Ustavni sud teško je pogriješio. Objektivno, efekt presude kojom je 2015. ukinuo pravomoćnu presudu Ivi Sanaderu za slučajeve Hypote Ina-Mol jest to da je tzv. Rojsovo načelo »Ko je jamio – jamio!« dovedeno na razinu ustavne norme
Bivši predsjednik Republike Ivo Josipović, koji je inicirao uvođenje odredbe nezastarijevanja pretvorbenog kriminala i ratnog profiterstva u Ustav, komentirao je za naš list prošlog tjedna donesenu, novu nepravomoćnu presudu Ivi Sanaderu za slučaj Hypo; jedini kazneni predmet u kojemu je u Hrvatskoj netko dosad osuđen za ratno profiterstvo.
– Zapravo, riječ je o drugoj presudi, ponovljenoj, nakon što je Ustavni sud ukinuo prvotnu presudu protiv gospodina Sanadera, jedinu pravomoćnu presudu koja je izrečena u tim predmetima. Ima i određen broj nepravomoćnih presuda koje tek čekaju na odluku o žalbi i koje kao takve imaju isti pravni status kao i ova nepravomoćna presuda gospodinu Sanaderu – podsjetio je, na početku razgovora, Josipović.
– S obzirom na to da je riječ o prvostupanjskoj presudi koju nisam vidio, već samo pročitao kratak sažetak obrazloženja u medijima, ne mogu dati stručan komentar. Možda je gospodin Sanader nevin, vidjet ćemo do kraja postupka. Ali, ako jest kriv, kazna mi se, bez obzira na protek vremena od počinjenja kaznenog djela pa do donošenja presude, čini preniskom. Ipak, ako odluka o krivnji stoji, riječ je o ozbiljnom kaznenom djelu tada visokog državnog dužnosnika, što djelu daje posebnu težinu. Ali, ponavljam, prije pravomoćnosti – a vidjeli smo, nekada ni nakon nje, zbog moguće intervencije Ustavnog suda – mogu govoriti samo hipotetski.
»Krivotvorine«
Vi, naravno, znate cijeli historijat tog slučaja. Kada je Vrhovni sud 2014. proglasio pravomoćnom presudu protiv Sanadera za objedinjene slučajeve Hypo te Ina-Mol, kao predsjednik države ocijenili ste kako je riječ o »veleizdaji«. Kada je Ustavni sud 2015. tu presudu ukinuo, u javnosti je bilo kritika koncepta ustavnih promjena za nezastarijevanje kaznenih djela ratnog profiterstva, koje se osobno inicirali.
– Da je ta presuda u cjelini opstala, za oba kaznena djela, primarno kada je riječ o predmetu »INA« za koji je gospodin Sanader sadanepravomoćno oslobođen, svakako, ocjena koju sam izrekao za tada pravomoćnu presudu ne bi bila pretjerana. Međutim, Ustavni sud je ukinuo tada pravomoćnu presudu. Za moju ocjenu o veleizdaji, presudan je bio upravo dio presude koji se odnosio na INU-MOL.
Ekonomske posljedice događaja u INI, za koje danas ne znamo tko je kriv, strašne su i mogu se slikovito karakterizirati kao veleizdaja. Da, ja sam bio inicijator promjene Ustava i uvođenja nezastarijevanja pretvorbenog kriminala i ratnog profiterstva. Krenuo sam s tim još u vrijeme dok sam bio zastupnik, i tada je moj prijedlog podržala cijela oporba, vladajući HDZ bio je protiv. Kad sam postao predsjednik, inzistiranje na tome da se taj strašni kriminal pod patronatom države ne smije i ne može zaboraviti bilo je dio mog programa nove pravednosti. Nekako s mojim dolaskom na Pantovčak počeli su se pripremati i parlamentarni izbori, i činio sam snažan pritisak na stranke da se prihvati promjena Ustava koja dokida zastaru za navedena kaznena djela. Tada je i HDZ podržao taj prijedlog, iako je u pripremi promjene Ustava učinio određene izmjene mog izvornog prijedloga koje su, smatram, oslabile njegovu kvalitetu. Ali, kako bilo, Sabor je gotovo jednoglasno izglasao nezastarijevanje pretvorbenog kriminala i ratnog profiterstva. Da, iako u velikoj manjini, i tada i kasnije čuli su se glasovi protivljenja, posebno od strane odvjetnika i pojedinih profesora. Odvjetnici koji su se javljali uglavnom su bili branitelji pojedinih okrivljenika. Inače, i danas smatram da je Ustavni sud donio pravno pogrešnu i duboko nemoralnu odluku. Naime, zastara, koju novija teorija i praksa međunarodnih sudova, Europskog suda u Luxemburgu i Europskog suda za ljudska prava, kao i ja, smatraju dominantno procesnom kategorijom, po takvoj doktrini ne potpada pod kriterije zabrane retroaktivnosti.
Uz to, riječ je o teškim ekonomskim djelima, nedvojbeno počinjenim uz pomoć državnih struktura koje su mnogo godina štitile počinitelje kojima su i omogućili otimačinu. Posljedice su strašne: pretvorba je devastirala hrvatsko gospodarstvo gotovo više nego ratna razaranja, izgubljena su bezbrojna radna mjesta, a hrvatsko gospodarstvo vraćeno daleko ispod razine na kojoj je bilo u bivšoj Jugoslaviji. Uz to, poslana je strašna moralna poruka kako nije bitan pošten rad, već da se marifetlucima, korupcijom i političkim vezama može steći bogatstvo. Ustavni sud, osim što je zauzeo zastarjelo i pogrešno stanovište o institutu zastare, »krivotvorio« je u obrazloženju sadržaj pojedinih presuda Europskog suda te iznio više pravnih netočnosti, recimo o tome da su zakonom koji je slijedio promjenu Ustava, uvedena nova kaznena djela. Posebno, nemoralno je to što je država, vjerojatno oslanjajući se na doktrinu »200 bogatih obitelji«, omogućila bogaćenje i otimačinu odabranom krugu ljudi dok su mnogi krvarili braneći domovinu.
Nekažnjeni zločini
Sada, nakon sto je novom nepravomoćnom presudom ratno profiterstvo potvrđeno, kako komentirate cijeli taj slučaj?
– Ustavni sud nije ukinuo nezastarijevanje pretvorbenog kriminala i ratnog profiterstva, već je dao interpretaciju ustavne norme koja de facto znači izmjenu Ustava i neupotrebljivost norme o nezastarijevanju. Smatram da je navedenom odlukom Ustavni sud prekršio Ustav jer je derogirao jasnu volju ustavotvorca, Sabora Republike Hrvatske. Upravo pišem rad za savjetovanje kaznenopravnih stručnjaka u Opatiji u kojemu ću detaljno izložiti zašto odluku Ustavnog suda smatram pogrešnom. Zapravo, Ustavni sud je stao u zaštitu pretvorbenog kriminala i ratnog profiterstva. Ne smijem ni pomisliti da je to učinio namjerno, da su propusti u obrazloženju odluke, selektivnost i pogrešna interpretacija odluka Europskog suda za ljudska prava rezultat smišljene podrške kriminalu.
Ali, objektivno, efekt presude Ustavnog suda jest to da je tzv. Rojsovo načelo »’Ko je jamio – jamio!« dovedeno na razinu ustavne norme. Štoviše, danas je prisutna u stručnim krugovima tendencija, ne samo interpretacije zastare kao procesne norme, već i teza kako teški gospodarski kriminal počinjen u uvjetima rata predstavlja zločin protiv čovječnosti. O tome je pisala i objavila knjigu docentica Roksandić-Vidlička s Pravnog fakulteta u Zagrebu.
