Sklonost bubanju i nezainteresiranost za učenje s ciljem usvajanja novih znanja ne razvija kod djece i mladih osnovu za cjeloživotno učenje
Prosječnog hrvatskog školarca ne zanima znanje, već ocjene. Domaće zadaće često prepisuje ili piše u zadnji čas, uči samo pred testove, koristi se instrukcijama da bi dobio bolju ocjenu, nije nimalo samokritičan prema svom radu i postignućima, a iako čvrsto želi studirati, vjeruje da mu znanje neće mnogo pomoći pri upisu na fakultet, već da je bolje osloniti se na vlastitu snalažljivost ili roditeljske veze.
Ovakav zabrinjavajući profil hrvatskih školaraca, koje obrazovanje očito ne zanima, proizlazi iz nekoliko istraživanja što su ih proveli znanstvenici Instituta za društvena istraživanja (IDI), prikupljajući zanimljive podatke o pristupima učenju i motivaciji hrvatskih školaraca, njihovim stavovima o obrazovanju i doživljaju roditeljske i učiteljske potpore učenju. Rezultati istraživanja pokazali su da nam je obrazovni sustav postavljen naopako, a kod učenika razvija vrijednosti potpuno suprotne onome što bi škola trebala promovirati i njegovati: umjesto rada na cijeni su snalažljivost i veze, opći je stav da se znanje može platiti, a za loše rezultate uglavnom su krivi svi, osim učenika samih.
Djeca tako ne uče da bi proširila znanje, već zbog posljedica, a školske ocjene i roditeljske nagrade za dobivene petice najčešći su im motivator da zagriju stolicu. Rijetki su oni koji uče iz zadovoljstva: samo 10 posto osmaša uči zato što im je učenje zabavno, 90 posto ih uči isključivo zbog ocjena, a za 70 posto učenika na kraju osnovnog obrazovanja glavni je motiv učenja upis što bolju srednju školu. U nižim razredima osnovne škole situacija je bitno drukčija, jer učenje zabavnom aktivnošću smatra 90 posto učenika, ali taj impozantan postotak od petog do osmog razreda praktički nestaje. Istodobno, roditelji se kako dijete raste sve manje bave svojim školarcima i pomažu im u učenju i zadaćama, a pojačavaju pritisak na učenje i ocjene, a svega trećina đaka ima podršku vršnjaka, odnosno uči s prijateljima iz razreda.
Manjak podrške roditelja i škole u učenju nadomješta se instrukcijama. Roditelji su očito skloniji platiti takvu pomoć nego sami pomoći djetetu da savlada školsko gradivo. Tako je više od 40 posto osmaša barem jednom uzelo instrukcije prije ispitivanja, i to mahom iz matematike, kemije, stranih jezika i fizike. Učenici nemaju naviku redovito učiti, kampanjci su koji se knjige hvataju samo prije ispitivanja, školski sustav ih ne podučava u tome kako učiti, i tako posežu za instant-rješenjem instrukcija.
To što im instrukcije neće osigurati trajno znanje, već samo privremeno pokrpati rupe u znanju koje nisu uspjeli samostalno razviti, školarce ni najmanje ne brine. Ionako sustav obrazovanja vide kao nepravedan i korumpiran, a 62 posto učenika smatra da su za upis na fakultet u Hrvatskoj snalažljivost, osobne veze i roditelji važniji od znanja. Isto tako, svaki drugi osmaš smatra da mu uspjeh u školi ne jamči bolji život, jer je uvjeren da dobar uspjeh i stečeno znanje nisu ključ za bogaćenje.
Zakazali i učitelji
Iako nisu željni znanja, 83 posto osmaša namjerava nakon srednje škole upisati studij. Djevojčice su u tome ambicioznije, jer ih na fakultet želi 88 posto, dok kao buduće studente sebe vidi 77 posto dječaka. Želja za studiranjem nema mnogo veze s uspjehom u školi, jer na faks jednako žele odlikaši, kao i oni kod kojih prevladavaju dvojke, trojke i četvorke. Istodobno, istraživanje je pokazalo izrazito velik nedostatak samokritičnosti i sposobnosti ocjenjivanja vlastitog rada kod učenika, što se vidi i u njihovim nerealnim očekivanjima da bi nakon provlačenja kroz osnovnu školu s osrednjim uspjehom mogli zablistati i imati akademski status.
Nesrazmjer između minimalnog truda uloženog u obrazovanje i maksimalnih očekivanja mogao bi mnoge školarce koštati teških frustracija i razočaranja, upozoravaju stručnjaci. Sklonost pragmatičnom bubanju i posvemašnja nezainteresiranost za učenje s ciljem usvajanja novih znanja, kažu, negativno utječe na obrazovne ishode i ne razvija osnovu za učenje tijekom čitavog života. Za to, međutim, ne treba kriviti samo učenike i njihove loše radne navike, već obrazovni sustav koji potiče ovakve obrasce učenja. U školama se danas, dobro je poznato, vrednuju samo ocjene. Selekcija kod upisa u srednju školu strogo je određena zaključnim ocjenama, a nastavni program pretrpan faktografijom ne ostavlja učenicima prostora za traženje i razvoj vlastitih interesa.
Sudeći prema istraživanju, u tom su lancu zakazali i učitelji, koji djecu ne savjetuju u tome kako bi trebala učiti ni kako da sama ocijene svoj rad. Njihovu pomoć, čini se, u dovoljnoj mjeri dobivaju samo slabiji đaci kojima učitelji često jasno daju do znanja što je potrebno za dobivanje pozitivne ocjene, što djeca doživljavaju kao koristan savjet o tome kako uspješnije učiti.
Podaci o slabo razvijenim navikama učenja, posebice o velikom broju učenika koji iskazuju da uče isključivo prije usmenog i pismenog ispitivanja, trebali bi zabrinuti obrazovne vlasti više od rezultata na PISA istraživanjima ili državnoj maturi – kaže Zrinka Ristić Dedić, koautorica istraživanja.
– Jasno je da za ovakve rezultate nisu krivi isključivo učenici, već u većoj mjeri i osobine hrvatskog obrazovnog sustava. Naše obrazovanje ne čini ono što mu je jedan od osnovnih zadataka, a to je naučiti učenike kako učiti. Ono je usmjereno usvajanju i reprodukciji činjenica i robuje diktaturi propisanog programa i 45 minutnog sata, ističe Ristić Dedić. To su, podsjeća, osobine 50-ih, pa čak i 70-ih godina, koje su tada još i mogle ostvariti određene rezultate, ali u današnje doba, obilježeno informatizacijom i dostupnošću činjeničnog znanja pritiskom tipke na telefonu ili računalu, one mogu biti pogubne za mladu osobu, ali i društvo u cjelini.
Podatak po kojem više od 80 posto učenika osnovnih škola iskazuje da oni osobno i njihovi roditelji očekuju da će u budućnosti ići na fakultet, premda naizgled pozitivan, poziva na oprez, upozorava drugi autor istraživanja, Boris Jokić.
Izvor frustracija
Čak i učenici vrlo skromnog uspjeha u osnovnoj školi očekuju stjecanje fakultetske diplome. Čini se da je za sve osobe u Hrvatskoj stjecanje fakultetske diplome postao univerzalni obrazovni i osobni cilj, stvar bez koje ne možete uspjeti u životu – ocjenjuje Jokić. To je, kaže, vrlo opasno iz više razloga.
– Za dio učenika, očekivanje da će još desetak godina ostati u školskim klupama, u koje već sada nevoljko sjedaju, može biti izvor frustracija. Visoka obrazovna očekivanja u kombinaciji s nedovoljno razvijenim navikama učenja i činjenicom da ih se u obrazovnom sustavu ne poučava kako učiti, može rezultirati dugotrajnim studiranjem i odustajanjem od školovanja, upozorava Jokić.
Životna iskustva mnogih, ali i podaci o primanjima određenih zanata i struka, ukazuju da čovjek može biti financijski uspješan, ali i sretan i zadovoljan i bez fakultetske diplome. Obrazovanje bi trebalo puno više posvećivati karijernom usmjeravanju pojedinaca i objašnjavanju raznolikosti svijeta obrazovanja i rada – smatra Jokić.
Svi bismo se, smatra ovaj znanstvenik, trebali izrazito zamisliti pred podacima koji ukazuju da već i 14-godišnjaci ne doživljavaju Hrvatsku kao zemlju u kojoj se obrazovanje i znanje cijene. Posebno je, kaže, zabrinjavajuć podatak da učenici osnovnih škola smatraju da su za upis na fakultet važnije veze, roditelji i snalažljivost od sposobnosti učenja.
– Mladi ljudi koji ne vide društvo i obrazovni sustav otvorenim često su suočeni s dvije, za društvo vrlo nepovoljne, opcije: ili prihvatiti pravila igre ili otići. Vrlo je teško očekivati ozbiljnije pozitivne promjene, ako se sustavno svakodnevnim primjerom ne pokazuje da su za uspjeh u životu važni rad, marljivost i poštenje – upozorava Jokić, te dodaje kako i političari, i ostali javni djelatnici, pokazuju sve, samo ne navedene osobine.
