Ivan Vanja Frančišković od sutra ide u mirovinu i poručuje: 'U Rijeci uopće nije sve tako crno'

Snimio Roni BRMALJ

Rijeka se svojim ritmom probija u novim tržišnim okolnostima, sve je značajniji udio turizma u njezinom gospodarstvu. Kad ste vi kao danas vidjeli toliko ljudi koji Korzom ili Rivom vuku kofere na kotačima? Nikad prije. Danas je bitan i intelektualni kapital, znanje koje se pretvara u novu vrijednost: ne mora biti proizvodnja u Rijeci da bi se bilo dijelom proizvodnog »kolača«

Složiti životopis Ivana Vanje Frančiškovića nije ni najmanje jednostavan posao. Kad se krene u nabrajanje svih njegovih funkcija, profesionalnih orijentacija, pa i vrlo konkretnih radova, moglo bi se čak postaviti i pitanje – radi li se zapravo na svim tim pozicijama o istoj osobi. Ili se samo nekoliko njih slično zove? Ne, Ivan Vanja Frančišković je jedan i jedini, ma koliko zapravo imao niz profesionalnih lica. Iz vremena »prije demokracije« znamo ga prvenstveno s privrednih funkcija, da bi se devedesetih vrlo aktivno pojavio i u politici. I to na strani HDZ-a koji do dana današnjeg na riječkom području nije dosegnuo značajniji uspjeh. No ono što ga je apsolutno obilježilo i uvelo u redove »vjerovali ili ne« kategorija, činjenica je da je u Croatia osiguranju proveo, pa tako i na najvišim funkcijama riječke filijale, nevjerojatnu 41 godinu, od 1972., odmah nakon diplome na riječkom Ekonomskom fakultetu, pa sve do 2013. godine kad je trajno prešao na profesorsko mjesto upravo na tom fakultetu. Ono što također izdvajamo, još u vrijeme kada je bio u Croatija osiguranju, bio je predsjednik Upravnog Vijeća Sveučilišta u Rijeci, potom i predsjednik Upravnog Odbora Zaklade Sveučilišta u Rijeci. U toj je ulozi posebno značajan jer je pridonio da se zakladi doniraju sredstva iz gospodarstva u transparentnoj podjeli za potrebe Sveučilišta, profesorima i studentima.

Frančišković je k tome i autor niza kapitalnih djela iz domene sportsko-povijesne literature posvećene automobilizmu, potom onih koje se vezuju uz poslove osiguranja, pa sve do – marketinga, što mu je na kraju bila i dominantna profesionalna okupacija na Ekonomskom fakultetu. I to u statusu redovnog profesora, kako ističe većina njegovih studenata i – omiljenog profesora. I ma koliko mnogo radio, kraj formalno-pravne zaposlenosti i karijere se morao primaknuti: prof. dr. Frančišković od sutra više nije u radnom odnosu, postaje – umirovljenikom.

Ivan Vanja Frančišković

Znanstvenik »iz prakse«

Penzioner, a izgledom kao da se niste maknuli iz nekih davno prošlih vremena?

– Ma nije baš tako, stari se, ali ne žalim se. Dobroj kondiciji pomaže i genetika, a čitav sam se život, koliko mi je vrijeme dozvoljavalo, rekreativno bavio i sportom. Ne žalim se jer ni u čemu to nije moj stil. Uvijek sam bio svjestan svojih mogućnosti, dosega u pojedinom vremenu, bez pretjerivanja u bilo kojem smislu.

Bili ste direktor »Rijeke« u njezinim jako teškim vremenima?– Nisam bio direktor nego predsjednik »Rijeke«. Znate, od kad znam za sebe, otac me vodio na nogometne utakmice. Moja je prva ljubav bio Orijent. I danas ga jako volim pa mi je drago da se oporavlja. Vratimo li se »Rijeci«, Robert Ježić je u svojoj vlasničkoj epizodi jako mnogo financijski pomogao, no to je i vrijeme u kojim se, kasnije, nitko nije želio prihvatiti čelništva nad klubom. Ja sam pak bio razmišljanja koje je povezivalo emocije i financije. Emocionalno, osjećao sam odgovornost da kao osoba koja tolika desetljeća voli »Rijeku« ima obavezu pomoći joj kad je potrebno. Financijski, mislio sam da ako prihodi padnu i za pedeset posto, imamo šanse. A pali su, i to naglo za skoro – sto posto! Što ste učinili?– Posegnuo sam za prodajom braće Sharbini. Armada mi je to strašno zamjerila, bilo je i neugodnih situacija, ali ne zamjeram im, štoviše potpuno ih razumijem: njima su ljubav prema klubu i njegova uspješnost na najvažnijem mjestu. Ja sam pak morao razmišljati i o ekonomiji. Prodali smo ih u Split i tako spasili klub, no ja više nisam želio ostati na predsjedničkoj funkciji.Kako gledate na nju od dolaska novog vlasnika?– Recept koji je donio Damir Mišković je optimalan, najbolje je to moguće što se »Rijeci« dogodilo. Mišković je formula po kojoj radi europski i svjetski nogomet. Iznimno je poduzetan, ulazi i u veliki rizik. Vjerujem da će taj čovjek, koji je pun energije i znanja ostati dugo u toj ulozi. Znate, kad se osvrnemo na vrijeme koje je prethodilo Miškoviću, »Rijeci« se dogodio skoro nestvarni preokret, pravo čudo, odlična situacija. Ono što sam ja proživljavao nije vodilo dobrom, nisam baš siguran gdje bi klub bio danas da se nije dogodio Damir Mišković. A opet – ljudi nezadovoljni, svaki ih lošiji rezultat tjera u »paniku«?– Dio je to mentaliteta koji se polako mijenja, ali dominantno je takav, »njurgav«. Treba vremena, ali treba i vjere u projekt nove »Rijeke« koji se već nekoliko godina uspješno provodi. Pa nije baš moguće stalno biti – prvi.

Najviše vas ljudi veže uz čelnu poziciju unutar Croatia osiguranja. No, vi ste svo to vrijeme participirali i u sveučilišnom radu, kao mentor studenata koji su se usmjeravali prema svijetu marketinga?

– Da, ne samo marketinga, nego i specifičnih tematskih cjelina vezanih uz sektor osiguranja. Teme su to što su mi bliske u mojem profesionalnom radu, a omogućeno mi je bilo, na čemu hvala i Ekonomskom fakultetu, da ih izlažem i u znanstvenom pogledu. Do samog dolaska na fakultet, dugi sam niz godina radio u svojstvu vanjskog suradnika, tako da je moj neposredni rad u toj visokoškolskoj ustanovi zaokružen na dvadeset godina. Ono što također moram istaknuti je činjenica da sam predavao i na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu na kojem sam magistrirao i doktorirao, na riječkom Pomorskom fakultetu kao povremeno i na Univerzitetu u Trstu. Naprosto, na tim su me fakultetima trebali i cijenili kao čovjeka iz »prakse«.

Na Ekonomskom fakultetu ste u »punom radnom vremenu« od srpnja 2013. godine. Koliko nam je poznato, vaš ste segment znanstvenog rada jako dobro povezivali s gospodarstvom, što vam je na Ekonomskom fakultetu i bila jedna od temeljnih obaveza?

– Znate, postoji jedna određena doza diferencijacije između znanosti i gospodarstva, a meni je bilo najvažnije da studentima predočim ono što se događa u praksi. Mislim da je to kod njih nailazilo na dobar prijem, kao i kod samih čelnih ljudi fakulteta jer sam dvije godine bio i na funkciji prodekana za suradnju s gospodarstvom. Nikad nisam bio samo teoretičar nego sam sve ono što se događalo primjerice u pomorskom osiguranju ili marketingu, prenosio kroz nastavu studentima. Različite su to postavke, jedno je napredovati kroz znanost i teoriju, drugo kad se ide u nastavu s iskustvom iz gospodarstva.

Jedna ste od rijetkih osoba na riječkom gospodarsko-znanstvenom nebu koja je to spojila.

– Ekonomski fakultet je oduvijek dozvoljavao i predavače koji su bili iskusni gospodarstvenici. U tome su uvijek bili drugačiji, moderniji, a ja sam posebno ponosan što sam zahvaljujujći toj otvorenosti odgojio niz stručnjaka. Bio sam mentor na stotinu diplomskih radova, 50 magisterija te na četiri doktorata. K tome, nije da se hvalim ali je tako – studenti su mene i moje asistente ocjenjivali visokim ocjenama što znači da su tu vezu znanosti i gospodarstva primali na dobar način. Da su pronalazili koristi u onom što sam im predavao. Veseli me i činjenica da je na Ekonomskom fakultetu došlo do uspješno provedene »smjene generacija« tako da zadovoljan i sretan, u jednom dobrom ozračju koje vlada na tom fakultetu, odlazim u mirovinu.

Pozitivna transformacija

No, koliko god sveučilišna scena u Rijeci s vremenom jačala, gospodarstvo, kome je »proizvodnja« visokoobrazovnog kadra dominantno namijenjena, nestaje velikom brzinom, do zastrašujućih razmjera?

– Ne bih se s vama složio. Naprosto tu se mora imati u vidu dvije činjenice. Prva je ta da je Rijeka danas u bitno drugačijim teritorijalnim granicama, druga da se gospodarska scena dramatično promijenila. Globalizacija je donijela neke sasvim drugačije podjele, danas se prvenstveno traži i cijeni prodaja usluga. Industrija kakvu smo nekad poznavali u Rijeci danas naprosto više nije moguća tako da treba tražiti sasvim druge smjerove razvoja. Znate, jedina je mogućnost biti umrežen, globalno povezan – frapantan je podatak da svega 300 multinacionalnih kompanija danas kontrolira 25 posto svjetskog gospodarstva.

Svojedobno ste iskazivali veliko zanimanje za medije. Bilo je tu zanimljivih, mada pomalo i neobičnih pokušaja stvaranja tiskane konkurencije Novom listu?– »Dnevnik« u čijem sam nastanku i ja bio, zašto bježati od toga, bio je naprosto nasilno djete koje nije moglo opstati. Novi list nije mogao srušiti jer on ima nešto što drugi nemaju, a to su svakako vijesti i tekstovi iz našega kraja. Novi list ima taj – emocionalni kapital. »Dnevnik« ga nikad nije stekao.Kako danas vidite perspektivu tiskanih medija?– Jedan značajni dio populacije, starije, ne može bez tiskanih medija. Mlade, istina oni ne zanimaju. I tu će morati doći do zaokreta, i tu je potrebno internacionalno umrežavanje, baš kao što je to slučaj i u drugim djelatnostima. Treba maksimalno racionalizirati poslovanje, ponašati se odgovorno. Znaju li k tome što im je misija, straha i problema ne bi trebalo biti.Ali, vi ste bili četrdeset godina u Croatia Osiguranju, tridesetak na rukovodećim pozicijama, niste se međunarodno umrežavali, a zadržali ste dobro poslovanje?– Da, i prije i nakon međunarodne konkurencije imali smo nešto više od trideset posto udjela na tržištu. Znate, posao prije svega stvaraju ljudi. Croatia Osiguranje je imalo jako dobre, stručne ljude tako da nam konkurencija, a danas vam je na hrvatskom tržištu 27 tvrtki koje se bave osiguranjem, nje značajnije naudila. Ono na što sam također ponosan, činjenica je da Croatia Osiguranje i danas jako dobro posluje, da je za budućnost sačuvalo isti taj udio od trećine tržišta. Vratimo li se medijskoj sceni, riječkoj, prije dvadesetak godina svi su se »tukli« za radijske i TV koncesije. Danas dobar dio vlasnika – ne zna što će s njima.– Uplitanje politike u gospodarstvo je za nju uvijek pogubno. Pa tako i u medijima. Sve djelatnosti na tržištu moraju se prije svega ponašati – tržišno. Prvi val medijske scene u Rijeci otvarao je pojedine medije samo da bi bili vezani uz određene političke predznake. To nikako nije dobro, uostalom dio njih je zbog toa i propao. Mediji moraju biti apsolutno oslobođeni politike kako bi se na vrijeme mogli prilagođavati tržišnim zakonitostima. Ili da završim: sve što se vezuje uz politiku nije dugog vijeka.

Hoćete reći da u Rijeci baš i nije sve tako crno kako nam se prečesto čini?

– Naravno da nije, nije uopće. Rijeka se s svojim ritmom probija u novim tržišnim okolnostima. Recimo, sve je značajniji udio turizma u njezinom gospodarstvu. Kad ste vi kao danas vidjeli toliko ljudi koji Korzom ili Rivom vuku kofere na kotačima? Nikad prije. Danas je bitan i intelektualni kapital, znanje koje se pretvara u novu vrijednost. Nije naprosto bitno tko proizvodi neki lijek, nego tko ga je – izmislio. Pogledajte primjerice Jadran Galenski laboratorij, pa dijelom zahvaljujući i njemu na riječkom je Sveučilištu otvoren studij biotehnologije, a i oni sami su jedna od uglednijih tvrtki u Hrvatskoj. Ili kad govorimo o proizvodnji automobila, po prilici četiri osobe razvijaju proizvod, samo ga jedna proizvodi. Ne mora biti proizvodnja u Rijeci da bi se bilo dijelom proizvodnog »kolača«. Mi ne možemo participirati u niskoprofitnim industrijama, mi moramo prodavati znanje. A u tome je Rijeka uspješna jer se Sveučilište jako dobro razvija pa je tako sve privlačnije, posebno na nekim fakultetima i za studente iz inozemstva. Sveučilište je jako dobro napredovalo, strahovito se pozitivno transformiralo. Pa i sam grad, Rijeka je totalno promijenila fizionomiju.

Zašto ne vidite razvijeno Sveučilište, privatne bolnice, dentalnu industriju, niz hostela…

Vrlo ste optimistični. Zašto je onda Rijeka u globalu pesimistična? Zašto smo na neki način prestrašeni od onog što nam budućnosti donosi?

– Znate, u medijima dominiraju crne teme pa se dodatno stvara takav utisak. Dobro, to ljudi od medija možda i očekuju. Po domaći rečeno, »njurganje« je dio mentaliteta. Najčešće je neosnovano, nekad i kao samoobrana, pa i skrivanje realnosti. Koja nam govori da dobar dio stanovnika Rijeke ima i neke dopunske prihode. Mada, i to je praksa razvijenog svijeta, malo tko danas u tim državama živi, osigurava sebi i obitelji egzistenciju radeći samo jedan posao. Uvjeren sam da će razvoj usluga u smislu koji sam naveo, Rijeku i dalje razvijati u dobrom smjeru.

U jednom ste se dijelu svoje karijere, devedesetih godina prošlog stoljeća, vrlo aktivno našli i u politici. Nakon toga ona kao da vas više nije zanimala?– Bio sam član HDZ-a, vidio sam u njemu političku opciju koja me privukla, koja je tada bila potrebna. No vrlo sam se brzo »ohladio« od politike i u cjelosti se vratio gospodarstvu te posvetio znanosti. Uostalom, osim u tom jednom razdoblju od svega nekoliko godina, politika me nikad nije zanimala do te mjere da bih joj se značajnije posvetio.

Zbog čega onda toliki odlasci u inozemstvo?

– Bolje se zarađuje. Ali gdje uopće vani ima posla ako niste iznimni potencijal u nekom području? Stranci vani u pravilu rade manje kvalitetne i manje plaćene poslove. Istina ima nemalo naših stručnjaka koji vani dobivaju jako dobro plaćene poslove jer su – jako stručni. Mi kad ističemo proces iseljavanja zaboravljamo, odnosno mediji ne percipiraju kako je u Hrvatskoj stanovanje povoljno, kako smo mi unutar EU-a najviše rangirani po pitanju vlasništva nad stanovima i kućama, kako se naprosto vani više zarađuje, ali je i život znatno skuplji. Da, ono što je nepobitno – država nam je preskupa i to je činjenica koja nam mlade tjera iz zemlje. Kad bi se to promijenilo, siguran sam da bi uslijedio veliki povratnički val.

Uz Croatia osiguranje, vaša profesionalna participacija na raznim aktivnostima unutar sportskih kolektiva ide u red unikatnijih na riječkom profesionalnom nebu. Od nogometa, do automobilizma.

– Ako dobro postavite organizaciju u tvrtki u kojoj dominantno radite, ako imate dobar tim, i ako ste sami po sebi organizirani, sve se stigne. Mene jako mnogo stvari i djelatnosti zanima tako da je moj toliki angažman bio tim razumljiviji. Zajedno smo stvarali mnogo toga, bila su to vremena što su tražila aktivno uključenje, participaciju svakog od nas, od ljudi koji su u proteklim desetljećima dosezali svoju punu intelektualnu ili naprosto radnu zrelost. Nikad nisam imao osjećaj da posebno mnogo radim. Ali da, uvijek sam bio sistematičan, mada mislim da sam u svemu imao i sreće kao i podrške s obiteljske strane.

I što sad? Kako dalje? Nećete nas uvjeriti u priču kako od sutra, 1. listopada postajete tek još jedan od jutarnjih penzionerskih šetača Korzom?

– Imam jako mnogo prijatelja, volim se družiti, bit će više vremena za takve stvari. Hobistički će se naći vremena i za ponešto sportskih aktivnosti.

Neki od vaših generacijskih prijatelja često se u trenutku u kojem se od sutra i vi nalazite posvećuje primjerice uzgoju maslina?

– Iako sam ja seljačko dijete iz Krasice, zemlje na žalost nemamo tako da me neko okretanje vrtu i uzgoju bilo čega baš i ne zanima. Mada, znate, nije odlazak u mirovinu »kraj svijeta«. Već sad imam u pripremi neke od stručnih knjiga koje ću, iskreno se nadam, u dogledno vrijeme i publicirati, a namijenjene su daljnjoj izobrazbi mladih ekonomista.

Ivan Vanja Frančišković od sutra ide u mirovinu i poručuje: ‘U Rijeci uopće nije sve tako crno’

Znanstvenik »iz prakse«

Pozitivna transformacija