Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 7° 6
Sutra: 7° 7° 6
19. ožujka 2019.
Analiza

IZGUBLJEN "TREĆI PUT" Je li Amsterdamska koalicija trenutno najozbiljnija alternativa?

Foto: Nel Pavletic/PIXSELL
Foto: Nel Pavletic/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 20. siječanj 2019. u 9:50 2019-01-20T09:50:21+01:00

U situaciji slabljenja SDP-a koji nema snage da svrgne od sadržaja ispražnjenog Davora Bernardića, Amsterdamska koalicija ipak predstavlja jedinu varijantu trećega puta

Velike i tradicionalne stranke danas su potrošene – ne samo u Hrvatskoj. Europa se susreće s lavinom nezavisnih kandidata, alternativnih stranaka, antisistemskih pokreta, populizmom. Jasno je da birači diljem Europe traže nove putove, a ti se novi putovi obično kolokvijalno uvijek nazivaju »trećim putem«. Danas u Hrvatskoj, nakon što je HDZ pročitan, a SDP potrošen, birači isto tako očajnički traže alternative.

Trenutno je to po anketama Živi zid kao utočište razočaranih, no on po svom konceptu i strukturi nije treći put, iz jednostavnog razloga što želi razbijati postojeće političke modele. Što je onda mainstream alternativa HDZ-u i SDP-u, u kojoj bi hrvatski birači mogli naći zaklon i sigurnost da ih neće na radikalan način izvesti iz EU ili NATO-a, ukinuti HNB ili im zabraniti cijepljenje, već će umjerenom politikom Hrvatsku voditi u bolje sutra?

Modernizacija ljevice

Tu se vjerojatno ni analitičari, pa ni politolozi ne bi lako složili u definiciji što je to »treći put«, pa vjerojatno niti oko praktičnog odgovora na pitanje tko je to danas u Hrvatskoj politici. Naime, razlikuju se tumačenja: treći put se najčešće definira kao centristički smjer u politici, koji zastupaju neke socijaldemokratske stranke u Europi te Demokratska stranka u SAD-u. Treći put se u pravilu zalaže za smanjenje poreza, deregulaciju i decentralizaciju, a ime nastaje kao odgovor na radikalno kapitalističku doktrinu konzervativnih stranaka s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina, no također mnogi »treći put« kritiziraju i kao prikriveni neoliberalizam. Oni koji su tu politiku osmislili bili su Tony Blair, Bill Clinton i Gerhard Schröder. Kako je poznato, bivši britanski premijer Tony Blair napisao je svoje djelo »Treći put« kao novu politiku za novo stoljeće, kao traženje mogućih odgovora koje iziskuje suvremena Europa zahvaćena velikim promjenama na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće. To je tada postao izraz koji je u najširem smislu predstavljao sve ideologije ili političke platforme koje su nastojale prevladati tradicionalne podjele između ljevice i desnice karakteristične za 20. stoljeće, odnosno vezane uz kapitalizam i socijalizam. Rječju, ideja je bila modernizacija ljevice koja je morala prihvatiti činjenicu da se društveni poredak više neće mijenjati, već da se moraju pronaći načini da ga se popravi i humanizira. Pritom su Blair i Clinton pokušali svoje stranke skrenuti ka centru, pa se taj trend nazivao i radikalnim centrizmom. Ekonomski uspjesi, karizma i globalna popularnost koju su Clinton i Blair uživali krajem 1990-ih su i ideologiju trećeg puta učinili izuzetno privlačnom mnogim drugim strankama i političarima socijaldemokratskog i socijalističkog usmjerenja, te su politiku trećeg puta u manjem i većem opsegu prihvatile sve vodeće lijeve strane na Zapadu, kao i reformirane komunističke partije u Istočnoj Evropi.

No, vremena se brzo mijenjaju, i od sredine 2000-ih je ideologija trećeg puta sve više bila pod udarom kritika, najviše od strane tradicionalnih ljevičara koji su je smatrali tek »kozmetičkim« uljepšavanjem desnog liberalizma, odnosno oduzimanjem suvisle i konkretne alternative neoliberalnoj ekonomskoj politici. Tim je kritikama izuzetan poticaj dalo izbijanje globalne recesije pred kraj 2000-ih koja je dotadašnji model države blagostanja učinila neodrživim, a nakon toga svjedoci smo rasta ispraznog populizma, upravo zato jer ni tzv. treći put nije uspio ponuditi dovoljno rješenja.

U tom smislu, jasno je da se, kad se govori o trećem putu ne misli ni na kakve antisistemske, ali ni na desnocentrističke stranke, kakav je Živi zid ili primjerice Most. S vremenom, sve se više pokazuje koliko je Most konzervativna opcija, bliska Kaptolu i vrlo nazadnih stavova kad su u pitanju ideološke teme, od Istanbulske konvencije do Marakeškog sporazuma, stoga oni svakako nisu ono što bi definicija trećega puta mogla biti. Jednako tako, to nije ni Milan Bandić – iako mu klub raste, radi se o deideologiziranoj opciji, a treći put itekako podrazumijeva ideologiju.

Pokušaji kratkog daha

U hrvatskoj demokratskoj političkoj povijesti imali smo cijeli niz pokušaja formiranja trećeg puta: najprije je to bila Porečka skupina koju su 2000. činili HNS, HSS, IDS i LS s teškašima Radimirom Čačićem, Zlatkom Tomčićem, Ivanom Jakovčićem i legendarnim Vladom Gotovcem. Oni su se tada pridružili progresivnom savezu SDP-a i HSLS-a Ivice Račana i Dražena Budiše i nastala je trećesiječanjska vlada. Upravo je Račan tada bio akter ove politike trećeg puta kakvu je definira politička znanost – htio je biti modernizirani ljevičar, mada je »politički rođen« još u socijalizmu, ali sa ikonama liberalne misli u Hrvatskoj poput Budiše i Gotovca to je i mogao. No, onda se pokazalo da neki liberali baš i nisu bili tako progresivni – Budiša se odmetnuo, a Gotovac umro, a »odmetnici« iz HDZ-a opet su 2003. osvojili vlast, i potraga za trećim putom se nastavila sve do danas.

U međuvremenu, njegovi su akteri bili razni savezi, čija okosnica su uvijek bili HNS, HSS i IDS u raznim kombinacijama na raznim izborima, no oni su opet 2011. bili uz SDP i Zorana Milanovića te se ponovno nisu emancipirali. Bilo je i raznih drugih pokušaja – Ivo Josipović je, kad je izgubio predsjedničke izbore, najavljivao svoj treći put, danas znamo da sa ugašenom strankom Naprijed Hrvatska luta između Amsterdamske koalicije i SDP-a. Uz njega, svojedobno se bio pojavljivao i Nikica Gabrić, pa je potom u jednoj fazi izgledalo da će taj prostor pokušati popuniti tada popularni OraH Mirele Holy, ili Laburisti, no svi su ti pokušaji na kraju bili vrlo kratkog daha.

HSS se svo to vrijeme učestalo gubio između vlastitih ideoloških podjela, te je dio vremena proveo uz HDZ, a dio uz SDP, dok je HNS trenutno na strani »mraka« uz HDZ, pa je iz njegova krila nastao junior – GLAS na čelu sa Ankom Mrak Taritaš. Danas je Amsterdamska koalicija u kojoj su se našli GLAS, HSS i IDS, te u Rijeci PGS, a uskoro i HSU kao interesna stranka, vjerojatno najbliža definiciji onoga što bi treći put mogao značiti. I ovdje je okupljeno dosta političkih kapitalaca i veterana, od Vesne Pusić, preko Ivana Jakovčića do Silvana Hrelje, te veći socijaldemokrat od socijaldemokrata Krešo Beljak iz HSS-a.

START je enigma

U situaciji rapidnog slabljenja SDP-a koji ne nalazi snage da svrgne od sadržaja ispražnjenog i tragično nekarizmatičnog Davora Bernardića, Amsterdamska koalicija ipak danas predstavlja možda jedinu varijantu trećega puta u Hrvatskoj. Naravno, ne treba zaboraviti ni novoosnovani START Dalije Orešković, no ta je opcija zasad potpuna enigma – Dalija se predstavlja kao lijevi centar, ali upitno je stoji li iza nje ekipa povezana s lijevim centrom, ili neka »čudnovati kljunaš« infrastruktura s obzirom na njezin obiteljski back up. Ona je usto mnogo više koncentrirana na to da pokuša svrgnuti predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, koja je kumovala njenom odlasku s mjesta predsjednice Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa nego što se može, barem zasad, govoriti o nekom konkretnom političkom programu, posebno ne ideološki definiranom, koji bi se mogao precizno i bez ikakvih sumnji u njene namjere zasad iščitati.

Što se Amsterdamaca tiče, oni tvrde da su njihovi ciljevi progresivna Hrvatska s pravom na rad i pravom na izbor, sa idejom decentralizacija i podrške poduzetništvu, što doista čini samu srž onoga što je u politologiji definirano politikom trećeg puta. No, postoji »kvaka 22« – stranke Amsterdamske koalicije zapravo su u političkom pozicioniranju ipak vrlo različite: GLAS i IDS dio su ALDE grupacije liberalnih stranaka u Europskom parlamentu, dok je HSS i dalje dio EPP-a, pučana, zajedno s HDZ-om, a na euroizbore ipak idu zajedno. Kako će djelovati ako prođu i ako više njihovih zastupnika uđe u Europski parlament? Već tu će se rastati. Pritom je najveći »problem« HSS koji je tradicionalistička stranka, ali ima jako modernog lidera Krešu Beljaka, koji je u mnogim stvarima liberalniji od liberala i ljeviji od ljevičara. To je problem koji će ta stranka morati razriješiti unutar sebe, a da je zbog tih dilema itekako vulnerabilna, pokazuje činjenica da su upravo oni danas prvi »na meti« headhuntera Milana Bandića, čak i više nego pogubljeni SDP-ovci.

No, ipak, Amsterdamska koalicija doista raste, jer razočarani SDP-ovi birači, barem oni suvisli, ipak Živi zid ne vide kao ozbiljnu alternativu, a još kad se ovoj koaliciji pridruži i HSU, koji ipak uvijek stabilno »bere« bar dio glasova umirovljenika, može se prognozirati i ozbiljniji uspjeh Amsterdamaca.

Zoka Amsterdamac

Oni su ovih dana naručili kod Ipsosa i istraživanje javnog mnijenja koje to i dokazuje, provedeno na tisuću ispitanika krajem prosinca, i po toj anketi pojedinačno je najjači HDZ sa 25 posto, slijedi SDP sa onih famoznih 14 posto, dok je Živi zid na 11, GLAS na 8, Most na 7, a potom slijede Nezavisni za Hrvatsku sa 6,5 posto, Bandić sa 4,4 posto, IDS sa 4, Pametno sa 3,7, HSS sa 2,6 itd. Pritom i izrađivač ankete, međutim, napominje da se GLAS u anketi vodio kao »GLAS Anke Mrak Taritaš«, što objašnjava visok rejting stranke u istraživanju.

No, ono što je u ovom istraživanju zanimljivo jest sastav koalicija koje su ispitivane, što bi zapravo za mnoge od njih moglo biti putokaz na koji način nastupiti na euroizborima, ali i kasnije na ostalima. Naime, u slučaju ako bi na europskim izborima nastupile Amsterdamska koalicija, potom koalicija lijevog bloka, kako je nazvana u ispitivanju, a koju bi činili Dalija Orešković, Bojan Glavašević, Zagreb je naš i Nova ljevica, te koalicija desnog bloka koja bi okupila ekipu od Željke Markić, preko Hasanbegovića i Esih do HSP-a, HDZ bi slabio i imao bi 20 posto podrške. Po tom istraživanju, Amsterdamci su drugi sa 12,5 posto, slijedi Živi zid sa 10,8 posto, pa SDP sa 10,6 posto, a zatim Dalijin savez sa 9,4 posto, pa desni savez sa 8,9 posto, tek onda Most sa 7,5, i Bandić sa 5 posto glasova, dok su Pametno i HNS daleko ispod pet posto. Neodlučnih bi bilo 11 posto, što je očekivani prosjek.

Naravno, ovo je istraživanje rađeno za Amsterdamce, pa su i rezultati takvi, te će ih SDP sigurno opet osporavati, no i iz ove ankete, bez obzira tko bio njen naručitelj, vidljiv je trend osipanja glasova sa velikih stranaka na manje, odnosno na njihove saveze.

Birači u Hrvatskoj očajnički traže alternative, naročito na lijevom centru, ali akteri trećeg puta stalno se mijenjaju – samo njihova mjena doista stalna jest. Ako bi se na predsjedničkim izborima krajem ove godine pojavio Zoran Milanović kao nezavisni kandidat i okupio neku svoju novu platformu, jer nužno je da ima širu ekipu želi li biti ozbiljan kandidat, hoće li tada i Milanović biti »treći put«, tim više što se sve više odmiče od socijaldemokratskog ka liberalnom i centrističkom? Vjerojatno je da bi ga podržali Amsterdamci, pa bi možda i on postao Zoka Amsterdamac, ali šalu na stranu, politička situacija ne samo u Hrvatskoj, već i u većini Europe jest takva da se odnosi neobično brzo mijenjaju, upravo zbog te potrage birača za alternativama klasičnoj desnici i klasičnoj ljevici. Pritom, treći put ima mnogo veću odgovornost od ostalih – on naime mora biti ozbiljan odgovor na slabljenje klasične ljevice. Za desnicu se, nažalost, ne moramo brinuti – ona jača u Mađarskoj, Poljskoj i cijelom nizu država srednje Europe. Ključ jest upravo u trećem putu koja će znati zamijeniti stare socijaldemokratske koncepte i učiniti da ih se promjeni.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka