Eto, ja vam iskreno kažem: ni najvećem neprijatelju ne bih želio da prođe ijedan dan mučenja i patnje koje sam ja doživio po srpskim koncentracijskim logorima i u noći pada Vukovara. Nema načina za mučenje koji na meni nisu primjenili. Izmišljali su nove metode, na meni su eksperimentirali. Iživljavali su se do krajnjih granica. To su zvijeri. Ma ne, nisu, zvijeri su bolje od njih. Pustimo čak i to što smo bili neprijatelji u ratu. Na stranu i s tim. Ali oni su ljudi bez časti. Životinje. Nemam za njih druge riječi. I da, ne mogu ih nazvati ljudima. Zar je čovjek onaj koji ti nožem raspori trbuh i jednim pokretom odreže testise. A to su mi napravili u noći pada Vukovara kad su me zarobili. Napravili su to doslovno na cesti. Nož u ruke i…

Zar je čovjek onaj koji te tuče u lokvi tvoje krvi i danima ti gura pištolj u usta. Zar je čovjek onaj koji je u istom podrumu gdje tebi sada prijeti konačnom likvidacijom prije toga ubijao i klao što vidiš po krvi zalijepljenoj za zidove. Krvi koja je od uboda nožem ili bajunetom u ljudsko tijelo, od rezanja ljudskog tijela šikljala na sve strane i zaustavljala se na jednom od zidova podruma, sada stvrdnuta i kao podsjetnik na ono što se zbivalo i prijetnja što će se meni dogoditi.

Ovog tjedna o svom logoraškom iskustvu s nama je razgovarao Nikola Ćibarić, Vukovarac i vukovarski branitelj. Od noći pada Vukovara s 18. na 19. studenog ’91. godine Ćibarić je postao logoraš, po svemu što je od prvog trenutka prolazio osuđenik na smrt. Samo spletom sretnih okolnosti u nesretnim vremenima našao se u spasonosnoj razmjeni zarobljenika, naših i njihovih, u Nemetinu 14. kolovoza ’92.

– To je dan novog rođenja koji sam dočekao s nepunih 45 kilograma, kaže Ćibarić.

Priča brzo, malo nepovezano, preskače teme i razdoblja jer bi sve htio reći, ništa ne zaboraviti.

– Prijatelju, sve sam napisao na ovim papirima. Da ne zaboravim. ‘ajde ti pitaj šta ti nije jasno.

Nepokolebljiv, ustrajan

Šepa. Dok hoda šepa. Malo je nagnut na stranu, no stisak ruke mu je čvrst. Odaje čovjeka koji je nepokolebljiv, ustrajan. Kažem mu da nisam vjerovao da bilo tko može istrpjeti i preživjeti mučenja koja su se njemu dogodila.

– U jednom trenutku bio sam crn k’o ugljen. Ne plav, nisu to bile modrice. To su na tijelu bili crni podljevi. Rukama, nogama, čizmama, kablovima, svime su me udarali. Palice su na meni lomili. Onaj podrum, što sam ti pričao, znaš onaj s krvi mojih suboraca zalijepljenom po zidovima… E u tom podrumu, kad su me tako batinali da sam već rukama mogao napipati smrt , rek’o sam jednom od njih –ma ‘ajde, ubij me više! Svejedno mi je! I tako me samo jednom možeš ubit’. Jednom, pa nek’ ovo prestane! Dosta mi je, prepričava Ćibarić.

Već pri prvom kontaktu s tim čvrstim čovjekom kojeg je Vojni sud u Beogradu u proljeće ’92. osudio na smrtnu kaznu shvatite upečatljivost, golemu dojmljivost njegovih oči uokvirenih crnim, gustim, nisko spuštenim obrvama.

Nikola Ćibarić je Janjevac, rođen je ’56. godine u selu Šišarka na Kosovu. Iz mnogobrojne je katoličke obitelji koja se ’72. doselila u Vukovar. Petero braće, sestra i on doselili su s roditeljima Mihaelom i Cecilijom, koji su 14. rujna ’91. nakon 19 prelijepih godina u Vukovaru, odvedeni s Trpinjske ceste. I nikada više nitko za njih više nije čuo. Do danas im se izgubio trag. Sakupljeni su u vatrogasnom domu i očito odvedeni na tajnu lokaciju gdje su i likvidirani. Brat Antun, poznatiji kao Tuna, tog je dana poginuo u Borovom naselju.

– Mi smo samo branili vlastiti dom, grad i Hrvatsku. Kome su krivi moji roditelji, i za što? Prije rata obitelj se bavila trgovinom. Putovali smo po cijeloj Jugoslaviji i poslovali sa svima, neovisno o naciji i vjeri. Rat smo dočekali kao uspješni poduzetnici. Do tog trenutka s lokalnim Srbima, barem s naše strane, imali smo jako korektan odnos. Nikakve mržnje, prijetnji, mi smo bili otvoreni. A onda, kad se zapucalo… Ja sam se priključio 204. vukovarskoj brigadi. Bio sam pješak i borio se s pokojnim i legendarnim Blagom Zadrom na Trpinjskoj cesti i na Hercegovačkoj cesti. Ha, pustili bi njihove tenkove da uđu u ulicu, pa uništili prvog i zadnjeg, ostali nemaju kamo pa po njima… Bilo nas je šezdeset, možda sedamdeset. Stalno se ginulo pa smo dobivali popune.

Mogao sam samo jecati

– Te noći kad sam uhapšen… A čuj, naletio sam na njih pet, šest. Nisam ih odmah skužio, mislio sam da su naši jer su dolazili iz smjera za koji sam očekivao da ga mi još uvijek držimo pod kontrolom. Ali nije bio… Da sam na vrijeme shvatio da su to oni, raspalio bi’ rafal po njima, pa k’o živ, k’o mrtav. Odmah su me napali: kao, crnokošuljaš. Imao sam tu košulju jer mi je brat poginuo par dana prije. Bila je ponoć. Skinuli su me do gola, na cesti. Svezali su mi noge i ruke, i usta, tako da sam mogao samo jecati. Bilo je već ledeno, a ja gol i bos. Jedan je uzeo nož i… rezao mi je trbuh, pa testise, doslovno. Nećeš ti više jebati, urlali su na mene i bolesno se smijali. Radili su to na živo, brutalno. Toliko sam bio smrznut da u prvom trenutku nisam osjetio gotovo nikakvu bol. Onda su mi na kuku nožem urezali četnički znak sa četiri s. Potom su mi na tijelu gasili cigarete. Ostatak noći vezan, smrznut, izranjavan, gol, u teškim bolovima proveo sam kao njihov zarobljenik u nekom dvorištu.

Ujutro već u sedam sati tjerali su me da hodam po cesti pa su me opet udarali, tukli svime što im je bilo pri ruci… Ma prebili su me, što se kaže, na mrtvo ime. Palicom su me lupali po glavi. Vukli su me po asfaltu, komadi mesa s ramena i leđa su mi otpadali. Htjeli su me vući tenkom, ali su odustali. Nisam više davao znake života pa su me bacili u neki jako dubok šaht. Srećom nisam pao do kraja nego mi se tijelo zaglavilo i to me spasilo. Kad sam došao k sebi nekako sam se izvukao i sav polomljen krenuo prema Lužcu. Iako sam bio vezanih ruku i sav isprebijan, pokušao sam se probiti do Bogdanovaca. No kod Lužca su me domaći srbočetnici opet zarobili. Jedan od njih, neki Grujić, spomenuo mi je moje roditelje, imenom i prezimenom.

Kaže: ja osobno sam ih bacio kod popa Žarka u Trpinji u bunar! Strašno. A ja nemoćan. Tuku me na svakom koraku, tko želi i koliko god želi. Sutradan me s ostalima prebacuju u Bogojevo. Tamo me opet tuku, lome mi čeljust, jabučicu. Poizbijali su mi i sve zube. Posebno su uživali u mučenjima s vezanjem ruku, dok mi je oko vrata bila špaga vezana otraga za ruke. Svaki put kad bih od iznemoglosti spustio ruke, vrat mi se naginjao unazad i počeo sam se gušiti. Ponekad sam, kasnije po logorima, tako zavezan znao dane provoditi. Jedan me logoraš takvog hranio, vodio na zahod… Ništa nisam mogao sam, nisam mogao spavati.

Priznaj, priznaj, ti si ih pobio!

– Uskoro su nas 15 pokupili i prebacili u logor u Bačkoj Palanci pa od tamo u Begejce. Izdvojili su četvoricu, a među njima i mene. Među nama je bio suborac koji je od zadobivenih rana tijekom mučenja doslovno izdahnuo. Uskoro su nas prebacili u Zrenjanin pa u njihovu bolnicu. Medicinsko osoblje bilo je zadojeno mržnjom. Stalno su vikali: dajte ih nama, da ih mi pokoljemo kao što su oni klali našu braću! Odmah su nas vratili u logor u Begejcima gdje su se nastavila zvjerska premlaćivanja.

Već 21. studenog, a to je nepuna tri dana nakon što sam zarobljen i potpuno izubijan, prebacuju me u Sremsku Mitrovicu. Patnje su nezamislive, pitam se kako to čovjek može preživjeti. Mjeseci prolaze u svakodnevnim mučenjima. Vrhunac počinje 16. ožujka ’92. kad nas desetak odvode u Beograd na Vrhovni sud gdje nas ispituju, optužuju i Martina Sabljića, Zorana Šipuša i mene osuđuju na – smrt! Zbog: oružane pobune protiv JNA! Prije toga svaki od nas dobio je po 20 godina zbog rušenja ustavnog poretka. Prethodno su me tukli k’o životinju. Tražili su da priznam 205 ubojstava! Govorili bi mi: priznaj, priznaj, ti si ih pobio! Onda bi mi gurali pištolj u usta, škljocali. Bio sam idealna žrtva: Janjevac, Vukovarac, katolik, genocidni ustaša!

Pripremili su dvije optužnice: prvu na 99 stranica, drugu na 33. Suđenje je trajalo od lipnja do kolovoza ’92. Po službenoj dužnosti zastupao me beogradski odvjetnik Milorad Grujić za kojeg mislim da je prije rata bio predsjednik suda u Osijeku. Odradio je to pro forma. Naravno da mi nije pomogao. No reda radi, da se u farsičnom sudskom postupku ipak ne bi pokušao uživjeti u ulogu branitelja, njegovi su mu razbili auto. Iz takve bezizlazne situacije izvukao me Međunarodni crveni križ. Koliko god su me ovi htjeli prikriti kao da ne postojim, Crveni križ me u jednom trenutku uspio evidentirati i više nisam smio nestati. Sreća, samo sreća me izvukla. Sreća i upornost Međunarodnog crvenog križa.

Pet mjeseci nakon podizanja optužnice nas troje smo u Nemetinu razmjenjeni za četiri pilota JNA i jednog njihovog vojvodu za kojeg se pričalo da je po Lipiku, Pakracu i tom području zaklao 180 ljudi, uglavnom starijih i nemoćnih. Eto, to vam je moja logoraška priča. Priča čovjeka, Vukovarca, Janjevca, katolika, predratnog trgovca koji nikome nije htio ništa nažao učiniti. A oni su mi ubili brata, ubili su mi roditelje da im ni groba ne znam, meni su odrezali testise, mučili me na najluđe moguće načine, osudili me na smrtnu kaznu… I sada me, nakon svega što su mi učinili, opet ne puštaju na miru. Sada, kad sam teško bolestan, kad mi treba mir, opet me progone. Dižu se optužnice, nekima od nas se ograničava kretanje, ne smijemo putovati van Hrvatske. Ja sam se samo branio od krvave agresije. Samo to. I nisam počinio nijedan zločin. To je istina.