Programski, SDP čeka povratak ulijevo nakon što ga je Milanović pogubio u bespućima povijesnog polu-desničarenja, jer svi kandidati upravo to zazivaju
Nine/eleven 2016. bio je poguban po SDP: izbori su izgubljeni, lider je otišao i sada slijedi nova era. Traži se novi predsjednik stranke nakon što su birači ljevice neizlaskom na izbore kaznili Zorana Milanovića za njegove izjave u kampanji. Ali i ideološka lutanja, nakon kojih se nije znalo što je više SDP. Sad kreće bitka za Milanovićeva nasljednika, a i ona pokazuje da je SDP u mnogočemu zapravo u nutrini šupalj, da mu treba ne samo novi jaki lider (kojeg nema na vidiku) nego i nove programske postavke za drugu dekadu 21. stoljeća koju općenito obilježava kriza socijaldemokracije u Europi.
Nekoliko je stvari presudilo ovom izbornom porazu: prvo, nedostajalo je i malo sreće – da su izbori održani odmah nakon Karamarkova pada, u srpnju, SDP bi ih glatko dobio. Drugo, pojavio se dostojan protukandidat Zoranu Milanoviću, Andrej Plenković, koji ga se nije ustrašio, koji je kampanju odradio by the book, bez konflikata i pretjeranog desničarenja i ideologiziranja. I treće, ključni preokret bila je Milanovićeva snimka razgovora s braniteljima – ključni nedostatak glasova koji je doveo do toga da SDP na kraju nije bio barem u egalu s HDZ-om bile su Milanovićeve izjave o Srbiji i BiH, uz naravno način na koji su izrečene.
Analiza rezultata po terenu pokazuje da je SDP bitno podbacio gdjegod je više birača srpske nacionalnosti: na primjer, u Donjem Lapcu SDP-ova koalicija lani je dobila 543 glasa, a sada 230; u Udbini lani 457, a sada 105 itd. Podaci su slični i za 8. jedinicu, koja je najilustrativniji primjer gdje su manjinski birači, te oni najlijeviji (ako se tako može nazivati autentične i čvrste antifašiste u Rijeci i Istri) neizlaskom kaznili SDP i Milanovića: samo u Istri na ovim izborima »nedostaje« oko šest tisuća glasova Srba, a oni iz bazena ljevice koji su na izbore izašli svoj su glas preusmjerili IDS-u i PGS-u. Pronašli su alternativu u lijevo-regionalističkom savezu, i time izravno kaznili SDP, a sva objašnjenja SDP-ovaca da je to za njih i dalje uspjeh, jer IDS ionako uvijek surađuje sa SDP-om, mogu si objesiti mačku o rep. To je bila kazna, a ne nagrada. Mada je, naravno, slab odaziv zahvatio sve stranke na ovim izborima – HDZ je izgubio 70-ak tisuća glasova u odnosu na 2015., SDP čak 105 tisuća, a i Most 120 tisuća.
Nema povratka
Problem SDP-a je, međutim, u tome što je u odnosu na 2011. godinu izgubio čak 320.000 glasova, i to Milanović nije mogao politički preživjeti na čelu stranke.
– No, osim toga, i kampanja je bila potpuno pogrešna. Što znači slogan »Siguran smjer« 2016. godine, nakon što SDP već preko godinu dana ne vodi vladu? Jesmo li mi reklamirali HDZ i Most, ili sebe? Poruka o budućnosti nije uopće bilo, ni o projektima, a ni o ideologiji. Nismo znali kome se obraćamo, niti čime, bili smo potpuno bezsadržajni – rekao nam je još u izbornoj noći jedan od ideologa SDP-a, u praznom MSU-u gdje su se dočekali rezultati, to jest – debakl nakon kojega »nema povratka na staro«.
Milanović je već dan kasnije preuzeo odgovornost, odlučio otići, ostavio prostor za druge, no također i vrlo brzo pokazao dvije stvari: da je SDP usko vezao uz svoju karijeru – odmah je najavio da odlaskom s čela stranke uskoro napušta i politiku, neovisno o broju glasova koje je i u nedjelju dobio i koji za njega očito nisu obaveza; i drugo, da je stranka kadrovski devastirana i potpuno nespremna za prevladavanje ove krize. Čak i unutar takozvane Milanovićeve struje već imamo tri kandidata: Ranka Ostojića i Domagoja Hajdukovića, te vjerojatno Orsata Miljenića. Nije stvoren Milanovićev logičan nasljednik, a vidi se da ni u drugoj struji stvari nisu posložene kako se očekivalo: osim Tonina Picule, očekuje se još kandidatura Rajka Ostojića ili Davora Bernardića.
Kako će izgledati SDP nakon Milanovićeva odlaska? To će ovisiti samo i isključivo o jednoj stvari: tko će biti novi predsjednik stranke. Ta će osoba definirati ključne politike i ideološki smjer razvoja stranke, pri čemu su razgovori o ljevici, proleterijatu koji je nestao i prekarijatu koji je nastao, već počele, jednako kao što se u eter vratila i riječ »antifašizam« koja je neko vrijeme bila van fokusa Milanovićeva SDP-a. Novi predsjednik ustrojit će i potpuno novu kadrovsku strukturu.
U svakom slučaju, Milanovićevo naslijeđe brzo će nestati. Ako pobijedi antimilanovićevska struja, svi će na Ibleru morati spakirati kofere. S druge strane, nakon što se pokazalo da unutar tzv. Milanovićeve ekipe postoje minimalno tri nove struje, jasno je da stranku, i u slučaju pobjede nekoga iz te ekipe, čeka dodatno raslojavanje i atomizacija frakcija, što će samo produžiti moguću konsolidaciju nakon ovog poraza.
Čelični utjecaj
A kako je sve teklo? Već u izbornoj noći i jutro poslije nje Milanović je testirao svoju ideju da njegov nasljednik bude potpredsjednik stranke Ranko Ostojić, a da Siniša Hajdaš Dončić bude nasljednik Igora Dragovana, dakle glavni tajnik. Ta se ideja mnogima, međutim, čak ni u Milanovićevu krugu nije svidjela: Ranka smatraju dobrim organizatorom, no slabim taktičarom. Iako ga je Milanović vidio kao prijelazno rješenje, ideja je trajala nepuna 24 sata – dio ljudi iz vrha stranke, vođen razočaranim Hajdašem Dončićem koji je sebe vidio kao nasljednika, pod hitno se preorganizirao i iznio ideju o tome da Orsat Miljenić bude protukandidat. On o tome još razmišlja, navodno će se ovog vikenda sjesti i to razraditi, a Miljenić pritom ima podršku ne samo Hajdaša nego i Milanke Opačić, Miranda Mrsića (koji će se i sam moguće kandidirati ukoliko Orsat odustane), navodno i dijela riječkih SDP-ovaca, pa i samog Vojka Obersnela, bez obzira što je formalno član stranke tek – šest mjeseci?!
Gotovo da je tužno gledati kako je kratko vrijeme bilo potrebno da Milanovićev dosad čelični utjecaj na kadriranje u stranci ishlapi kao kap vode u pustinji – brzopotezno je nastala i treća struja, koja je iznjedrila ime mladog šefa osječko-baranjskog SDP-a Domagoja Hajdukovića koji je također istaknuo kandidaturu, na opće čuđenje. Pokazalo se da je to rezultat sastanka u blizini Jasenovca u organizaciji Ivana Račana, gdje su se okupili Hajduković, također Mrsić, Peđa Grbin, Franko Vidović, Vedran Babić i još neki. Račan mlađi, koji uvijek voli biti percipiran kao siva eminencija kadriranja u partiji, iznio je ideju da se kandidira Peđa Grbin, no ovaj je to odbio, pa je na kraju u igri završio Hajduković, koji bi se ovom kandidaturom mogao brendirati za daljnju karijeru mada će evidentno izgubiti, a Grbin je ostao uz Milanovića i Ranka Ostojića, i to kao direktor njegove kampanje.
Na drugom polu, pokazalo se, također kao iznenađenje da Tonino Picula nije kandidat generiran u krilu Komadinine struje: očekivalo se da će stranački nezadovoljnici izroditi samo jedno ime, uostalom kad je nedavno Milanović imao svoj gremij u Crikvenici, Komadina je isti dan svoju ekipu, u kojoj je bio i Picula, okupio u Gorskom kotaru. No, čini se da je Piculu koštala izjava da kao predsjednik stranku planira voditi iz Bruxellesa – to ga je, mada možda još nije svjestan, unaprijed »pokopalo«. Sada se u Komadininoj ekipi intenzivno mozga bi li bolji kandidat bio Rajko Ostojić ili Davor Bernardić. No, nakon što je Bernardić najavio da ide u utrku za gradonačelnika Zagreba, sve je jasnije da bi Rajko Ostojić mogao biti »taj«. Osim što kandidaturu još nije istaknuo.
Hoće li na kraju u drugom krugu SDP-ovih izbora biti Ostojić (Ranko) protiv Ostojića (Rajka), ili nas čeka neki drugi scenarij, prerano je reći. Kandidature bujaju. Činjenica je međutim da će budućnost SDP-a u narednom razdoblju u prvom redu ovisiti o tome tko će biti ta osoba koja će ga voditi i koji će tim oko sebe okupiti. Programski, SDP svakako čeka povratak ulijevo nakon što ga je Milanović pogubio u bespućima povijesnog polu-desničarenja, jer svi kandidati, od prvog do zadnjeg, to zazivaju. Žalosno je samo što taj savjet nitko u zadnjih godinu-dvije nije dao i Zoranu Milanoviću. Možda tad ova analiza ne bi bila ni potrebna.