Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 27° 1
Sutra: 25° 28° 2
19. srpnja 2018.
Ne može to svatko

JEDAN JE PRAVI BAKA OD PERA Trafikanta možda fizički više nema, ali ima mudrosti, majstorstva, zajebancije i - života

JEDAN JE PRAVI BAKA OD PERA Trafikanta možda fizički više nema, ali ima mudrosti, majstorstva, zajebancije i - života
JEDAN JE PRAVI BAKA OD PERA Trafikanta možda fizički više nema, ali ima mudrosti, majstorstva, zajebancije i - života
Autor:
Objavljeno: 14. siječanj 2018. u 8:25 2018-01-14T08:25:17+01:00

Zatvorit' se u trafiku i pronaći tamo kakvu utjehu, jedino je što se čini smisleno. Ali ne u onu dječačku stripova radi, već u Trafiku Predraga Lucića

Vito ima dvije godine. Za rođendan je dobio veliki plavi kamion, onaj što dizalicu ima da se s kukom hvataju naokolo stvari i dižu u nebesa, da bi se poslije na zemlju spuštale. Igrom slučaja, dan dva nakon što je dobio prvi plavi kamion, dobio je i drugi. Isti. I nije dao da mu ga mijenjaju za druge neke igračke.

Ne boli glava od viška kamiona. A i nije da Vito voli škovacinske, smetlarske kamione što kante za smeće gutaju, k'o što ih je volio Tajanin, sad već veliki, sin. Znojila se ona onomad od muke sve u strahu da će joj dijete zarana uzeti metlu u ruke kad toliko kamione komunalne voli, ali mu ih je isti kupovala. Tako to s momčićima, a i majkama, hoće, makar može i drugačije.

Pa dok bi neki da su vatrogasci, a neki da su kamiondžije, ili policajci, ja sam kao mali, pa opet kao malo veći, sanjao da radim u trafici!

O, kakav bi to samo život bio. Svi stripovi najprije bi u moje ruke, pa Džuboks, ono malo tjednika, može i zeru erotskog i sve novine dakako. Ne bi se više svađao po kući tko će prvi dobit' »Slobodnu« u ruke. Idila, rajsko otočje, posvemašnji mir, sve je to bila trafika. San se rasplinuo podosta godina kasnije kad su me suočili s činjenicom da su objekti u kojima je žive love najčešće na meti onih koji bi te orobili.

Ima vrimena? Nima 

Napiši štogod o Splitu, Feralu, o tom dobu, vremenu. Kako, tko će se sjetiti kad se katkad teško sjetim i datuma kad mi je kćer rođena. Kako kad je Mirjana B. (47) sa samo jednim statusom na Facebooku skoro pa sve rekla.

»Jebote, kako sam ga volila... Čitat, sritat po gradu, pogotovo slušat. Predivan, duboki muški glas je imao. A uzor u pisanju mi je bio još tamo s kraja 80-ih, iz Omladinske iskre, di sam imala čast radit praksu, pa sve do danas, kad se borio protiv svega neljudskog u društvu. I, naravno, uvik kontaš 'ima vrimena', pa sam tako ja kontala da ću makar jednom s čovikom popit kavu i napravit zajednički 'selfie'. Kako? Zašto? Zapravo nije ni bitno. Psmt.«

Psmt!? To je, nema sumnje, »pas mater«. Sjećam se Mirjane, ubila bi me da zna da je spominjem, sjećam se kako se u petom, ili šestom razredu morala iz osnovne škole na Mejašima prebaciti u školu na Bačvicama. Kažu da mobinga nije bilo u socijalizmu. Nije vraga crnog.

Kad imaš klince s elitnih Bačvica koji nikad čuli za Mejaše nisu, kada uđeš u razrede i osjetiš na leđima kako te mali milijun pari dječjih očiju mjerka kritično, moraš bit' velika frajerica za to preživjeti. Danas Mejaši imaju trgovački centar, možda i dva, ma to je neka druga priča. Mirjana ga je voljela sretati, slušati, čitati i opet nije učinila selfie. Split je takav. Uvijek je bio takav. Tu se nikog ne vuče za rukav ni kada ga se voli. Tu si jalan i uvjeren da ti možeš bolje i od onog kojeg voliš. A zapravo si prepadnut i u strahu, svjestan da je odabranih malo. Ima vrimena!? Nikada ga nema dovoljno.

– Kako ću ja to moj Bure. Kako pisat' kad mi se čini da sam trebao biti s njima da sam valjao išta?

– Jebi ga sad da sam valj'o! Da sam valj'o, bio bi i ja. Bili smo koliko smo mogli. Na može svatko igrat' u Hajduka, mora netko i u Veleža. Ne može svatko bit' Baka – na to će Ahmed Burić, onako nogometnim rječnikom rečeno da je siguran da ću ga dobro razumjet'.

Veličanstvena trojica 

Blaž Slišković! Fakat, ne može svatko i nema ih dvojica. Ali taj osjećaj da je komad tebe htio bit' dio svega toga, te ludo hrabre i genijalne družine zvana Viva Ludež, dok je drugi komad tebe konformistički, građanski, ostao čvrsti jednom nogom na tlu uvjeren da se može štogod pametno i dobro učiniti i kroz onaj nazovi mainstream od novina i da glava nije baš posve na pladnju, danas se čini nekako poraznim.

Satira, humor, zajebancija u »Slobodnoj Dalmaciji« i »Nedjeljnoj Dalmaciji« mog djetinjstva, a iz pere veličanstvena trojca bila je tako nužno potrebna. Imaš novinu, a imaš i satiru. Tamo je uostalom pisao Smoje i njih trojca su bili njegovi nasljednici, samo još britkiji. Feral Tribune je već bio nešto drugo, novina koja se voljela i zato jer govorila stvari što smo ih možda htjeli i mi kazati, ali bi uvijek u presudnom trenu ostali bez glasa nespremni vidjeti oko sebe i ono loše, od susjede koji preko noći nestaju dok mi glasa nemamo, do polusvijeta koji se preko noći puni k'o brod a mi šutimo.... A opet, i ne može svatko u besani neki sat, u kafani prepoznati da u liku i dijelu Marka Perkovića Thompsona leži zvijezda.

Strahopoštovanje, respekt, uvažavanje uvijek je nešto bilo krivo za pogrešnu odluku da se ne priđe Luciću i kaže svaka čast kume. Recimo »Melodije Bljeska i Oluje«, izvedba u zagrebačkom klubu Močvara prije koju godinu godina. Tada još to nije bilo planetarno popularno. Močvara je bila, štono bi se reklo, ugodno popunjena. Dežulović i Lucić briljantni. Da ih je dvoje u dvorani, isto bi oni. Nakon predstave šank. A ti stojiš onako malo postrani, zadovoljan već samom činjenicom da si tu. Možda štogod od tog talenta pređe i na tebe, talenta da se igraš s riječima beskompromisno, pametno, hrabro, svima usprkos i svima po spisku.

Lucić i Feral 'natjerali' su nas koji smo ga makar katkad imali u rukama da se igramo riječima, da razvijemo onu mediteransku blagoglagoljivost koja nam je dana. Rima neka makar da je i loša, parafrazirat' nešto makar da je i loše, sažet' misao u malo mjesta ali da boli kad to izgovoriš. To se radilo na putu iz škole u školu, onako kako se kasnije na nekim fakultetima gradio svijet, svijest i savjest i na osnovu onog što Lucić progovara. Nije bilo nijednog razloga ne vjerovat' mu. Kako ćeš mu ne vjerovat' kad vidiš da zna, i da je bio, i da je vidio. Kako ćeš ne voljet' kada je tako pitko, virtuozno, mudro, onako kako običan svat jednostavno ne može, jer odabranih je malo. A kada je tako onda i nije slučajno da nas je život ipak, makar prekasno, ipak spoji.

Stopljenice 

Novi list. Tema stopljenice, rječnik stopljenica na portalu Katedre za stilistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta stilistika.org. Stopljenica je hibridna riječ nastala stapanjem dijelova više ishodišnih riječi. »U hrvatskome kontekstu novinari satiričnoga tjednika Feral Tribune često su dosjetljivim stopljenicama kodirali prikaze tjednih aktualnosti. Dapače stopljenice su diskurzivna posebnost tih novina – često su dospijevale u naslove, što se može shvatiti kao izraz želje da se zbunjujućom leksičkom atrakcijom čitatelja potakne da u tekstu potraži razrješenje enigmatičnosti naslova«, piše u nadahnutom predgovoru rječnika inicijator projekta jezikoslovac Ivan Marković. Kud ćeš boljeg povoda od toga za zazvat' majstora.

– Nismo mi to izmislili, niti smo svjesno išli kopirati one koji su to radili prije nas. Nismo ni izučavali tko se sve time bavio. Mi smo se, u ovim našim satirama, od samog početka izrugivali drvenom jeziku politike, medija, šupljim frazama. I onda smo se naprosto igrali jezikom, s riječima i njihovim značenjem. Jezik nam je bio polje igre. I kad ti se dogodi da izmjenom jednog slova dobiješ neko potpuno neočekivano, drugačije značenje i još te to nasmije, onda očekuješ da će nasmijati i ljude koji čitaju – kazao je Predrag za potrebe teksta.

Ono što u tekstu nema, a pamtim je k'o sad da je, jest ona toplina i ona strast u njegovu glasu dok je pričao o tome kako mu i kći ima tog dara da izmišlja nove neke riječi. Hvalili smo se svojim kćerima k'o dva stara druga. Šteta je samo što nisam zapamtio riječ koju je smislila. Činilo se glupo zvati i pitati. Kao da vremena ima na pretek. A nama, nikad nema.

– Od svega što je kazano o Feralu meni se jednom od najpogođenijih stvari, meni najdražih, čini kada je Dražen Vukov Colić rekao da smo mi razigrali hrvatski jezik, da smo ga napravili po razigranosti sličnim engleskom jeziku. U vremenu kada je krutost i misli i jezika bila zadanost, mi smo išli u kontru – kazao je tad govoreći o stopljenicama Lucić.

Bijeg u Trafiku 

S druge strane telefona stajao sam ja koji sam taj trenutak znao da je došlo vrijeme; za selfie, za pohvalu njegovu radu, za priznanje koliko mi je žao što sam gdjekoji Feral i propustio ili ga nisam razumio, za priznanje da mu je veliko bilo i svratit' u zagrebački ogranak redakcije na Iblerovom trgu, a kamo li za bez veze banut' na Bačvice, sav u strahu kao da dolazim s Mejaša.

U utorak navečer, koji sat prije nego je Predrag umro, gledao se film »Osmi povjerenik«. U njemu i Tonino, čudesno neko biće u kojem je zla toliko nimalo da imaš osjećaj kako i nije s ovoga svijeta, kao što recimo Servantes iz »Malog mista« nije bio s ovoga svijeta. U filmu i grda činjenica da netko dobar uvijek mora platit' da bi mi koji ostajemo iskupili svoje grijehe.

Pa plačemo zbog sebe. Zatvorit' se u trafiku i pronaći tamo kakvu utjehu, jedino je što se čini smisleno. Ali ne u onu dječačku stripova radi, već u Trafiku Predraga Lucića. Trafikanta možda više unutra fizički i nema, ali ima mudrosti i ima utjehe, ima majstorstva, zajebancije, ima života koliko ga ne bi stalo da su svi Mejaši jedna velika trafika k'o što, na žalost, nisu već imaju dva trgovačka centra.

Skucat' stopljenicu za kraj bilo bi lijepo, ma jedan je Lucić, jedan je pravi Baka od pera.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka