David Ajobi iz Nigerije / Foto Denis LOVROVIĆ
Cilj je senziblizirati javnost za potrebe izbjeglica, za to da one mogu imati mjesto u ovome društvu , kaže Emina Bužinkić. Catering bismo nudili za poslovne domjenke, rođendane, zabave. U planu je i linija proizvoda, od novih kuharica – azijske, nigerijske, senegalske, do prodaje nekih nacionalnih specijaliteta
Prince kaže: Za projekt »Okus doma« mogu milijun puta reći – to je to! To je projekt koji će potvrditi Zagreb i Hrvatsku kao zemlju integracije. Tako će od Europe do Amerike svi znati da Hrvatska ima izbjeglice koje su osnovale catering i potom restoran. Zahvaljujući ovom projektu, mi koji smo došli možemo pokazati bogatstvo naše kulture, naš način života. Ovo nam je prilika da pokažemo što smo! Ja sam tako sretan da, ako radim i deset poslova, a treba učiniti nešto za »Okus doma«, odmah ću napustiti sve i doći!«
Sadou Diagne / Foto Denis LOVROVIĆ
– Armenija! Fali mi ona djevojka iz Armenije – na to će Prince, prisjećajući se da je tu bilo i Armenki.
Ideja iz 2006.
Elem, sve se možda i čini jednostavno danas kad su prikupljena sredstva tu i kada se samo čeka da proradi catering, a onda za godinu dvije Zagreb dobije i restoran u kojem će se kuhati delicije zahvaljujući izbjeglicama i migrantima.
– Ideja se rodila 2006. kroz naš rad u Prihvatilištu za traženje azila u Kutini. Tu smo počeli prikupljati recepte izbjeglica. Bio je to način da im se približimo i steknemo određeno povjerenje, da ih podržimo u njihovom životu ovdje i nađemo neke programe koji bi bili programi socijalnog uključivanja. Od tog dokumentiranja recepata, kuhanja zajedničkih jela i pričanja o tome kako kuhamo kavu na različite načine, stvorila se ta mala poetična, politička nota, a to je dokumentiranje njihovih izbjegličkih priča. Sakupljala sam te priče nekoliko godina u suradnji s volonterima Centra za mirovne studije i drugim izbjeglicama koje su se uključile, i prikupili smo nešto više od 20 priča pa ih i objavili zajedno s 20 recepata u kuharici »Okus doma« – prisjeća se Emina Bužinkić.Kako se radila knjiga recepata, tako su organizirani i kulinarski susreti, a kako se kuhalo, tako se osvijestilo da je među azilantima vrsnih kuhara.
»Kad jedem sam ne mogu puno pojesti«
Sadou Dagne iz Senegala se sjeća svog najdražeg jela iz djetinjstva, soupou kandje, koju mu je pripremala majka. Jako mu nedostaje obitelj. Živi u Prihvatilištu za tražitelje azila i čeka rješenje zahtjeva za azil koji je podnio po dolasku u Hrvatsku. Morao je napustiti svoju zemlju, a najradije bi sada bio tamo. Sadou ne voli jesti sam. »Kad moram jesti sam, ne mogu puno pojesti, izgubim osjećaj za hranu. Kad jedem sam, puno manje pojedem. Inače jedem jako puno. Previše. Ali kad jedem sam, jedan običan tanjur hrane ne mogu pojesti do kraja. Nedostaje mi obitelj. Kada ih se sjetim, plačem. Zato i kažem da ne želim puno jesti kad jedem sam«, priča Sadou, koji se nada da će biti sretan za 5 godina.
– Imali smo neke koji su završili kulinarske škole, ili radili kao kuhari u svojim zemljama prije nego su izbjegli. Jedna od njih bila je Sirijka koja je radila u vrhunskim restoranim u Siriji i Libanonu. Imali smo kuhara iz Tunisa koji je briljirao u talijanskim restoranim i kuhinji, sada imamo kuhara iz Nigerije koji je završio školu za kuhara. A imamo i kuhare koji po vokaciji nisu kuhari, ali su ljubitelji kulinarstva i stvaraju uistinu divne okuse i boje. Shvatili smo da je to prilika za ekonomsku emancipaciju izbjeglica – kazuje Bužinkić.
Socijalna zadruga
Zajedno s Fade Inom – kao nositeljem projekta Kvalitetni koraci ka integraciji izbjeglica, Clusterom za eko-društvene inovacije i razvoj CEDRA te međunarodnom organizacijom koja se bavi neprofitnim poduzetništvom NESsT, organizirali su edukaciju o poslovnoj kulturi, poticanju razvoja biznisa i socijalnom poduzetništvu.
– Kroz tu edukaciju, kroz koju je prošlo dvadesetak ljudi, odlučili smo osnovati socijalnu zadrugu i upravo smo pred njenom registracijom. Ta socijalna zadruga ima dvije linije; jedna linija je kulinarska, druga jezična. Ono gdje se one spajaju je interkulturalnost – ističe Bužinkić.
Jezična će od sljedeće godine raditi tečajeve jezika; albanskog, arapskog, farsija. U planu su tečajevi i drugih jezika kao što su engelski i francuski kod izbjeglica koje dolaze iz bivših kolonijalnih područja, a u planu je i učenje nekih rjeđih jezika kao što su dari, pašto, urdu. Nudit će se i usluge prevođenja, kao i simultanog prevođenja. Kulinarska linija se ipak razvila više. Tu se planiraju kulinarske radionice i tečajevi, kulinarski festivali na kojima će se azilanti predstaviti građanima, prezentirati im biznis, ali i priču koja stoji u pozadini.
– Cilj je senziblizirati javnost za potrebe izbjeglica, za to da one mogu imati mjesto u ovome društvu – ističe Bužinkić.
Sakupljanje novaca
Catering bismo nudili za poslovne domjenke, rođendane, zabave. U planu je i linija proizvoda, od novih kuharica – azijske, nigerijske, senegalske, do prodaje nekih nacionalnih specijaliteta koji već egzistiraju kao globalno dostupni, poput, primjerice, različitih namaza ili pekmeza. Dvije će se priče na koncu spojiti u interkulturalnu priču. No, brzina kojom se sakupio željeni iznos za pokretanje cateringa, ipak je pomalo iznenađujuća!?
Zavolio njoke i otkrio gljive
Voli Prince Walle Soniyiki hrvatsku kuhinju, voli njoke, otkrio je gljive, ali priznaje da bez mesa ne može. Njega muči, međutim, nešto drugo.
– Imama molbu za vladu, ili već nekog iz ministarstva za to zaduženog, da nam pomognu da lakše dođemo do nekih namirnica koje nam trebaju, a u Hrvatskoj ih nema – veli nam.Nije, naime, moguće egusi soup napraviti bez bitter leafa, gorkog lista koji se kuhanjem pretvori u slatko. U Austriji ga ima, nešto se da naći i u Sloveniji, samo treba pomoći da ga se može lakše nabaviti. Inače, kad se već spominje kuhanje, Prince je uvjeren kako su žene u kuhinji bolje. Ili, kako to lijepo veli, on je muški feminist, s golemim poštovanjem naspram žena, pa i kad je kuhinja u pitanju.
– Bilo nam je jasno da ovu priču moramo pokrenuti nekim novcem. No, ono što nam je zapravo bilo bitno, jest vidjeti kako diše javnost, građani. Prije nego li smo odlučili pokrenuti catering, radili smo analizu tržišta. Jedna od naših metoda sastojala se u tome da smo hodali po cesti i pitali ljude bi li htjeli, recimo, arapski restoran u Zagrebu. Ljudi su odgovarali potvrdno, ne samo radi kušanja novih okusa, već i zato što im nedostaje multikulturalna komponenta u samome Zagrebu. Htjeli smo to saznanje potvrditi, dobiti još jedan indikator, a ono što smo crowfunding kampanjom dobili sve nas je iznenadilo. Iznenadila nas je činjenica da su uglavnom donirali ljudi iz Hrvatske, makar crowfunding kampanje nisu toliko poznate kod nas. I nama je sve bila nepoznanica kada smo u to krenuli i očekivali smo da ćemo više donacija dobiti s američkog tržišta, ili primjerice Njemačke gdje su ovakve kampanje uobičajene. Međutim, na naše veliko iznenađenje, uglavnom su donirali ljudi iz Hrvatske i na tome smo im beskrajno zahvalni – sitiče Bužinkić.
Nije samo biznis
Sakupilo se oko 19.000 dolara. Iznajmit će se prostor, uložiti u kupovinu dvaju štednjaka, dva kombinirana hladnjaka/zamrzivača, u kvalitetne lonce… Neće doduše novca biti i za dostavno vozilo, ali zaradit ćemo pa kupiti. Bude li sve kako je planirano, bude li registracija zadruge gotova tijekom siječnja, moglo bi se krenuti s najmom i opremanjem kuhinje.
Na petoj godini medicine
Student medicine David Ajobi stigao je 2012. u Hrvatsku iz Egipta, godinu dana nakon izbijanja Egipatske revolucije. U Nigeriji se školovao za inženjera elektrotehnike, a onda je u Egipat otišao studirati medicinu. I evo ga i tu na petoj godini Medicinskog fakulteta. Djevojka mu je Hrvatica, hrvatski govori sve bolje, ali mu malo nedostaje nigerijska hrana da mu da onaj trenutni osjećaj energije. Biti dio tima »Okus doma« za njega je prirodno, jer može tako pomoći strancima, a domaće naučiti kuhati nigerijska jela.
– Catering je samo jedna linija ovog projekta. Ono što je nama važno jest da ta priča ostane cjelina. Okus doma nije samo biznis, već je taj biznis zapravo prilika za ekonomsku emancipaciju izbjeglica. Mi želimo da i druge organizacije i institucije koje rade s izbjeglicama koriste ovo kao svojevrsan model, da se ljudi mogu uključiti onda kada se prepoznaju njihove vještine! Pa ako Prince zna napravitui deset nigerijskih specijaliteta, a ne može dobiti posao u svojoj struci, može dobiti posao ovako! Mislim da je to jako važno. Pri tome, svi jako vole kuhanje i tu se osjećaju dobro. Nije to samo prostor egzistencije, nego je to neka obiteljska atmosfera koja im treba, jer su otišli od svega što znaju i imaju, daleko od svojih obitelji. Model je to u kojem imaju priliku zaraditi i živjeti neovisno o državi, biti samostalni i stjecati vlastito samopouzdanje, vraćati povjerenje u sebe i druge. Prilika je to da se ljudi osjećaju kao ljudi! – ističe Bužinkić.
Mi smo prijatelji
A u priči i izbjeglice i ‘domaći’.
– Mi jedni drugima stalno dajemo podršku u životu. Mi nismo samo suradnici i puno smo više od poslovnih partnera. Mi smo zapravo prijatelji, jedna velika obitelj koja se svakodnevno druži, razmjenjuje različita životna iskustva i pomaže se u raznim situacijama. Ono što je nama cijelo vrijeme jako važno jest da te veze održavamo i da ljudima damo priliku da se uz kuhanje kao takvo mogu razvijati i na drugim poljima koja su im važna – naglašava Bužinkić.
Etiopska kava i dobo kruh
Chichi Amare je iz Etiopije. Tek je pola godine u Hrvatskoj. Dovela ju je tu ljubav prema suprugu. Kod kuće je studirala videografiju i produkciju filma, danas samo želi kuhati. Ovdje joj je sve ljepše, a jedino što joj zaista nedostaje je hrana. Hrana i njen omiljeni blagdan, Maryam day koji se slavi svakog 21. u mjescu, kada se priređuje Coffee Ceremony, kava i dobo kruh. Snimat će ona i film o »Okusu doma«.
Zato ne preostaje ništa drugo nego se »Okusu doma« veseliti, veseliti se cateringu, a onda i restoranu u kojem će kuhati azilanti. Za početak, u kuhinju će njih četvoro; David Ajobi iz Nigerije, Sadou Diagne iz Senegala, Chichi Amare iz Etiopije i naša Martina Bagara.
– Iz ovog će izaći puno dobrih priča. Na jelovniku će biti svega. Tako i treba biti, to miješanje kultura. »Okus doma« je jedina prava integracija koja postoji u Hrvatskoj. Integracija, uključivanje u društvo u kojem neće biti rasizma. Genijalna je to stvar koja se dogodila izbjeglicama – na koncu će Prince Walle Saniyki.
A onda je krenula priča o četiri načina pripremanja riže o Božiću, tamo blizu Lagosa, pa o egusi soupu, pa punded yamu, uglavnom o hrani koja i veže i spaja.
