Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
6. prosinca 2019.
Izvršna direktorica GONG-a

JELENA BERKOVIĆ: 'Društvene mreže treba regulirati, ali to još nije riješila ni EU, ni druge zemlje'

Foto PIXSELL
Foto PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 21. siječanj 2018. u 13:40 2018-01-21T13:40:09+01:00

Cijela naša medijska sfera postala je žrtvom ciklusa proizvodnje vijesti u 24 sata, a nakon toga stvari padaju u zaborav. Tako nam se ponašaju i saborski zastupnici i mainstream mediji i jako je teško uopće nametnuti kompleksnije teme, kaže

Neobična se stvar događa posljednih dana u Hrvatskoj. Naime, pod egidom "Konačno!" i sličnima, objavljuju se najave donošenja zakona koji bi imao obračunati s govor mržnje i širenjem lažnih vijesti na internetu. Ne postoji nikakvih, ni najgrubljih mogućih procjena o tome na koga bi se točno zakon odnosio, tko bi ga provodio i što ne valja s postojećom zakonskom regulativom, a neki od onih za koje je najavljeno da bi trebali sudjelovati u njegovoj izradi - o tome znaju samo iz medija.

Svejedno, priča o Vladinom rješenju za nepodnošljiv problem govora mržnje na internetu (vrlo kažnjiv po postojećim zakonima) cijeli je tjedan glavna medijska roba u Hrvatskoj.

O tome smo razgovarali s izvršnom direktoricom GONG-a Jelenom Berković.

GONG bi, tvrdi se, trebao biti u radnoj skupini za izradu novog zakon. Jeste li uopće dobili nekakvu informaciju o tome, poziv za uključivanje, bilo što?

- Pretražili smo sve mailove da nam nije slučajno nešto promaklo, ali - ne. Još uvijek nismo dobili nikakav službeni poziv. Štoviše, zakon o kojem se sad govori ne postoji u normativnom planu aktivnosti Vlade za ovu godinu, koji je donesen ne tako davno, krajem 2017.-e. Što se tiče Ministarstva kulture, koje je nadležno za medijsku politiku, unatoč obećanjima u njihovom normativnim planu nema ni Medijske strategije. Tek se planira u trećem kvartalu izmijeniti Zakon o elektroničkim medijima. Dakle, ovo što je sad kroz medije pušteno kao probni balon u tom svjetlu zvuči vrlo neozbiljno. Kako izgleda ozbiljan pristup oblikovanju javne politike koja regulira govor na internetu, pokazuje inicijativa Europske komisije za osmišljavanje rješenja protiv "fake news". Prvo se definira problem, zatim uloga nadležnog tijela (EK-ov Digital Single Market) koje onda objavljuje javni poziv za članove radne skupine i savjetovanje sa zainteresiranom javnosti (upitnik je vrlo detaljan i otvoren za građane, pravne osobe i novinare do 23.2.), pa onda ide istraživanje javnog mnijenja. Nakon objave svih tih materijala i izvještaja radne grupe s preporukama za daljnje djelovanje organizirat će konferenciju (da ima i komunikacije uživo) i tek nakon toga ide provedba mjera (uključujući i financijsku omotnicu koja će za to biti potrebna, ukoliko se zaključi da treba uložiti određene javne novce u promicanje medijske pismenosti i slično). I sve to u nekoliko mjeseci, u vrlo transparentnom procesu, kako bi uostalom i u RH trebalo biti.

Zašto nam za suzbijanje govora mržnje nije dovoljan postojeći Kazneni zakon? Posebno posljednjih mjeseci su državna tijela bila dosta ažurna po tom pitanju.

- Tijela možda i jesu ažurnija, ali problem s Kaznenim zakonom je njegova provedba. Ona bi trebala biti jednaka na svim sudovima u zemlji, kako teritorijalno, tako i vertikalno. Tu nedostaje jasna, objedinjena praksa, upute Vrhovnog suda svim sucima.

Znači, zakon je dobar, ali je provedba loša. A da bi riješili lošu provedbu dobrog zakona donijet ćemo - novi zakon?

- Tako je (smijeh). To se zove normativni optimizam. Hrvatska, primjerice, ima osmi najbolji Zakon o pravu na pristup informacijama, ali to nažalost ne znači da je ostvarivanje tog prava za građane osmo najbolje na svijetu. Štoviše, istraživanja pokazuju da se u zemljama u kojima se stvari žestoko normativno rješavaju u praksi puno lošija situacija, nego kod onih koje imaju slabije normiranje, primjerice, Velika Britanija ili Švedska. Balkanske zemlje su posebno sklone normativnom optimizmu, ali praksa značajno kaska.

Primjena zakona protiv govora mržnje na društvenim mrežama od početka godine u Njemačkoj je već donijela i značajne probleme. Firmama je, da bi izbjegle visoke kazne, mnogo lakše jednostavno brisati svaki sporniji sadržaj i tamo je već nastradala satira.

- Društvene mreže su specifična vrsta problema, jer je riječ o privatnim kompanijma kojima građani pristupaju na osnovu pravila koja su zadala ta privatna poduzeća. Korisnici imaju osjećaj da je riječ o javnoj sferi, ali nije - riječ je o privatnoj sferi koja je sasvim drugačije regulirana. U tom smislu je Europska komisija napravila zanimljiv iskorak - počeli su tom problemu pristupati iz perspektive zaštite potrošača, a ne zaštite slobode govora. Dakle, sasvim je logično očekivati da privatni interesi velikih tehnoloških kompanija i njihovih vlasnika - a koji se prvenstveno svode na ostvarivanje što većih profita - dolaze u sukobe s lokalnim zajednicama koje predstavljaju njihove službene vlasti, kojima je zadatak da građanima osiguraju prava i slobode koje su zagarantirane ustavima i zakonima.

Kako bi se uopće moglo kontrolirati širenje lažnih vijesti na društvenim mrežama u Hrvatskoj? Skeniranjem Facebooka? I tko bi to radio - neki komitet? Možda da ga smjestimo u zagrebačku Kockicu?

- Problem lažnih vijesti nije nastao s Facebookom i Twitterom, pitanje je samo kako se one distribuiraju. I kad je izmišljen tiskarski stroj počele su nastajati vijesti i oglasi, pa onda i novine. Na početku nije bilo nikakve regulative, ona je tek naknadno uvedena tako da su novinski izdavači od strane država u kojim sudjeluju natjerani da eksplicitno razlikuju novinske izvještaje koji bi trebali sadržavati činjenice od novinskih komentara koji sadržavaju stavove. U tom smislu je eksplicitno regulirano izdavaštvo medija i uloga profesionalnog novinarstva u medijskim kompanijama, pa stoga i danas u Hrvatskoj imamo u Zakonu o medijima definirane obveze izdavača.

Ali, Facebook nije izdavač.

- Tako je. Društvene mreže nisu mediji, dakle urednički oblikovan sadržaj, kako ga definira Zakon o medijima. Sadržaj je tamo oblikovan od strane korisnika, odnosno potrošača usluge društvenih mreža i s druge strane od strane algoritama koji onda neke od tih objava slabije ili jače promoviraju. I tu je pitanje isto kao što je bilo i nakon nastanka tiskarskog stroja i prvih novinskih izdanja - kako će se regulirati negativne posljedice poput govora mržnje, netočnih informacija i netransparentne propagande. Dakle, ima prostora i potrebe za regulacijom društvenih mreža, ali ni druge zemlje, ni EU to još nisu riješile. Pitanje je i kome će to rješenje više odgovarati, potrošačima ili proizvođačima usluge. A tu se, pak, otvara novi problem. Kad je preklani pripremana europska politika o zaštiti osobnih podataka, održan je 41 sastanak sa zainteresiranima na visokoj razini u EK. Od toga je bilo 36 sastanaka s predstavnicima korporacija koje je trebalo regulirati, a samo pet s aktivistima civilnog društva koji zagovaraju zaštitu privatnosti. Odgovornost društvenih mreža se može i treba zakonski regulirati zbog potencijala koje njihov doseg ima na destabilizaciju demokratskih političkih sustava i povjerenja u društvu, prvenstveno putem govora mržnje i lažnih vijesti te netransparentnog financiranja oglasa. I to nije sve jer neće biti dovoljno nametnuti obaveze društvenim mrežama (hoće li ulogu politički nezavisnog regulatora dobiti AEM, AZOP, AZTN, Pučki pravobranitelj?), nego i pojačati medijsku pismenost i kritičko mišljenje građana, prvenstveno kroz obrazovni sustav, putem kurikularne reforme, kao i kroz medijski sustav, korištenjem Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Najveći problem s društvenim mrežama je zapravo ta mogućnost bjesomučnog, ciljanog i potpuno netransparentnog političkog oglašavanja. Političkog konkurenta kod ciljane publike može se napasti oglasima, a da nitko osim onoga kome je oglas prikazan i onoga koji ga je naručio, ne zna da se to uopće dogodilo. Zanimljivo, o tom problemu se u Hrvatskoj praktički uopće ne govori.

- Cijela naša medijska sfera postala je žrtvom ciklusa proizvodnje vijesti u 24 sata, a nakon toga stvari padaju u zaborav. Tako nam se ponašaju i saborski zastupnici i mainstream mediji i jako je teško uopće nametnuti kompleksnije teme. Kad govorimo o netransparentnom političkom oglašavanju na društvenim mrežama (na primjer u slučaju Brexita) upravo je tu odgovornost države da to područje regulira. Ako RH vrlo eksplicitno kroz Zakon o financiranju političkih kampanja i stranaka nameće svim akterima u izbornim kampanjama da Državnom izbornom povjerenstvu prijavljuju sve svoje prihode i rashode (što bi DIP trebao i provjeravati, a ne samo zaprimati u svoju ulaznu poštu), onda nema nikakvog razloga da RH ne natjera i društvene mreže da poštuju ta ista pravila. Međutim, tu dolazimo do problema koji imamo u Hrvatskoj, gdje smo promijenili i Ustav, a da niti jedna kuna od strane inicijatora referenduma - nije objašnjena. Pritom, DIP nije nikako vidio svoju ulogu u tome da proaktivno traži podatke o financiranju.

Radi se o referendumu o definiciji braka?

- Da. Ako doista postoji politička volja da se u Hrvatskoj nešto regulira na internetu, onda je bez dileme jasno da može proći zakon kojim bi se društvene mreže - i sve ostale na internetu, poput Google oglasa, obvezalo da preliminarno dva tjedna uoči i u potpunosti mjesec dana nakon izbora objave podatke o tome tko je i s koliko novaca financirao čije političke oglase.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.