta je reforma »upravo onakva kakva je predložena, iznimno važna za provođenja nužnih promjena u nastavi povijesti«, a promjena kurikuluma je važna i »kako bi se nastavilo integriranje hrvatskog obrazovnog sustava u europski«. Osim skupno, i pojedini profesori zagrebačkog Odsjeka za povijest, pojedinačno su podržali kurikulum, primjerice Snježana Koren (koja je na njemu i radila), Damir Agičić, Magdalena Najbar Agičić, Dea Marić i drugi.

Odjel za povijest Sveučilišta u Zadru ima potpuno drugačije mišljenje – kurikul je protunacionalni, udara u temeljne vrednote, a to, valjda, znači i da je protuhrvatski, što izrijekom nije napisano, ali se može zaključiti. Odjel je na e-sjednici zaključio da »predloženi gimnazijski kurikul nastavnog predmeta Povijesti protivan je ideji stvaranja koherentnog nacionalnog narativa, a time i temeljne vrednote vrednote Republike Hrvatske kao nacionalne države«. Koje su to temeljne vrednote, odjelni povjesničari iz Zadra nisu specificirali, pa nije jasno jesu li mislili na najviše vrednote ustavnog poretka iz članka 3. Ustava ili je riječ o temeljnim vrednotama koje su oni samostalno konstruirali.

Ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nazor napisao je iscrpan komentar, prije svega na dio koji se odnosi na nacionalnu povijest. Smatra da je Domovinski rat nedovoljno zastupljen, te da je njegovu obradu potrebna zasebna cjelina.

Što je nama BiH?

Primjenu kurikuluma treba odgoditi dok se »ne steknu svi potrebni uvjeti, odnosno dok se ne postigne konsenzus znanstvenika i nastavnika/profesora u osnovnim školama i srednjim školama/gimanzijama o detaljnije razrađenom sadržaju svih cjelina, a posebno o detaljnije razrađenom sadržaju obveznih cjelina/tema i »ključnim događajima i procesima« iz hrvatske povijesti«.

Nazor je dao i neke primjedbe koje je teško povezati s kurikulumom. Njemu je »nedopustivo da sadržaj kurikula povijesti za škole u suverenoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj zanemari činjenicu da se i danas u Hrvatskoj mogu čuti izjave, primjerice, da »u BiH ne žive Hrvati, nego katolici«, ili da, »Hrvati nemaju ništa s BiH«, što je dobrm dijelom i rezultat sadržaja nastave povijesti u jugoslavenskoj državi«. Takva se percepcija, neznanstvena i protuhrvatska, mora promijeniti pomoću obrazovanja, a ona ignorira činjenicu da su Hrvati konstitutivan narod u BiH. 

»Učenice i učenici kad završe osnovnu i srednju školu u Hrvatskoj moraju znati što je Hrvatima Bosna i Hercegovina, odnosno da je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini dio jedne i nedjeljive hrvatske nacije. Kao što su to, uostalom, svi Hrvati koji žive u susjednim i drugim državama diljem svijeta«, piše Nazor. On je iznio primjedbe i na Građanski odgoj i njemu bi promijenio naziv u Domovinski odgoj koji bi sadržavao i teme nacionalne sigurnosti »jer su u predviđenim kurikulima za škole u Hrvatskoj one potpuno zapostavljene, a vrlo su važne, posebice s obzirom na to da u Hrvatskoj nije obavezno služenje vojnog roka«.