Najdulji proces

Haški sud danas objavljuje jesu li Tuđman i Hrvatska suodgovorni za pokušaj podjele BiH

Denis Romac

Već je u ranijim haškim procesima dokazano da je rat Hrvata i Bošnjaka u BiH bio međunarodni sukob, no u slučaju Jadranka Prlića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića, Bruna Stojića i Berislava Pušića tužiteljstvo je upletenost Hrvatske podignulo na još višu razinu, što je potvrđeno prvostupanjskom presudom 



Puno simbolike ima u činjenici da se upravo presudom šestorici političkih i vojnih dužnosnika nekadašnje Herceg-Bosne zaključuje rad Haškoga suda, budući da malo koji haški predmet tako zorno oslikava funkcioniranje Haškoga suda kao predmet Herceg-Bosna.


To je najopsežniji i najkompleksniji, ali i najdulji haški proces. U tom mega-procesu tužiteljstvo i obrana izveli su ukupno oko 400 svjedoka čiji su dokazi pretočeni u 50 tisuća stranica zapisnika, a najdulji i najkompliciraniji haški predmet dobio je i u tom trenutku najopsežniju prvostupanjsku presudu u povijesti Haaga, na čak 2.629 stranica.


Optuženici – Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić, Bruno Stojić i Berislav Pušić – dobrovoljno su se predali Haškome sudu 2004., a suđenje je počelo dvije godine kasnije. Prvostupanjska presuda donesena je prije četiri i pol godine, što znači da će od početka suđenja do objave pravomoćne odluke proći 11 godina. Optuženi su u haškom pritvoru u Scheveningenu od predaje do pravomoćne presude proveli 13 godina, što je, primjerice, dulje od 10-godišnje zatvorske kazne na koju je nepravomoćno osuđen šef komisije za razmjenu zarobljenika Pušić. Ostali su dobili više kazne: nekadašnji premijer Herceg-Bosne Prlić 25 godina, načelnici glavnog stožera HVO-a Praljak i Petković 20 godina, kao i ministar obrane Stojić, a prvi čovjek vojne policije HVO-a Ćorić 16 godina zatvora.




S obzirom na godine koje su proveli u pritvoru, kao i pravilo po kojem haški osuđenici mogu na slobodu nakon što odsluže dvije trećine svoje kazne, to bi značilo da su, u slučaju i da im prvostupanjske kazne budu potvrđene, i ostali blizu prijevremenog oslobađanja.


Sveopća kontrola 


Već je u ranijim haškim procesima – Tihomiru Blaškiću, Mladenu Naletiliću i Vinku Martinoviću, Dariju Kordiću, Ivici Rajiću… – dokazano da je rat Hrvata i Bošnjaka u BiH bio međunarodni sukob, no u ovom slučaju tužiteljstvo je upletenost Hrvatske podignulo na još višu razinu, što je potvrđeno prvostupanjskom presudom. Optužba je tvrdila kako je HVO, vojna sila Herceg-Bosne, zapravo bio »okupacijska vojska« na područjima s kojih je protjerana legalna vlast BiH, dok su vlasti u Zagrebu optužene za izravnu i sveobuhvatnu kontrolu, bez posrednika, nad Herceg-Bosnom. To je onda značilo i da je Zagreb imao potpunu kontrolu nad svime što se događalo u tom sukobu, te da je rat s Bošnjacima vođen iz Zagreba, a ne iz Gruda, dok je HVO bio dio Hrvatske vojske, što je obrana osporavala.



Ranijim je procesima tužiteljstvo dokazivalo i da je službena vlast u Zagrebu imala sveopću (engl. overall) kontrolu, dok je u ovom predmetu dokazivalo efektivnu (engl. effective) kontrolu Zagreba nad Herceg-Bosnom i HVO-om, što je u pravnom smislu snažniji stupanj kontrole od, primjerice, kontrole koju je Beograd imao nad Palama, pri čemu valja imati na umu da je i taj stupanj kontrole Beograda nad Palama poništen posljednjim presudama Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. U slučaju da takvo stajalište, koje je prihvaćeno prvostupanjskom presudom, potvrdi i žalbeno vijeće, Hrvatsku će nakon dva desetljeća sustići neugodne posljedice Tuđmanove herceg-bosanske avanture. Osuđujuća presuda, kojom bi i šestorica vojnih i političkih čelnika Herceg-Bosne bili pravomoćno osuđeni za etničko čišćenje muslimana i nehrvata te za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu kojem su na čelu bili Franjo Tuđman i ministar Gojko Šušak, s ciljem odcjepljenja Herceg Bosne i stvaranja Velike Hrvatske, implicirala bi da je Zagreb bio uključen u udruženi zločinački pothvat protiv BiH, a Beograd nije, što bi dalo snažan zamah tvrdnjama prema kojima je izjednačavanje odgovornosti Srbije i Hrvatske za rat jedna od ključnih zadaća Haškoga suda.


Nezahvalne prognoze 


Prvostupanjsko vijeće suglasno je, dakle, da je sukob između Hrvata i muslimana bio međunarodni sukob, jer su se uz postrojbe HVO-a borili i pripadnici HV-a, a uz Tuđmana i Šuška kao sudionike zločinačkog pothvata, uz šestoricu optuženih, apostrofiralo je i Šuška, Janka Bobetka i Matu Bobana, iako se predsjedavajući prvostupanjskog vijeća, sudac Jean-Claude Antonetti, nije složio s tim stajalištem. To bi, možda, moglo upućivati na zaključak da su udruženi zločinački pothvat i međunarodni karakter sukoba ranjivi u žalbenom postupku, iako se zna i da sudac Antonetti ne uživa osobit ugled u haškim kuloarima. Antonetti je izdvojio mišljenje čak i u pogledu rušenja Starog mosta u Mostaru. Iako je sudsko vijeće uvažilo argument da je Armija BiH koristila most u vojne svrhe, zbog čega je bio legitiman cilj, ipak je zaključilo, uz protivljenje Antonettija, da je njegovo rušenje predstavljalo »neproporcionalnu štetu«.


Kao u uvijek kada je o Haškome sudu riječ, nezahvalno je bilo što prognozirati. Žalbeno vijeće može prihvatiti teze tužiteljstva koje se žalilo na prvostupanjsku odluku i povećati kazne optuženima, a može i prihvatiti zahtjev obrane i osloboditi ih. Žalbeno vijeće može potvrditi postojanje Tuđmanovog i Šuškovog zločinačkog pothvata u kojem su sudjelovala i šestorica vojnih i političkih dužnosnika Herceg-Bosne, a može ga i odbaciti, što bi, u slučaju da optužene proglasi krivima po drugim osnovama, odnosno po osobnoj odgovornosti, vjerojatno značilo i nešto niže zatvorske kazne od prvostupanjskih.


Novi kurs 


Treća je mogućnost da zločinački pothvat žalbeno vijeće ograniči samo na BiH, bez spominjanja dužnosnika iz Hrvatske, slično kao što je postupilo i prvostupanjsko vijeće u predmetu Mladić. Tom su presudom Milošević i Srbija potpuno abolirani od odgovornosti za rat u BiH i najteže zločine koje su, po mišljenju Mladićevog vijeća, vojni čelnici bosanskih Srba organizirali i proveli u vlastitom aranžmanu, bez izravnog znanja i sudjelovanja Beograda.



U tom bi slučaju teze o »novom kursu« Haškoga suda, koji je započet iznenađujućim oslobađajućim presudama hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, zatim srpskom generalu Momčilu Perišiću te Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću – iako je njihova oslobađajuća presuda naknadno poništena – dobile novu potvrdu. Te su presude, koje pripisuju bivšem predsjedniku Haškog suda Theodoru Meronu, rezultat primjene novih standarda za dokazivanje odgovornosti država, što je otežalo posao tužiteljstvu i istodobno pobudilo sumnju u političke pritiske.


Optuženi u svojim obranama nisu negirali da su se teški zločini dogodili. Branili su se pojedinačno, bez zajedničkog koncepta obrane, često prebacujući krivnju ili na one druge – vojnici na političare i obratno – ili na one koji su sada pokojni, najčešće na nekadašnjeg predsjednika Herceg-Bosne Bobana.


Šok u Hrvatskoj 


Iako je Haški sud ovlašten suditi isključivo pojedincima, a ne državama, u ovom je predmetu na optuženičkoj klupi bila i Tuđmanova politika prema BiH, njegova opsjednutost obnovom Banovine Hrvatske, njegovi stenogrami s Pantovčaka, u kojima stoji i kako je jednom zgodom, 27. prosinca 1991., izjavio kako je došao trenutak »da iskoristimo priliku i okupimo hrvatski narod unutar najširih mogućih granica«. Dvojica optuženih, generali Praljak i Petković, i formalno su bili na visokim vojnim dužnostima u Hrvatskoj vojsci prije, ali i poslije ratovanja u BiH, tako da neki misle da bi pravomoćna sudska potvrda Tuđmanovog zločinačkog pothvata u BiH mogla otvoriti i pitanje ratne odštete, iako je, ponavljamo, u ovom predmetu Haški sud utvrđivao odgovornost pojedinaca, a ne države.


Kada je prije četiri i pol godine Haški sud objavio osuđujuću prvostupanjsku presudu – i to mjesec dana uoči ulaska Hrvatske u EU – to je izazvalo šok u Hrvatskoj, ali samo zato što je taj veliki haški proces u hrvatskoj javnosti i medijima praćen uglavnom rubno i minorno.


Nakon osuđujuće presude obrane su za nepovoljan ishod otvoreno optužile hrvatsku državu, tvrdeći da službeni Zagreb nije ništa učinio kako bi pomogao obrani u pobijanju udruženog zločinačkog pothvata.


Sarajevska odvjetnica Senka Nožica, koja u Haagu brani Brunu Stojića, tada je kazala da je osobno od ministarstva pravosuđa zahtijevala pomoć u pronalaženju stručnjaka iz ustavnog prava koji bi napravio analizu uspostave Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Međutim, Nožica je dobila od ministarstva negativan odgovor, no kasnije se ustavni sudac Mato Arlović prihvatio tog posla, o čemu je ovih dana objavio i knjigu.


To, međutim, nije promijenilo temeljni zaključak. Među haškim obranama prevladava ocjena da se hrvatska vlada nije previše angažirala na ovom predmetu, iako je, smatraju, trebala. Pokušaj vlade da se uključi u ovaj predmetu u svojstvu »prijatelja suda« dvaput je propao. Prvi put 2006. godine, kada je Hrvatska željela opovrgnuti teze tužiteljstva o udruženom zločinačkom pothvatu i sudjelovanju hrvatskog državnog i vojnog vrha u tom pothvatu, no sudsko vijeće tada je prihvatilo ocjenu tužiteljstva da bi Hrvatska u tome bila pristrana i da se ne bi bavila samo pravnim pitanjima, što je posao prijatelja suda, nego činjenicama. I prošlogodišnji pokušaj da se uključi u žalbeni postupak u svojstvu prijatelja suda završio je neuspjehom, no ionako se radilo o simboličnim pokušajima. Hrvatsku, naime, ovaj predmet nikad nije zanimao.