Ivica Puljak član je Predsjedništva stranke Pametno, fizičar, ‘maratonac’, optimist i svašta još, ali za ovaj susret možda je od presudnog značaja bila činjenica da je odrastao u splitskoj četvrti zvanoj »Siromašna«, koju zgradu dalje od nižepotpisanog novinara. Iz Siromašne do CERN-a, može se, eto, i to. Elem, 23 su sata, jedino doba kad se dalo pričati. Puljak je, naime, na razgovor došao ravno s aerodroma, doletio iz Helsinkija gdje je sastančio s kolegama glede europskog projekta. U Zagrebu će prespavati da bi zorom pošao u Split i otrčao svoj prvi polumaraton. A onda će tjedan započeti novom turnejom po osnovnim i srednjim školama, gdje će držati predavanja o znanosti, da bi koji dan nakon opet u inozemstvo, u Ženevu. Teško i za pratiti, kamo li tako živjeti.

– To je moj izbor. Cijeli moj život je moj izbor. Nikad se ne žalim, uvijek dajem sve od sebe i svaki dan se trudim sve više i više. Pitate me je li pametno. Mislim da je pametno.

Čovjek za pobjede

​Puno je toga kod vas mimo osnovnog posla, pa i mimo političkog angažmana. Zapravo, dovela me k vama informacija da i vi trčite. Zašto?

– Cijeli život igram košarku, igram je često i volim je. Doduše, trenirao sam nogomet u Hajduku četiri godine, nikad košarku, ali svugdje u svijetu je igram. Nažalost, kako često putujem, u zadnje vrijeme nemam baš puno vremena. A moram biti aktivan i želim biti aktivan. Pa sam počeo trčati, ja koji sam mrzio trčanje iz dna duše, ne možete ni zamisliti koliko. Skužio sam sljedeće; prva dva kilometra svakih sto metara poželio bih stati jer ne mogu, a nakon dva kilometra dogodi se nešto da mi je odjedanput gušt i onda mogu trčati 5, 10, 15 kilometara. Stavim slušalice, pustim neke znanstvene podcaste, slušam znanstvene knjige i nakon nekog trenutka uđeš u neku vrst nirvane i možeš trčati koliko hoćeš. Pa dođeš doma cijeli ponosan.

Zvuči kao metafora života, to da valja izdržati prva dva kilometra, a dalje noge idu same.

– Da, da. Čini mi se da moraš sam sebe pobijediti i kad sam sebe pobijediš, onda ti to postane na neki način gušt. Puno je ljudi kojima se dogodilo da im je trčanje postalo neka vrst ovisnosti. Kad sam zdrav, trčim svaki drugi dan. Gdje god idem, nosim sa sobom opremu. Trčim u Ženevi, Zagrebu, Bruxellesu…

Ima li razlike trčati u Ženevi, Zagrebu ili Splitu?

– Ima. U Splitu mi je nekako lakše. Ja sam pomalo freak od mjerenja, svu opremu nosim i mjerim sebi tlak, puls i vidim da mi je u Splitu lakše trčati. Ne znam zašto, možda je do sentimenta.

I na trčanje ste se, očito, bacili temeljito, onako kao svemu pristupate.

– Ja sam i gitaru naučio svirati za jedno ljeto, u srednjoj školi. Cijelo ljeto sam svirao i sam naučio svirati gitaru.

Nije to tipično za one koji se bave politikom da imaju toliko interesa. Takvi se pamte, recimo Tonči Tadić, također fizičar i iznimno svestran čovjek. Nego, sjećam se kad bismo kao djeca igrali mali balun da ste bili strašno ozbiljni i da niste voljeli gubiti.

– Zanimljivo je da sam u školi uvijek bio ozbiljan, dobar učenik, ali u Crkvi ne.

U Crkvi!?

– U Crkvi sam bio malo divlji. Moj svećenik nije mi vjerovao da sam dobar učenik. Valjda sam sebi tamo dao malo oduška. I da, na nogometu sam bio ozbiljan. A gubiti ne volim ni danas. Kad igram nešto s djecom, želim pobijediti i nikada nikom ne popuštam. Mislim da je to iskaz poštovanja prema ljudima, ako uvijek daješ sve od sebe i na puštaš nikome.

Politika je najteža

​Trčanje, gitara, politika, a prije svega fizičar koji je s kolegama godinama tražio i našao Higgsov bozon. Znanost je ipak na prvom mjestu. Da nije, ne biste išli po školama i pisali slikovnice da djeca zavole znanost. Odakle ta potreba?

– To je možda dio mog karaktera. I u školi sam volio objašnjavati drugima, jer kad nešto naučim, ja to želim podijeliti sa svima. Tako i u znanosti, meni je znanost tako draga da mislim kako nije u redu da svoje ideje zadržim za sebe, tim više što mislim da je znanost jedna od najljepših ljudskih aktivnosti. Na koncu, budućnost naše djece ovisi o tome koliko će voljeti i razumjeti znanost. Ono što me je začudilo je koliko ljudi vole znanost. Nikada nisam susreo nekog da je ne voli.

Znači, samo treba ljudima znanost približiti?

– Tako je, i potaknuti znatiželju. Nikada nisam nikog susreo da ga ne zanima. Jedan jedini čovjek kojeg sam susreo da ga ne zanima bio je jedan naš ministar znanosti.

Hoćemo li mu spomenuti ime?

– Nećemo, nećemo. (smijeh)

Što djeca pitaju? Jesu li vas ikad dovela do toga da im ne znate odgovoriti na pitanje?

– To je najzanimljivije, kad doživim da me vrtićka djeca nešto pitaju, a ja moram odgovoriti da ne znam. Jer, ja zaista ne znam odgovor na pitanje kako je nastao svemir, ili u što se svemir širi. To nitko ne zna. Ali, nikada nisam doživio nešto neugodno, a održao sam više od 600 predavanja po cijeloj Hrvatskoj i okolnim zemljama. Često se jedino dogodi na nekom od predavanja gdje pričam o svijetu i tome kako će biti sve bolji, da mi priđu stariji i kažu: »Bilo je odlično, ali ja se s vama ne slažem.« A ja im kažem da je to baš dobro, da to i hoću, pa nakon toga razgovaramo.

Znači, idealni da ne budete političar. Je li bilo pametno ulaziti u avanturu zvanu »Pametno«. Kako to izgleda kad sjedite sa suprugom – koja je danas na čelu stranke – za stol i kažete: »Ajmo osnovat’ stranku!«

– Mi smo se počeli baviti politikom iz čiste nevolje, čiste potrebe. U kvartu u koji smo se doselili nije bilo škole i kad smo kupili stan 2002. godine, rekli su nam da će dogodine biti izgrađena škola. Nije izgrađena sljedećih 16 godina. Počeli smo pritiskati grad i brzo vidjeli da to neće ići tek tako. Vidjeli smo da se neke stvari moraju raditi kroz politiku. Ovo što ja radim po školama je dobro, dobro je širiti ideje, zainteresirati javnost, ali politika je ta koja ideje implementira. Ako želite utjecati na društvo, trebate se baviti politikom. A politika je najteža od svih stvari koje sam u životu radio. To je izuzetno neugodna stvar, jako teška, i najviše griješe oni koji se uključe u politiku misleći da će im to biti lijepo i ugodno. Nije ni lijepo ni ugodno.

​Mentalitet i kultura

Nevolja je što u nas nema škole za političara. Tu je ona negativna selekcija posve na djelu.

– Tako je. U politici čovjek doživi jako puno neugodnih situacija, a jedna od najlošijih je ta da vidi da se ljudi s kojima se susrećeš zaista boje. Ljudi u Hrvatskoj nisu slobodni, jer ih je politika zavezala i ucjenjuje ih. Naše cijelo društvo se boji i zaista se susrećete s ljudima kojima je egzistencija u pitanju, koji ne mogu izraziti slobodno mišljenje, koji nisu slobodni ljudi. U Hrvatskoj ljudi nisu slobodni, a to je najtužnija spoznaja koju sam doživio u politici. Ljudi se boje i to s pravom, jer će im se stvarno netko osvećivati, pokušati uništiti egzistenciju njih i njihove djece radi svojih sitnih političkih interesa. A to su kreirali HDZ i SDP zajedno.

Ako je tako, kako iz tog vrzina kola izaći?

– Promovirajući ideje koje su skroz drugačije, očekujući da će ih ljudi prepoznati i da će slobodno, svojom voljom, sutra kad izađu na izbore zaokružiti takve ideje i takve ljude. Moja je osnovna frustracija to što ljudi ipak na kraju to ne naprave, već uvijek nađu neki izgovor da ponovno zaokruže iste.

Ali to je očito bitka na duge staze. Evo, tek nakon silnih godina stranka »Možemo« u Zagrebu lagano bere plodove svoga rada.

– I mi smo u politici, evo, deset godina. To je mukotrpan put i to će dugo trajati. Ne ide ništa preko noći. Za bilo što ozbiljno napraviti u životu treba vremena, puno truda, jako jako puno frustracija i kriza.

Šuškalo se da ćete u utrku za Predsjednika, no niste sudjelovali.

– Nisam htio sudjelovati u tom cirkusu. Ja i inače mislim da u Hrvatskoj fali ozbiljnosti. Politiku shvaćam izuzetno ozbiljno, nije to zafrkancija. Ozbiljno treba pričati s ljudima, reći im što želite napraviti, ne im lagati, biti iskren i ako to prihvate i žele za to glasati, onda je to u redu. Ako ne žele, to je njihova sloboda. Jer, mi smo izabrali život kakav imamo, nije nam ga nitko nametnuo. Kad odemo nedjeljom na izbore pa krenemo zaokruživati manje zlo, onda smo sami sve izabrali.

Je li problem što smo mlada država?

– Mislim da je to više pitanje mentaliteta i kulture. Narod smo koji ima loš mentalitet i lošu kulturu. To je tako. Nije neko čudo da smo na dnu Europe. Mi smo na dnu, a Europa je naprednija pa nije to tako ni loše. Ima raznih perspektiva. Hrvatska nije zemlja trećeg svijeta, nije nama loše, nitko od nas nije gladan, ali osnovna frustracija svih nas je ova; da nama nisu upravljali ljudi koji su upravljali, da nisu tako loši bili i da danas nisu tako loši, mi smo mogli živjeti deset puta bolje nego što živimo!

Skeptični optimist

Moj je dojam da su se čuda mogla dogoditi one prve godine kada je Milanović postao premijer, ali nisu.

– A sada je isti taj čovjek predsjednik.

No, čini se kao neka njegova naprednija verzija.

– Ma kako!? Ja se nisam mogao oduševljavati njegovim inauguracijskim govorom kao drugi, ja jesam optimist, ali sam izuzetno skeptičan prema današnjim političarima. Milanović lijepo govori, ali ja ne vjerujem ljudima koji samo lijepo govore, već koji i lijepo rade. Dvije stvari koje je rekao sam samo zapamtio; da će izabrati za savjetnike najbolje ljude i da će promovirati znanost. I što je zatim napravio!? Izabrao je savjetnicu za obrazovanje koja je upitnih vrijednosti i neupitnih nekompetencija. Ona je bila protivnica kurikularne reforme, a ako je u zadnjih deset godina za ijednu stvar bilo jasno baš svima da je treba podržati, onda je to bila kurikularna reforma. Dakle, Milanović je tipičan političar koji lijepo govori, a radi potpuno drugo i ja mu ne vjerujem.

Meni je, u trenutku u kojem jesmo, nekako veliko i to što lijepo govori.

– Bio je jedan koji je još ljepše govorio. Zvao se, zove se, Ivo Sanader.

Stranka vam je jaka u Splitu, no aspiracije su veće, nacionalne. Samo kako, s kim?

– Neprestano pokušavamo razgovarati i ujediniti se s drugim opcijama. Pokušavamo se okupiti oko zajedničkih ideja i ciljeva, ali ne sa starim političarima koji su već imali priliku. Ali ljudi nikako da prošire vidike. Svatko se uhvati svoje male ideje i pokušava nju gurati. Za EU izbore razgovarali smo s Dalijom Orešković i strankom »Možemo« da zajedno izađemo. Nisu htjeli. Na žele neki niti razgovarati.

Hoće li parlamentarni izbori tu što promijeniti?

– Nadam se da hoće. Ne možemo, nitko od nas, pojedinačno sami.

I oni vama najskloniji i najbliži kazat će kako im katkad na živce ide vaš nepopravljivi optimizam, pogotovo teza da čovječanstvu nikada nije bilo bolje.

– To je istina. Ja to svima govorim i ne govorim napamet. To su brojevi. Zaista svijet nikada nije bio bolji, nikad nije bilo manje nasilja, ratova, gladi, kriminala, nikad ljudi nisu bili zdraviji i nikad sretniji. Istraživanja kažu da kada Europljane pitate jesu li sretni, njih 83 posto kaže da su ili sretni, ili vrlo sretni, dok je u Hrvatskoj takvih 68 posto. A kada ih pitate jesu li njihovi rođaci, prijatelji, znanci sretni, onda kažu da nisu. Dakle, svi za sebe kažemo da smo sretni, ali i to da ljudi oko nas nisu baš. Podcjenjujemo sreću drugih ljudi, a oni su doista sve sretniji i sretniji. I to je dobro. A zašto je bitno razumjeti da je svijet danas bolji nego ikad!? Svijet danas gradimo na tri temelja, a to su razum, znanost i humanizam. Bitno je stoga razumjeti da je svijet dobar i da bismo ga nastavili tako graditi, mi ne moramo ništa u temeljima mijenjati. Moramo samo birati bolje ljude da ga vode. Ne smijemo se zadovoljiti stanjem koje imamo, moramo biti bolji i bolji. Naši mladi su sve bolji i bolji, pametniji i pametniji. S njima samo moramo više raditi da ih motiviramo. Jedino što mi stariji moramo biti manje čangrizavi. Mi smo svi čangrizavi.

​Totalni zaokret

I što će onda biti s nama, kakva nam je budućnost?

– Ja sam optimističan što se svijeta tiče, mislim da će biti sve bolji i bolji. Za Hrvatsku nisam baš toliko optimističan. Hrvatska će napredovati, bit će bolje nego ikada, ali Hrvatska nije dobra onoliko koliko je trebala biti i nažalost napredovat će puno sporije nago ostale zemlje. Izgledat će da stagniramo ili nazadujemo. I neće se to tako lako promijeniti, jer ljudi to ne žele, ne žele promjene.