Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
21. studenoga 2019.
Povjesničar o slavnoj godini

Intervju Hrvoje Klasić, autor knjige "Jugoslavija i svijet 1968": Šezdeset i osma najbolji je Titov spin

Hrvoje Klasić / Foto Nenad REBERŠAK
Hrvoje Klasić / Foto Nenad REBERŠAK
Autor:
Objavljeno: 4. ožujak 2012. u 14:34 2012-03-04T14:34:32+01:00

Moj stav, nakon svih istraživanja koje sam proveo, jest da su događanja '68. godine, posebno priča s časopisom Praxis i svim studentskim zbivanjima jedan od najboljih spinova Saveza komunista od 1945. do 1990. godine 

Hrvoje Klasić s Odsjeka za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta autor je jedne od prvih sveobuhvatnih monografija koja obrađuje zbivanja u Jugoslaviji 1968. godine. Središnja tema njegove knjige »Jugoslavija i svijet 1968.« studentska su zbivanja koja te godine nisu zaobišla ni Jugoslaviju. No, osim toga Klasić analizira i tadašnje međurepubličke odnose i stanje u republikama kao i vanjskopolitički položaj Jugoslavije i njen odnos kako prema Sovjetskog Savezu i Varšavskom bloku, Zapadu, ali i Pokretu nesvrstanih. Klasić je javnost poznat kao autor dokumentarne serije o Hrvatskom proljeću koja je prije godinu dana prikazivana na Hrvatskoj televiziji. 

    Je li studentska '68. u Jugoslaviji, kada se gleda s odmakom od 44 godine, precijenjena? 

  – Kad se govori o »Lipanjskim gibanjima« u Jugoslaviji treba napraviti distinkciju između onoga što se zbiva u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i Ljubljani. Jesu li precijenjena? Pa, gledajući s današnjeg aspekta ništa spektakularno nije se dogodilo, niti je nekakav spektakularan proces započet niti je završen, ali u onom trenutku to nije izgledalo kao nešto što je precijenjeno. Radi se ipak o prvom organiziranom, otvorenom političkom buntu u socijalističkoj Jugoslaviji. Bilo je i prije iskazivanja nezadovoljstva, kroz različite štrajkove ili Cazinsku bunu, ali to su ipak bile bune ljudi uskih interesa bilo sa sela, bilo onih koji su radili u teškim uvjetima pa su tražili veće plaće. U ovom slučaju prvi put se događa izlazak na ulicu, a parolama i zahtjevima traži se smjena političara. Radi se o kritici političkog sustava, odnosno politokracije. Valja napraviti jasnu distinkciju, ta kritika nije upućena Titu. 
 

 Pokušaj demokratizacije

O zbivanjima '68. mnogo se govori u ove 44 godine i mnogi su skloni kazati da je ta kritika šokirala tadašnji režim jer je bila kritika s lijeva prema čemu se partija nije znala postaviti. 

NEMA PAROLA GLOBALNOG KARAKTERA

  Koje su razlike studentskih zbivanja u Jugoslaviji i svijetu 1968. godine? 

    – Dvije su bitne razlike. Vani se traže i bolji uvjeti studiranja, bolji domovi, prehrana, bolji profesori, a u Jugoslaviji toga gotovo nema. Nadalje, bez obzira na to što su jugoslavenski studenti jako internacionalistički orijentirani do 1968. godine, ne samo zbog rata u Vijetnamu, nema parola koje su svjetskog, globalnog karaktera. Ta su događanja vrlo jugocentrična. Parole se odnose na društveno-političku situaciju u Jugoslaviji.

    – Pravi značaj iz '68. proizlazi iz onoga što se zbivalo nakon te godine. Moj stav, nakon svih istraživanja koje sam proveo, je da su događanja '68. godine, posebno priča s časopisom Praxis i svim studentskim zbivanjima jedan od najboljih spinova Saveza komunista od 1945. do 1990. godine. Danas, i svih ovih godina, kada pitate bilo koga '68-aši i Praxis ispadaju ultralijevi, radikalna ljevica, oni su unitaristi i oni ruše privrednu reformu. Ja sam došao do sasvim suprotnog zaključka. Razlog je vrlo jednostavan – politička elita je ugrožena s onih pozicija na kojima je ona sama počivala. Njoj se lako bilo boriti protiv ustaške emigracije ili neke udruge za ljudska prava u Americi. Za njih im je bilo lako pronalaziti argumente. Međutim, problem nastaje kada studenti kažu da nemaju program već je njihov program program Saveza komunista i kada Savez komunista pozivaju da se vrati na svoj vlastiti program. 

    U čemu je taj spin?

    – Radeći na svim zahtjevima studenata koje sam pročitao, svim javnim dokumentima, člancima Praxisa, ne da se ne radi o ultralijevim zahtjevima, ultralijevom radikalizmu, zahtjevu za uravnilovkom, nego se radi o pokušaju demokratizacije jugoslavenskog socijalističkog društva. 

    Ali ne demokratizacije u smislu višestranačja. 

    – Ne, to nikada. Možda je bolje govoriti o liberalizaciji. Godine 1968. najjače što se može nakalemiti nekom neprijajatelju jest da je Rankovićev čovjek, da je protiv privredne reforme, da je za povratak unazad. U tome i jest taj spin. 

    Privredna reforma počinje doživljavati kolaps, politička elita za to nema rješenje i ona svoje greške i svoje nemogućnosti da rade kako spada prenosi na jednu grupu koja je proglašena protivnikom privredne reforme, a toga u zahtjevima apsolutno nema. U svim studentskim zahtjevima traži se dosljedna provedba privredne reforme.   

»Ultralijevi« liberali

Drugim riječima, studenti su napravili uslugu Savezu komunista?

    – Na kraju je to ispalo tako kao što je čitava 1968. godina velika usluga Titu. Zanimljivo je da Svetozar Vukmanović Tempo u svojim memoarima piše kako na svim sjednicama iz dana u dan sluša o tom Praxisu i jednog dana uzme brojeve časopisa i počne čitati članke i ne nađe niti jedan članak u kojem piše ono što se o praksisovcima govori. Vladimir Bakarić od 1966. godine Praxis doživljava kao desničarski, antisocijalistički pokret, kao projekt tajnih američkih krugova koji žele srušiti komunizam. 

    Postoji i njegova glasovita izjava da praksisovce treba udariti željeznom štangom po glavi. 

    – Da, to je rekao Milanu Kangrgi. No, početkom 1968. godine, prije izbijanja studentskih demonstacija, praksisovce se u Zagrebu doživljava kao liberale. Nakon studentskih prosvjeda oni najednom postaju ultralijevi. Kako je to moguće? Kako je moguće da netko bude i jedno i drugo? To znači da je partija lutala i tražila najpogrdniji izraz protiv njih. U jednom trenutku to je bila kvalifikacija da su proamerički i antikomunistički, u drugom da su prorankovićevski. 

    Mislim da su Korčulanska ljetna škola i Praxis pokušaj liberalizacije samoupravnog socijalizma u Jugoslaviji. To što se zbiva na Korčuli, zajednički dijalog filozofa, sociologa, politologa, teologa iz cijelog svijeta je nešto što je nezamislivo u tadašnjoj Mađarskoj ili Poljskoj. No, bitno je da '68. nema ultralijevih zahtjeva, zahtjeva za unitarizmom, ali ima zahtjeva za demokratizacijom Saveza komunista, za dosljednom provedbom privredne reforme, za slobodom medija, da na rukovodeća mjesta dolaze stručni mladi ljudi. Spominjalo se kako su studenti nosili bedževe Che Guevare i to je bio dokaz njihove navodne ultralijeve pozicije, ali on je tada dio folklora koji postoji svuda u svijetu. 

    Ti zahtjevi su bili ključni. Privredna reforma bila je prelazak s jednog na drugi ekonomski model koji treba školovani kadar. Dotad je vodećim kadrovima u privredi njihova vjerodostojnost i legitimitet proizlazio iz Sutjeske i Neretve. Postavlja se zahtjev za stručnošću, a 50 posto direktora u Jugoslaviji ima samo osnovnu školu. Istodobno, Jugoslavija je po broju studenata s obzirom na broj stanovnika treća na svijetu. S jedne strane trebaju školovani ljudi za privrednu reformu, s druge strane zbog toga bi trebalo otpustiti ove koji su na rukovodećim kadrovima, a nisu stručni. Studentima privredna reforma ide na ruku, ona njima otvara radna mjesta i nema nikakvog razloga da ju oni ruše. S druge strane treba pogledati tekstove i izjave Tita, Mike Tripala, tekstove Vjesnika u srijedu prije studentskih gibanja. To je ultralijevije od ultralijevoga, a nije bilo problem.   

Neomiljeni kod režima

Koliko je '68. nakon '68. postala mit?

    – Ta godina je postala pojam kontrarevolucionarnog pokušaja uzdrmavanja Jugoslavije, rušenja socijalističkog poretka. Ona je u udžbenicima korištenima na primjerice školama rezervnih oficira ili policijskim školama, primjer kontrarevolucionarne djelatnosti. O njoj se govori izrazito loše, a kad se o nečemu govori izrazito loše, stvaraju se mučenici. Različita je situacija u Hrvatskoj i Srbiji jer Srbija nije imala '71. i studente. Ona je pacificirana 1968. godine. U Zagrebu postoji i 1971. i studenti koji s drugih pozicija kritiziraju režim. 

    Ali ti studenti dobivaju još negativniju etiketu kontrarevolucionara, a prolaze gore nego '68-aši jer završavaju i u zatvoru. 

    – Zagrebački '68-aši nisu mogli postati mit jer su to postali studenti iz 1971. Devedesetih se mit stvara oko 1971. godine, ona postaje mitsko mjesto, a ne 1968. godine, i to je razumljivo. Zanimljivo je da '68-aši ni u jednom trenutku nisu miljenici vlasti, dok studenti 1971. godine izvjesno vrijeme jesu. Njih se ipak tolerira, njih toleriraju Savka, Tripalo i njihova ekipa. Jasno, stvari su se i promijenile između 1968. i 1971. godine. Budući da su oni bili u jednom trenutku miljenici političkog režima koji je osuđen, onda su oni i podijelili sudbinu tog režima, i još mnogo goru. Hoću reći – 68-aši su od početka bili neomiljeni kod režima i prošli su bolje, ovi su bili miljenici, pa su prošli gore. 

RAZOČARALA ME ZAGREBAČKA '68., PRIJE SVEGA PRAKSISOVCI

Kad je riječ o studentskim zbivanjima 1968. uobičajeno se govori o pokretu. Može li se nešto što je trajalo sedam dana nazivati pokretom? 

    – Zagorka Golubović kazala je da narodi na ovim prostorima imaju više talenta za bune, a manje za pokrete. To nije počelo kao pokret, ali je tih tjedan dana u Beogradu trajalo kao pokret. Ništa nije organizirano unaprijed, ali kad je izbilo u samo nekoliko sati se pretvorilo u pokret. U Zagrebu to nije bio pokret, u njemu se dogodila refleksija na događanja u Beogradu. Razočarala me zagrebačka '68. prije svega praksisovci. U Beogradu se ne radi o studentskom nego profesorsko-studentskom pokretu i taj pokret profesori ne samo da podržavaju nego ga oni vode. U Zagrebu je to izostalo. Njih nekoliko – Petrović, Kangrga, Čaldarović – su nešto malo pokušali, ali kada su pozvani u komitet i kad im je rečeno »sad je dosta«, oni su rekli »ok, sad je dosta«. U Beogradu su događanja imala veliku podršku javnih, kulturnih, umjetničkih institucija, davana je pomoć u hrani, novcu i drugome. U Zagrebu je i to izostalo, iako je sve vodilo tome da je Zagreb trebao biti centar studentskog pokreta. Studentska glasila u Zagrebu su jaka i pršte nezadovoljstvom, prati se studentski pokret, sjedište Praxisa je u Zagreb. 

    Koliko su zbivanja 1968. godine, ne samo studentska nego i invazija Čehoslovačke, pomogla Titu da se dodatno učvrsti, malo zbog unutarnje, malo zbog vanjske prijetnje njemu i režimu?

    – Godine 1968. je godina Tita. Mislim da početkom godine nije ni sanjao da će na kraju godine izaći toliko jak koliko je na kraju godine bio. Pregrubo bi bilo reći da se njemu »drmalo« u prvoj polovici 1968. Međutim, privredna reforma nije davala rezultata, politička rukovodstva su međusobno antagonizirana, zatim zbivanja kulminiraju sa studentima i nakon toga slijedi intervencija Varšavskog pakta u Čehoslovačkoj i mogućnost, barem u jednom trenutku se tako činilo, napada na Jugoslaviju. Tito je 1968. pokazao da je vrhunski manipulator i da je vrlo vješt taktičar. 
   

 Čime je to pokazao?

    – U studentskim događanjima je pokazao da ima odličan osjećaj za vrijeme. Tjedan dana on se u javnosti ne oglašava po pitanju studenata, ali nije da ga u javnosti nema. On šalje telegram udovici Bobbyja Kennnedyja, prima Willyja Brandta, kardinala Tisseranta. Vraća se u Beograd i drži sjednicu na kojoj je vrlo oštar, grub prema studentima. Studenti to ne znaju, znaju ljudi na sjednici. Dogovoreno je da će Tito istupiti, izlazi za sjednice i daje izjavu televiziji. Kad se vratio na sjednicu nikom ne govori što je rekao u izjavi, samo kaže da je istupio. Njegov ton na sjednici i ono što je javno izjavio su u čistoj suprotnosti. Na sjednici o studentima govori vrlo ružno, kao o huliganima, na televiziji je vrlo pomirljiv, djeluje kao djedovska figura, zna da studenti na neki način mrze političare i ne postavlja se kao političar nego kao čovjek koji je iznad toga i koji nije dio te političke ekipe. Manipulaciju odlično opisuje Tempo koji dolazi kući sa sjednice, a njegovi doma slave jer je Tito podržao studente. On im govori »Ne, ne, nije. Ja dolazim sa sjednice«, jer nije znao što je Tito izjavio za televiziju. Tu je pokazao da je vrhunski manipulator. 

    Što se tiče Čehoslovačke, nemamo danas niti jedan povjerljivi dokument koji bi potvrdio da su Sovjeti namjeravali nastaviti agresiju na Rumunjsku, a kamo li na Jugoslaviju. Tito to možda zna, ali mjesecima održava napetost u društvu. Osjeća da nema straha zbog agresije, ali mu je vanjska ugroza odličan kohezivni faktor. U vanjskoj politici Tito je dosljedan u osudi agresije na Čehoslovačku što ga je održalo kao jakog vanjskopolitičkog igrača koji ne želi ni u jedan blok. To mu pojačava ugled, prema Brežnjevu je taktički strog, a u nesvrstanom svijetu ostaje kao ikona koja je dosljedna u antiblokovskog borbi. Na temelju straha od Sovjeta pojačava i suradnju sa Zapadom. Uspio je sve: nije se posvađao sa SSSR-om, potpisani su trgovinski ugovori sa zemljama Varšavskog pakta, u Nesvrstanima postaje neupitni lider, ekonomski je poentirao na Zapadu i homogenizirao stanje u zemlji.   

Zabrinutost zbog ratova

Ali Jugoslavija te 1968. godine izgleda kao zemlja s odličnom fasadom, njen i Titov prestiž u svijetu rastu, ali je iznutra sve problematičnija, nije riječ samo o nedostatku političkih sloboda, nego i privredna reforma zapada u krizu, svi ekonomski pokazatelji su loši, međurepublički odnosi nisu idealni...

    – Da i ne. Privredna reforma nije bila toliko loša, pa ni njeni rezultati nisu bili toliko loši. U ekonomiji ponekad treba pretrpiti neke stvari da bi bilo bolje. No, Jugoslavija je prema van izgledala bolje nego što je bila njena situacija u zemlji. Nixon nekoliko dana prije svoje predsjedničke inauguracije 1969. šalje pismo Titu i obavještava ga da bi volio posjetiti Jugoslaviju. To nije zanemarivo. Ključ svega je u tome da ekonomske reforme nisu bile moguće bez političke reforme. Sve dok jedna partija određuje sve uvjete poslovanja, sve dok se partija ne demokratizira, da ne govorimo o višestranačju, ekonomska reforma nije se mogla provesti s onim rezultatima kakve se priželjkivalo. 

    Može li se uspoređivati '68. globalno i stanje posljednjih godina obilježeno učestalim buntovima po cijelom svijetu, zbog različitih razloga?

    – Zajednički naziv je protest protiv stanja u društvu, prosvjed protiv neoliberalnog koncepta. Postoji borba za nekakve slobode i tada i danas. To su i tada i sada sloboda izražavanja, govora, sve vrste sloboda. Poveznica je zabrinutost zbog ratova koji se vode po svijetu. Tada je riječ o ratu u Vijetnamu, ratovi u Iraku i Afganistanu nisu globalno toliko iritirajući kao Vijetnamski rat, ali prosvjeduje se i protiv njih. Poveznica je i antiamerikanizam koji je snažan 1968. i u Berlinu, Parizu, Londonu, Beogradu, a jak je i danas kod ljudi koji se bune. Godina 1968. pokazuje funkcioniranje globalnog sela, ali tada je televizija ono što je danas internet i ne samo da se prati što se radi nego se putem televizije, danas interneta, kopira. Postoji i stalni sukob generacija. No, 1968. se sukobljava generacija koja je odrasla u potrošačkom društvu i generacija koja je odrasla u bitno siromašnijem društvu i kojoj nije bilo jasno protiv čega se mladi bune. Danas se sukobljavaju generacije koje su odrasle u sličnim uvjetima.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PayDo parking aplikacija