Može i drugačije

IRSKA LEKCIJA Hrvatsko društvo sve konzervativnije, Irci jednako brzinom otišli u – drugom smjeru

Vedrana Simičević

Foto: Novi list, REUTERS

Foto: Novi list, REUTERS

Irci su se transformirali u liberalnu europsku naciju koja sve više odbacuje donedavno iznimno utjecajna crkvena načela



Dvije europske zemlje, dva različita pravca u kojima se kreće društvo – tako bi se ugrubo mogla sažeti trenutna usporedba Hrvatske s Irskom, zemljom koja trenutno, paradoksalno, uvelike privlači hrvatske emigrante.


Dok su ciljevi narodnih referenduma u »modernoj« Hrvatskoj usmjereni na ograničavanje prava raznih manjina i prava žena, Irska velikim koracima grabi ka liberalizaciji svog, nekad prilično konzervativnog društva.


Nakon što su 2015. postali prva zemlja na svijetu koja je referendumom, dakle »voljom naroda« legalizirala istospolne brakove, prije tjedan dana Irci su velikom referendumskom većinom glasali za ustavnu liberalizaciju dotad vrlo strogog zakona o pobačaju.




Istovremeno, u Hrvatskoj okolnosti izgledaju dijametralno drugačije – prije pet godina referendumom je u Ustav zacementirana rečenica kojom je brak definiran kao isključiva zajednica žene i muškarca, potpisi se prikupljaju za referendume koji dovode u pitanje već izglasani dokument o prevenciji i sprječavanju nasilja nad ženama, te Ustavom zagarantirana prava manjina, a konzervativne snage sve glasnije prizivaju da se skorašnjim izmjenama zakona pooštri zabrana pobačaja.


A nije, bar ne u povijesnom kontekstu, prošlo tako puno vremena od kad je ova usporedba bila potpuno suprotna.


Svoj enormno restriktivni zakon potpune zabrane abortusa čak i u slučajevima silovanja, incesta, teške malformacije ploda, pa i onda kad je majci ugrožen život (stavka koja je jedina maknuta tek 2013.), Irci su izglasali još 1983. godine, ustoličivši se u europsku tvrđavu katoličkog konzervativizma.


Hrvatska je, pak, sadašnji liberalni zakon koji abortus dozvoljava do 10 tjedna trudnoće naslijedila iz otprilike istog generacijskog perioda – 1978. godine.


Posljednjih desetak godina, međutim, dok je hrvatsko društvo brzo postajalo sve konzervativnije, a utjecaj katoličke crkve jačao iz godine u godinu, Irci su se s jednakom brzinom transformirali u liberalnu europsku naciju koja sve više odbacuje donedavno iznimno utjecajna crkvena načela.


Promišljena akcija


Brojni i kompleksni uzroci ovog fenomena zasigurno zahtijevaju ozbiljni znanstveni pristup, no posve je evidentno da je prošlotjedni irski referendum u kojem je 66.4 posto glasača izglasalo izbacivanje restriktivnog »osmog amandmana« iz Ustava, zapravo bio lekcija iz demokracije iz koje bi Hrvatska, u kojoj se taj pojam sve više koristi za nešto potpuno suprotno demokratskim načelima – ograničavanje slobode manjina, mogla štošta naučiti.


Za razliku od Hrvatske, gdje ad-hoc složene građanske »inicijative« glasove za referendume kreću skupljati preko noći, s često nejasnim, manipulativnim obrazloženjima, što – kako je pokazao eksperiment umjetnika Siniše Labrovića, može rezultirati i s potpisivanjem potpunih besmislica – u Irskoj je referendum bio plod pomno promišljenih demonstracija demokratskih alata.


Za početak, Irska vlada je još 2016. godine osnovala tzv. »Citizen’s Assembley«, svojevrsno građansko savjetodavno vijeće sastavljeno od 99 reprezentativnih pripadnika društva – različitih demografskih obilježja čiji su stavovi u punoj različitosti reflektirali tada »izmjerene« stavove irskog društva. Vijeće je potom kroz pet tjedana imalo priliku slušati mnogobrojna mišljenja i argumente medicinskih, pravnih i etičkih stručnjaka, kao i 17 različitih grupacija za i protiv abortusa, no i svjedočenja žena koje su se suočile s kriznim trudnoćama. U konačnici, 99 je »običnih građana« velikom većinom izglasalo, te preporučilo potrebu za ublažavanjem zakona o pobačaju, što je vlada prihvatila kao jasan pokazatelj potrebe za referendumom.


Mnogi britanski analitičari smatraju međutim da je, za razliku do referenduma za Brexit, posljednjem irskom referendumu prethodila kompleksna i široka rasprava o temi pobačaja. Irska vlada objavila je čak i nacrt budućeg zakona u slučaju referendumskog »da«, smanjujući mogućnost manipulacija činjenicama.


Političari su uglavnom vrlo jasno, bez »fige u džepu« izražavali svoje stavove, pri čemu su neki od njih, poput konzervativca Micheála Martina, javno priznali da su promijenili mišljenje uslijed javnih argumenata. Svjestan promjena u društvu, čak je i kardinal Diarmuid Martin svojedobno trezveno opisao rezultate referenduma o istospolnim brakovima kao »socijalnu revoluciju koja se nije dogodila preko noći«.


Teške posljedice zakona


U konačnici, veliku ulogu odigrale su i posljedice restriktivnih zakona. Od osamdesetih na ovamo, procjenjuju britanski mediji, oko 150 tisuća irskih državljanki obavilo je pobačaj u susjednim zemljama. Posljednjih godina, govore brojke, u Englesku je na pobačaj iz Irske putovalo u prosjeku 12 žena dnevno. Irsku su javnost potresali i slučajevi poput žene koja je umrla od karcinoma jer nije smjela primati terapiju da ne bi ugrozila trudnoću.


Kap koja je prelila čašu unatrag nekoliko godina bio je grozomoran slučaj Savite Halappanavar koja je zaprimljena u bolnicu s komplikacijama u 17 tjednu trudnoće. Iako su zaključili da dijete neće preživjeti, liječnici su sukladno zakonu i unatoč traženju obitelji odbijali napraviti pobačaj sve dok je fetusu »kucalo srce«, a zbog dodatnih je komplikacija pacijentica nekoliko dana kasnije dobila sepsu i umrla.


Drugim riječima, Irska je na svojoj koži desetljećima isprobavala neke od najrestriktivnijih zakona o ljudskim pravima, što se u konačnici pokazalo potpuno neodrživim. Baš kao u slučaju gay brakova, i za olakšavanje zakona o pobačaju glasali su i neki od tradicionalno najkonzervativnijih dijelova Irske.


Irska je, naglašava hrvatska umjetnica Dragana Jurišić koja već godinama živi i radi u Dublinu, dobrostojeća zemlja koja omogućava dobru financijsku pomoć ugroženim skupinama pa tako primjerice i samohranim majkama i njihovoj djeci.


Da tome nije tako, smatra ona, vjerojatno bi nezadovoljstvo stanovništva po pitanju zakona o abortusu došlo do izražaja još i ranije s obzirom na to da je dobro poznato da restriktivni zakoni najviše ugrožavaju najsiromašnije u društvu. Zabraniti pobačaj u zemlji poput Hrvatske koja ne brine tako dobro o svojim najugroženijim skupinama, bilo bi potpuno besmisleno, smatra ona, povlačeći paralelu s Hrvatskom koja se trenutno doima kao da tek ulazi u razdoblje eksperimentiranja s konzervativizmom koji Irska sada već u potpunosti odbacuje.


Sustavno širenje laži


Sama referendumska kampanja ponudila je, doduše, puni dijapazon aktualnih brutalnih tehnika hvatanja glasova – od lažnih podataka do igranja na najniže emocije.


– Posteri abortiranih fetusa mogli su se vidjeti na svakom koraku, upareni sa sloganima »ubijanje na zahtjev do šestog mjeseca trudnoće« – što je nevjerojatna laž s obzirom na to da nikome neće biti dozvoljen pobačaj nakon 12 tjedana trudnoće osim ako je ugrožen život majke.


»Ne« kampanja je neprekidno širila laži u javnosti, opisala nam je Dragana Jurišić.


U konačnici, smatra ona, mnogo je neodlučnih glasača stavilo svoj glas za izmjenu zakona upravo kao svojevrsni revolt na prljavu izbornu taktiku.