Hrvatski znanstvenik

Ivan Đikić: Hrvatski znanstveni sustav je u raspadu

Ladislav Tomičić

Ne postoji kritična masa koja želi promjene, većina podržava status quo, grčevito se bore za dosadašnje beneficije, a malo mare za znanstvenu izvrsnost. To odgovara političarima koji znaju da se na projektu stvaranja Hrvatske kao društva znanja ne radi, ali i dalje varaju javnost, a posebno mlade ljude 



Ivan Đikić u ovom trenutku najcjenjeniji je hrvatski znanstvenik u svijetu. Za svoja istraživanja dobio je niz prestižnih međunarodnih nagrada. Predsjednik frankfurtskog sveučilišta »Goethe« Werner Mueller-Esterl za njega kaže: »Ivan Đikić po meni utjelovljuje idealan tip znanstvenika, koji pridaje puno entuzijazma i neiscrpne energije istraživanju i poučavanju. Sviđa mi se njegova originalnost i konceptualno razmišljanje u kombinaciji s odlikama lidera«. 


  Iako se bez sumnje radi o izvanserijskom znanstvenom radniku, u Hrvatskoj je Đikić (pre)često prolazio kao bos po trnju. Niti Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti nije mu odala dužno priznanje primitkom u svoje članstvo. Hrvatsko društvo zbog toga se previše ne uzbuđuje. 


 »Poljubac smrti«


Razgovor s briljantnim znanstvenikom započeli smo pitanjem o prestižnoj njemačkoj znanstvenoj nagradi »Gottfried Wilhelm Leibniz«, koju mu je ove godine dodijelila njemačka istraživačka zaklada. Đikića smo, također, pitali ponešto o hrvatskoj znanosti, njezinom aktualnom trenutku i budućem razvoju, o stanju u hrvatskom društvu, komercijalizaciji znanosti, Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti… Na žalost, odgovore na pitanja dobili smo e-mailom, odnosno nismo sa znanstvenikom bili u prilici razgovarati oči u oči, zbog čega su izostala potpitanja koja bi ovaj intervju zasigurno učinila (još) zanimljivijim. 


 Možete li našim čitateljima pojasniti za što ste dobili nagradu i u kojem smjeru idu vaša istraživanja?  – Radi se o znanstvenim dostignućima koje smo postigli u zadnjih deset godina. Istraživali smo ubikvitin, mali protein koji je poznat kao »poljubac smrti«, čija je funkcija obilježiti proteine koji trebaju biti razgrađeni i uklonjeni da bi stanice ostale zdrave. Za to je otkriće dodijeljena Nobelova nagrade iz kemije 2004. godine. Mi smo otkrili da ubikvitin regulira i druge složenije procese u stanici, zahvaljujući mogućnosti da može modificirati mnoge stanične proteine. Te ubikvitinske modifikacije djeluju kao kodovi koje se na specifičan način prepoznaju u stanicama. Mi smo dešifriranjem ubikvitinskog koda objasnili njegovu ulogu u razvoju bolesti kao što su upale, neurodegenerativne bolesti, bolesti imunološkog sustava i tumori. 

 Urušavanje iznutra


Jedan ste od najcjenjenijih hrvatskih znanstvenika u svijetu, a u isto vrijeme Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti ne želi vas primiti u članstvo, što izaziva čuđenje. Kako tumačite takvo postupanje HAZU-a i koji su stvarni razlozi ovih odbijenica?  – Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti bira članove na temelju svojih kriterija. Očigledno nisam dovoljno dobar za njihove kriterije i to je sve. Nisam s time pogođen niti iznenađen. U mome životu se ništa ne mijenja ako nisam član HAZU-a. I dalje ću raditi u Hrvatskoj s mladima što me čini sretnim.   Prethodna Vlada najavljivala je da će od Hrvatske napraviti društvo znanja. Mislite li da su to bile samo prazne riječi ili je uistinu na tom planu nešto poduzeto?   – Malo je napravljeno na tom polju, a posebno me smeta licemjernost političara koji znaju da se na tom projektu ne radi ozbiljno. Unatoč tome, oni i dalje varaju javnost, a posebno mlade ljude. 


Odnosi između Srbije i Hrvatske odavno nisu bili lošiji. Kako se odvija suradnja među znanstvenicima ove dvije zemlje i postoje li na tom planu prepreke kakve postoje u procesu stvaranja dobrosusjedskih odnosa?   – Nisam upoznat s konkretnim programima između znanstvenika u tim zemljama. U inozemstvu je suradnja znanstvenika koji su iz Hrvatske i Srbije dobra i kolegijalna. 


 Kako ocjenjujete stanje hrvatske znanosti?  – Stanje u hrvatskoj znanosti je kritično, jer se sustav urušava iznutra. Ne postoji kritična masa koja želi promjene. Većina podržava status quo, grčevito se bore za dosadašnje beneficije, a malo mare za znanstvenu izvrsnost. Želim odmah napomenuti da postoji i manji broj požrtvovnih znanstvenika, koji postižu vrijedne rezultate, no oni su u ogromnoj manjini. Međutim, oni koji zadržavanjem sadašnjeg stanja gube najviše jesu mladi znanstvenici. Oni kvalitetni u sve većem broju odlaze u inozemstvo, a oni koji ostaju u Hrvatskoj gube nadu da će se nešto promijeniti pa prihvaćaju kompromise i gube svoje vlastite ideale i vizije. 

 Znanost znanstvenicima


Što bi Hrvatska trebala učiniti da pruži dovoljno šansi za razvoj svojim mladim znanstvenicima?   – Hrvatski sustav njima pruža jako malo. Svakako bi se trebali potruditi da se reguliraju financiranje i kvalitetni izbor studenata, doktoranata i postdoktoranata u svim sferama obrazovanja i znanosti.   Možete li nam ukratko prezentirati svoju viziju razvoja hrvatske znanosti? Kad bi bili u poziciji čovjeka koji odlučuje, kako bi oblikovali hrvatsku znanost?  – Prvenstveno bih prebacio odlučivanje i financiranje znanosti iz ruku političara u ruke znanstvenika. Pri tome mislim ne samo na strateške odluke o tome kako organizirati obrazovni i znanstveni sustav te donijeti potpuno novi zakon, nego i o svakodnevnim odlukama i financiranju znanosti. Formirao bih tijelo koje postoji u Njemačkoj – DFG (Njemačka znanstvena zaklada) – a koje vode znanstvenici. DFG financira sve znanstvene projekte u Njemačkoj, a novac dobiva direktno iz dogovorenog godišnjeg budžeta. Za sve to potrebna je potpuna transparentnost i uvođenje jasnih kriterija kvalitete, jer u znanosti ne može postojati demokracija ili prohtjevi većine, nego konkretni podaci kvalitete i uspjeha na temelju kojih se donose odluke. 

 Profit nužno zlo


Kako aktualna ekonomska kriza u Europi utječe na razvoj znanosti na Starom kontinentu?  – Mnoge zemlje u Europskoj uniji imaju dosta problema s financiranjem znanosti. Situacija u Njemačkoj je dosta dobra, jer se ne prekida s povećanim ulaganjem u znanost.   Mislite li da utrka za profitom donosi korist ili štetu znanosti?  – Robovanje samo profitu gasi kreativnost i slobodu u istraživanju  i tada šteti napretku znanosti. Međutim, u pojedinim granama poput biotehnologije i farmaceutike profit je neophodan za napredak i uspjeh. 


 Primjećujete li pri svojim posjetima Hrvatskoj da su njezini stanovnici sve siromašniji? Kako bi ocijenili stanje hrvatskog društva?   – Primjećujem da je brojnim ljudima sve teže živjeti. Žalosti me kad vidim da naši roditelji, koji su cijeli život radili kao visokoobrazovani ljudi, nemaju adekvatne mirovine koje bi im omogućile dostojan život. Još više me žalosti bezidejnost i gubitak ideala kod mladih, koji nemaju mogućnosti iskazati svoje talente. S gospodarske i financijske strane situacija u Hrvatskoj je sve teža, posebno jer smo u zadnjih desetak godina donosili vrlo loše odluke i zakone, a teško je brzo reagirati na globalnu krizu koja je zahvatila veći dio svijeta.


 Slažete li se s tezom da je komercijalizacija znanosti loš proces?   – Opet ovisi o vrsti, količini i području. Globalna komercijalizacija znanosti je loša, jer pokušava usmjeriti znanost u jednom pravcu, gušeći često manje paralelne inicijative ili ideje. Na žalost, takva komercijalizacija postaje sve raširenija i znanstvenici se sve češće žale da njihovi grantovi ovise o komercijalnim komponentama.   Vjerujete li da razvoju znanosti više pripomaže natjecanje među znanstvenicima ili je pak korisnija njihova suradnja?   – Suradnja je neophodna za modernu znanost, jer interdisciplinarnost zahtijeva timski rad. S druge pak strane zdrava kompeticija potiče veća ulaganja i brza otkrića. 

 Bez vizije i programa


Kontaktira li vas netko iz hrvatskih institucija za savjete ili pomoć koja bi se ticala znanosti u Hrvatskoj?  – Dobivam dosta e-mailova i pitanja od raznih osoba i institucija. Održao sam desetak predavanja na tu temu u Hrvatskoj, što je imalo pozitivan odjek.   Znanost je neodvojivo vezana za sustav obrazovanja. U tom segmentu svjedoci smo sve skupljeg obrazovanja. Čini se da Hrvatska gazi uhodanim putem na kraju kojeg stoji model obrazovanja u kojem će takozvani srednji sloj stanovništva visoki stupanj obrazovanja svojoj djeci moći priuštiti samo uz silna odricanja. Mislite li da je to neizbježno, odnosno kakav model obrazovanja bi bio najpogodniji za Hrvatsku?  – To je dosta kompleksno pitanje. Moj savjet onima koji odlučuju o tome je da obrazovanje treba biti dostupno kvalitetnim studentima, jer bez njih neće biti budućnosti za Hrvatsku.   Što Hrvatskoj nedostaje da bi bila uspješna zemlja, kako u znanstvenom, tako i gospodarskom smislu?  – Jako puno toga. Trebat će najmanje 20 godina ozbiljnih promjena da Hrvatska postane uspješna zemlja na znanstvenom i gospodarskom polju.   Mislite li da Hrvatska previše energije troši na prošlost i radi li to nauštrb budućnosti?  – Prečesto smo svjedoci dugih rasprava o stvarima koje se tiču ili Drugog svjetskog rata ili problema u zadnjih 20 godina. Na to se gubi ogromna energija, a malo se raspravlja o budućnosti. Glavni razlog jest da političari u Hrvatskoj nemaju viziju budućnosti zemlje i lakše im je živjeti od dnevne politike i ideoloških i povijesnih podjela u društvu.   Što će Hrvatskoj donijeti pristup Europskoj uniji i smatrate li da se država razvija u dobrom smjeru?   – Najviše će to ovisiti o pripremljenosti Hrvatske. Hrvatska ima mogućnosti za uspjeh, no bez kvalitetnih programa Hrvatska može lako ostati na periferiji Europske unije.