Europarlamentarci su na jučer održanom Odboru za okoliš podržali, i dalje u proceduru poslali prijedlog po kojem bi sve države članice EU-a, dakle i Hrvatska, najkasnije do 2030. godine na svoja odlagališta smjele bacati najviše pet posto otpada. Taj će, vrlo ambiciozan cilj u daljnjoj proceduri donšenja vjerojatno biti ublažen, no Hrvatska je, kako kod nas stvari stoje, i dalje u velikom problemu. Čak 85 posto našeg otpada danas završava na deponijima, pri čemu se s mjesta nismo makli već pet godina. Jedna trećina općina i gradova svojim građanima još uvijek nije niti osigurala spremnike za odvojeno prikupljanje papira i plastike, stakla i metala, otpada koji općenito može biti recikliran, a recikliramo svega 18 posto onoga što odvojimo.

»Zeleniji« ciljevi

Zbog toga nam već sad prijete kazne Europske komisije, ako nas odluči tužiti, jer smo odavno »prekrdašili« sa svim njenim rokovima. Primjerice, najkasnije do kraja prošle godine smo morali prepoloviti količinu biorazgradivog otpada (papir i karton, biootpad, tekstil, drvo i slično) bačenog na deponije, čemu se nismo niti približili.

Hrvatska je namjeravala ići lakšim putem pa je prije deset godina odlučila graditi velike centre za gospodarenje otpadom (MBO tehnologija), poput Marišćine i Kaštijuna, u koje »smeće« dolazi neodvojeno, i pretvara se u gorivo za cementare, koje zapravo nije dobro i nitko ga ne želi. EU je u međuvremenu postavilo »zelenije« ciljeve koji kažu da se polovica papira i plastike, stakla i metala mora reciklirati najkasnije do 2020. godine, zbog čega smo već u velikom problemu. A zato što sami ne odvajamo dovoljno, i vrijednu otpadnu sirovinu bacamo na deponije, naše tvrtke koje se bave reciklažom su istovremeno prisiljene otpad za reciklažu uvoziti, godišnje čak oko 180 tisuća tona.

»Hrvatska se, za razliku od većine država članica, po pitanju gospodarenja otpadom nalazi u kamenom dobu. Moramo početi mijenjati svoj stav prema otpadu – on je resurs, vrijednost, a njegovo pravilno zbrinjavanje može jamčiti građanima manje račune i zdraviji okoliš. Novim prijedlogom direktiva o otpadu Europski parlament postavlja znatno ambicioznije ciljeve te odvojeno prikupljanje otpada postaje obavezno i svako miješanje otpada strogo se zabranjuje. Europski parlament smatra spaljivanje i mehaničko biološka postrojenja zastarjelom tehnologijom. Postojeći centri za gospodarenje otpadom s MBO tehnologijom koštali su građane milijardu kuna te će stvarati dodatni godišnji trošak od 200 milijuna kuna. Hrvatska mora odmah krenuti s izgradnjom sortirnica i potaknuti građane na selektivno razdvajanje otpada na kućnom pragu. U protivnom umjesto novih 6.000 radnih mjesta samo u sortiranju otpada, očekuju nas penali i odlazak pred Sud Europske unije«, upozorava hrvatski europarlamentarac Davor Škrlec.

Građani nemotivirani

Da se može kad se hoće, pokazuje primjer Međimurske županije, najuspješnije po stopi recikliranja u Hrvatskoj, koja iznosi 34 posto, dakle dvostruko više od hrvatskog prosjeka. Najlošija je situacija u Splitsko-dalmatinskoj županiji, koja ne reciklira ni dva posto onoga što prikupi. Primorsko-goranska županija na recikliranje šalje nešto više od 15 posto prikupljenog otpada, Zagreb nešto malo manje, a Istarska županija, primjerice, osam posto. Primorske županije se ne mogu opravdati ni otpadom kojeg iza sebe ostavi turizam, jer on u ukupnim količinama komunalnog otpada čini tek šest posto. Činjenica jest da su dvije trećine općina i gradova građanima osigurale spremnike za odvojeno prikupljanje otpada, no građane, osim vlastite ekološke svijesti, ništa na to ne motivira, budući da, odvajali ili ne, jednako plaćaju. Dok se to ne promijeni, pomaka neće biti, ali penala – hoće.

Građane na odvajanje otpada ništa ne motivira jer, odvajali ili ne, jednako plaćaju