Petrov bi morao znati da ideologija nije samo priča o ustašama i partizanima. Njegovi stručnjaci za političku ekonomiju trebali bi mu reći da je ideologija i u ukidanju poreza na dividendu, čime se priklanja krupnom kapitalu, ali i u retorici
Čelnik Mosta Božo Petrov nema pojma o ekonomiji, jer da ima ne bi povjerovao da će devalvacija spasiti hrvatsko gospodarstvo. No, on na neki način, ako bi bio mandatar, ni ne treba sam posjedovati znanja potrebna za sve resore, ali sve i da se pristane na njegov tehnokratsko-ekspertski pogled na svijet, ipak je pitanje, kako će, ako ne razumije osnove, odrediti tko je stručan u kojem području.
Nadalje, Božo Petrov tvrdoglavo odbija priznati da ideologija, od koje se on tobože oštro ograđuje, nije samo priča o ustašama i partizanima, koje se k tome nikako ne može stavljati na istu ravan, već da je ideologija svuda oko nas: nje ima i u poreznom sustavu, štoviše, tamo je ima najviše, jer ekonomska struka uvažava načela ovisno o ciljevima koji se žele postići, a prema onome za što se u tom dijelu Most zalaže (ukidanje poreza na dividendu), ide na ruku poslodavcima i krupnom kapitalu. Tako da bi Petrov morao znati, ili bi mu to njegovi stručnjaci za pitanja političke ekonomije morali reći, da ga već ta mjera ideološki definira. Ima ideologije i u retorici, pa kada Božo Petrov kaže da se zalaže za »lustraciju« pretvorbe, morao bi znati, a možda i zna, da to odzvanja i ideološki. Obično se naime govori o reviziji pretvorbe. No, Petrov voli riječ lustracija.
Uglavnom, tendencije su u Europi da se zbog krize, umjesto rada, više oporezuje kapital: ukidanje poreza na dividendu znači punije džepove kapitalista. Vjerojatno se to pravda činjenicom što tvrtke plaćaju i porez na dobit, kao i očekivanjima glede investicija u privatnom sektoru, no smjer takve mjere je jasan. SDP je dakle tu pokrenuo pozitivne procese, krenulo se u postupno porezno zahvaćanje kapitala. Most sada to zaustavlja. Odustaje i od poreza na nekretnine. Ako se međutim podsjetimo da su i HDZ i SDP bili za ukidanje najviše stope poreza na dohodak, radnici nisu baš u milosti niti jedne vlasti.
No, kada se u cijelosti pogledaju reforme koje Most traži u ovom ekonomskom, monetarno-fiskalnom dijelu, one izgledaju kao popis želja, kao kombinacija već postojećih mjera, ponekih dobrih ideja koje bi trebalo razraditi, ali i potpunih besmislica koje kao da je ubacio netko tko pojma nema o kontekstu unutar kojeg hrvatska privreda funkcionira. Dakle, kada se već trude svoje ideje izblajhati od bilo kakve ideologije, problem je što to ispražnjeno mjesto koje nastaje kada se ideologija apstrahira nisu u stanju ispuniti znanjem. Normalno, tek su krenuli, a idu širokopojasno: morali su u kratkom roku pokazati da imaju stav baš o svemu, a tu zapinje, jer bi za tako sveobuhvatan pogled trebali na listi imati same Nobelovce. A i to je upitno, s obzirom na to da i neke teorije znanja u filozofiji kažu da je sve relativno. I sada, kako god da se pila okrene, Most nije u stanju premostiti.
Rasprava o foteljama
No, tek su krenuli, politika ih je tek dohvatila, i oni nju, sad će se prilagođavati, brusiti retoriku, reforme će otpadati jedna po jedna, a možda i članstvo, kao što već i otpada, no problem je u tome što bi HDZ ili SDP, da im Most sada kao uvjet pregovora postavi najveći mogući apsurd, na to pristali. Tu se do kraja ogoljuje, zaista raskrinkava, politika kako u Hrvatskoj funkcionira: rasprava je to o foteljama, a malo o čemu drugom. Bilo je gotovo smiješno čuti kako ministar Lalovac u jednom navratu oprezno kaže da su pregovori bili uspješni, a kolege iz Mosta je upoznao s procedurom prekomjernog deficita…!? Pa zar sami o tome nisu čuli? Praktički, kao da je rekao: Upoznao sam ih s realnošću, pa će sada malo modificirati svoje stavove. Most dakle dadiljaju, i jedna i druga strana, jer žele vlast, a Petrov će presuditi, svojom riječju pravednika, kako se već brendirao.
Inflacija ekonomskih tijela koje predlaže Most – savjet, odbori, itd. nekako podsjeća na onu: ako ne želiš riješiti problem, osnuj povjerenstvo. Pitanje je što bi uopće radila vlada ako postoji ekonomski savjet koji bi odlučivao o svim »ekonomskim« pitanjima. Demokracija prerasta u tehnokraciju, a tehnokracija sve više »baca« na birokraciju.
Najteže je međutim gledati što se gospodarstvo konačno zaista i pokrenulo, nešto se dešava, zemlja je u rujnu imala najveću stopu rasta industrijske proizvodnje u EU, sezona je bila odlična, podaci za treći kvartal potvrđuju da Hrvatska raste, metoda malih koraka daje neke rezultate, što je velika stvar za zemlju koja se godinama deindustrijalizirala i propadala, i sada ulijeće Most sa svojom isforsiranom pričom o izvanrednom stanju i »glavama na kupu«. On traži veliku koaliciju, bolne rezove koji bi ubili tek probuđenu potrošnju, što nam sada nikako ne treba. Vraća dakle kotač natrag, revidira već revidirano, premošćuje već premošteno. A nema nikog da proturječi. Pa naravno, kad Most ima monopol na stručnost i drži ključeve Banskih dvora.
Ako se dakle vratimo sektorskim politikama, kada je riječ o porezima i fiskalnoj politici, odnosno načelima kojima se ta politika rukovodi, načelo pravednosti jedno je od njih, načelo efikasnosti drugo (ima ih više).
Rad ili kapital
Naravno dakle da je najefikasnije imati jednu stopu, flat tax, to je najpraktičnije, najlakše za izračunati, najlakše za ubiranje, no ipak se u razvijenim zapadnim demokracijama, koje pokušavaju očuvati državu blagostanja, socijalnu državu, rijetko za njom poseže. Zašto? Pa zato što bi trpila pravednost, po kojoj se stope trebaju uvećavati s rastom dohotka. Tko više ima više treba i platiti, i to je osnovni postulat pravednosti u oporezivanju, i jedan od osnovnih razlikovnih faktora pogleda na svijet između socijalno-liberalne i neokonzervativne ideološke pozicije. Tu je naravno i kriterij oporezuje li se općenito više rad ili kapital, potom koliki je udio poreza na potrošnju u ukupnim jer ako je velik, kao što je kod nas, sustav je manje pravedan, budući da svi, neovisno o visini dohotka, plaćamo isti porez na kupljenu robu. Ako se dakle uzme što je Most do sada od konkretnih poreznih promjena komunicirao, može se zaključiti da Mostova porezna reforma ide u prilog kapitalu, jer ukidanje poreza na dividendu pogoduje dioničarima, kapitalistima, poslodavcima. Mostova je agenda tu korporativna i neokonzervativna.
No dok s jedne strane Most inzistira na poreznom rasterećenju kapitalista, te brblja o lustraciji, s druge se zalaže za državni intervencionizam kroz osnivanje državnih banaka koje bi selektivno pratile određene grane, poput primjerice agrara, potom izlazi s idejom direktnog financiranja države iz primarne emisije središnje banke, ali navodi i da bi HNB trebao biti ustrojen prema modelu ECB-a. No, HNB već funkcionira unutar europskog sustava središnjih banaka, i upravo mu taj sustav priječi da se ponaša na spomenuti način i štampa novac za potrebe proračuna. Afirmacija domaće valute u privrednim tokovima zemlje jest naravno pozitivna stvar, pogotovo u uvjetima kada nam je euro sve dalje. Međutim povjerenje u domaću valutu ne može se uspostaviti na silu, a građani moraju imati slobodu izbora da štede u valuti u kojoj to žele.
Naime, što se tiče poreza na dividendu od 12 posto, on je uveden upravo u mandatu ove SDP-ove vlade, početkom 2013., s obzirom na to da ga ima većina zemalja Unije, i upravo u skladu s SDP-ovom nominalnom ideološkom orijentacijom. Željelo se, naime, s obzirom na krizu, konzistentnije zahvatiti dohotke od kapitala, kako bi se teret krize sa siromašnih prebacio i na bogatije građane, poslodavce, dioničare. Na tom je tragu, obuhvatnijeg oporezivanja dohotka od kapitala, početkom ove godine onda po prvi puta uveden i porez na kamatne stope, također od 12 posto, a od početka iduće trebao bi se uvesti i porez na kapitalnu dobit, odnosno na zaradu od kupnje i prodaje dionica. Hrvatska već otprije oporezuje dohodak od najma nekretnina, pa se porezom na dividendu, kamatu i najamninu, pokušalo dakle zaokružiti oporezivanje dohotka od kapitala. Porez na dividendu zemlja je već imala u vrijeme Račanove vlade, da bi ga HDZ-ova vlada potom ukinula, pa SDP-ova ponovno uvela (dok je Linić bio ministar), da bi mu se sada, s Mostom, ponovno smiješilo ukidanje.
Promašeno
Općenito je najveći problem hrvatskog poreznog sustava to što se često mijenja, a promjene su i ideološke i interesne. Vjerojatno će Most u ovoj mjeri prije naći zajednički jezik s HDZ-om, s kojim mu je zajednička i mjera smanjivanja PDV-a, iako nije jasno čime se sve to kani financirati ako se zna da smanjenje PDV-a znači sigurnu rupu u ionako deficitarnom proračunu, dok je s druge strane slab multiplikator takve mjere na potrošnju. Naime, PDV je porez koji je lako povećati – on donosi sigurne i stabilne prihode, pa se zato podiže samo kada se nema druge, i stoga je ova SDP-ova vlada pogriješila što ga je dizala na početku mandata. No, taj je porez teško smanjiti, jer podliježe inerciji: od minimalnog smanjenja stope rijetko profitiraju krajnji potrošači kroz pad cijena – izglednije je da će trgovci razliku naprosto pribrojiti u svoju maržu. Dakle, smanjenjem PDV-a linealno se želi smanjiti porezni teret sa svih građana, što bi zaista više osjetili oni s manjim plaćama, no upitno je bi li zaista i osjetili, s obzirom na navedene razloge, a k tome bi se otvorila proračunska rupa, smanjili porezni prihodi, što bi otvorilo potrebu dodatnih rezova na rashodnoj strani i – država blagostanja još je dalje.
Ono što Most dobro detektira jest važnost državne imovine i nacionalnog bogatstva. Hrvatska, međutim, već ima popis imovine, iako je pitanje koliko je ažuran. Isto tako, korištenje bilance nacionalnog bogatstva u svrhu pregovora o kreditnom rejtingu, što Most predlaže, na dobrom je tragu, međutim, ekonomisti kažu da su kreditori već ionako ukalkulirali stanje imovine kojom zemlja raspolaže u svoje procjene rizika. Naime, unatoč činjenici što nam je službeni rejting u smeću, odnosno neinvesticijski je, te se ne preporuča ulaganje u državni dug, Hrvatska nema problema s refinanciranjem svojih obveza. Razlog je dosadašnja redovna otplata, ali i činjenica da zemlja raspolaže vrijednom imovinom. Dok kreditori budu procjenjivali da je te imovine i dalje više nego obveza, do tada će nam davati kredite, i do tada će obveznice biti utržive. I zato i treba povećati proizvodnju i izvoz, da se prestane prodajom imovine krpati razlika između proizvedenog i potrošenog. Most također dobro inzistira na reformi lokalne samouprave – ni HDZ ni SDP ne bi inače htjeli govoriti o tome jer se s promjenom vlasti samo zarotiraju u foteljama.
