Nesiguran posao

ISPOVIJEST AGENCIJSKE RADNICE ‘Plaćeni smo slabije i nemamo većinu prava. No jedan je detalj u ugovoru ipak najgori’

Gabrijela Galić

Radnica je u tužbi tražila isplatu troškova prijevoza, božićnice, regresa, dara za djecu, no od svega toga – ništa  / Snimio Denis LOVROVIĆ

Radnica je u tužbi tražila isplatu troškova prijevoza, božićnice, regresa, dara za djecu, no od svega toga – ništa / Snimio Denis LOVROVIĆ

Radnica I. L. tužila je agenciju za privremeno zapošljavanje jer je bila prisiljena u tri godine i tri mjeseca sklopiti čak 15 ugovora o radu na određeno vrijeme. Pritom je, ne znajući što potpisuje,   potpisala i da se odriče svih eventualnih potraživanja pa je sud tužbu ocijenio neosnovanom  



ZAGREB   U razdoblju od svibnja 2013. do kolovoza 2016. godine, radnica I. L. s poslodavcem – agencijom za privremeno zapošljavanje, sklopila je čak 15 ugovora o radu na određeno vrijeme, odnosno svaki njen ugovor prosječno je trajao niti tri mjeseca. Tijekom te tri godine i tri mjeseca, agencija je radnicu ustupala istom poslodavcu, no njena primanja bila su niža od primanja njenih kolega koji su istodobno bili zaposleni kod istog poslodavca.


Upitna praksa


Radnica je tužila svog izravnog poslodavca – agenciju za privremeno zapošljavanje – tražeći isplatu troškova prijevoza te božićnice, regresa, dara za djecu u iznosima u kojima su ta prava konzumirali njeni neagencijski kolege temeljem Kolektivnog ugovora kod poslodavca kod kojeg je radila.


S obzirom na novi Zakon o radu, koji je na snagu stupio u ljeto 2014. godine, radnica praktično nema osnove za tužbu. Naime, njime se regulira da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti nepovoljniji, odnosno niži od plaće i uvjeta rada radnika izravno zaposlenog kod korisnika.




Pri tom su, za razliku od starog zakona, definirani drugi uvjeti rada, a  božićnica, regres, jubilarna nagrada i ostala prava koja, temeljem kolektivnog ugovora ostvaruju radnici zaposleni izravno kod korisnika, nisu među njima.


No, na stranu te zakonodavne izmjene zbog kojih ustupljena radnica vjerojatno ne bi sudskim putem izborila isplatu matarijalnih prava na razini isplata kod poslodavca kod kojeg je ustupljena. U nepravomoćnoj presudi radni sud je tužbu ustupljene radnice ocijenio neosnovanom, a ključni razlog za to je činjenica da se radnica odrekla svih potraživanja prema poslodavcu.


Naime, u ugovorima o radu na određeno vrijeme koje je tijekom godina potpisivala s poslodavcem – agencijom za privremenom zapošljavanje – stajala je i odredba o otpustu duga.


Odnosno, radnica je potpisujući ugovor o radu na određeno vrijeme potvrdila da nema nikakvih potraživanja prema poslodavcu, odnosno agenciji. Drugim riječima, unaprijed se, i prije no što je počela raditi, odrekla mogućnosti da sudski putem utužuje neko pravo koje bi joj možda poslodavac uskratio.



Hrvatska je, prema podacima Eurostata, Europskog statističkog ureda, i u 2016. godini bila na samom vrhu ljestvice članica EU-a prema udjelu radnika koji rade nesigurne poslove. I dok na razini EU-a 2,3 posto radnika ima nesiguran posao, u Hrvatskoj je 2016. godine čak 8,4 posto zaposlenih radilo u nesigurnim obicima rada. Drugim riječima, 8,4 posto radnika u Hrvatskoj te godine imalo je ugovor na određeno vrijeme koji nije trajao duže od tri mjeseca. Rast nesigurnih oblika zapošljavanja u Hrvatskoj snažnije se počeo osjećati nakon zadnje fleksibilizacije radnog zakonodavstva, odnosno olabavljanja uvjeta za zapošljavanje na određeno vrijeme, ali i uvjeta rada agencija za privremeno zapošljavanje. Tako danas Hrvatska ima gotovo četiri puta veću stopu nesigurnih radnih mjesta od prosjeka na razini EU.Hrvatski neslavni rekord na tržištu rada slijedi Francuska s daleko nižom stopom radnika na nesigurnim poslovina – 4,8 posto. Tu je i Španjolska u kojoj 4,7 posto radnika radi na nesigurnim poslovima, dok je udio takve vrste zapošljavanja u Poljskoj i Sloveniji na razini 4,5 posto. Kratkotrajni ugovori o radu najmanje su prisutni u Rumunjskoj (0,2 posto), Velikoj britaniji i Češkoj u kojima je udio takvih poslova 0,4 posto te Njemačkoj u kojoj je udio 0,5 posto. Na razini cijelog EU-a, pak, udio nesigurnih poslova u ukupnoj zaposlenosti relativno je stabilan u zadnjoj dekadi te varira između 2 posto u 2009. godini i 2,3 posto na razini 2016. godine.


Sudeći prema nekolicini naših sugovornika, mnogi su radnici što u neznanju, a što u strahu da neće imati posla, potpisivali takve izjave uklopljenje u njihove ugovore o radu na određeno vrijeme. Iako Zakon o radu ne prepoznaje taj oblik otpusta duga, više je nego logično da se radnik ne može unaprijed odreći nečeg što nije dospjelo.


Primjerice, poslodavac bi mu umjesto cijele mogao isplatiti tek dio plaće, a zbog potpisanog otpusta duga, radnik neisplaćeni dio plaće ne bi mogao utuživati.  Da je praksa upitna, jasno je i iz nepravomoćne presude suda u kojoj se navodi: »Valja navesti da se radnik ne može potraživanja iz radnog odnosa odreći prije dospijeća istog«. Međutim, kako proizlazi iz presude sklapanjem zadnjeg ugovora radnica se odrekla ranijih potraživanja.


Nije jedini slučaj


Nekolicina pravnika s kojima smo razgovarali ističe upravo ono što je i sud rekao, da se radnik ne može unaprijed odreći potraživanja koja još nisu dospjela, o čemu postoji i sudska praksa. U praksi bi to značilo da radnik ugovor s takvom odredbom ne treba potpisati, a ako je već i potisao, trebao bi je sudskim putem osporavati.


A to proizlazi i iz slučaja radnice koja je tužila agenciju, jer sud u obrazloženju među ostalim navodi kako je neosporno da je tužiteljica, koja je tijekom suđenja utvrdila da nije znala što potpisuje, potpisala sve ugovore o radu na neodređeno vrijeme, pri čemu nije sporno da protiv tih ugovora, odnosno sporne odredbe o odricanju, nije »podnosila tužbu protiv poništaja«. 


Ovaj slučaj odricanja od budućih potraživanja nije jedinstven i na takve, u najmanju ruku nepoštene ugovorne odredbe, radnici, pogotovo u malim tvrtkama, nerijetko pristaju ili iz neznanja ili u strahu da će ostati bez posla.