Povodom pete obljetnice hrvatskog pristupanja EU-u upitali smo »hrvatske Europljane« je li im se, i koliko, od tada život promijenio odnosno u kolikoj im je mjeri taj čin svakodnevicu učinio drugačijom u odnosu na ono predugo vrijeme hrvatskog boravka u »europskoj čekaonici«.

Basia Barbara Andrijanić Poljakinja je koja je u Hrvatsku, Zagreb, došla prije 11 godina, zbog ljubavi.

– Samo nekoliko dana nakon vjenčanja natovarili smo stvari na auto, i stigli ovamo, smije se Basia, danas majka troje djece.

Rođena je u Katowicama, dok je od početka studiranja nadalje živjela u Lublinu, gradu u istočnoj Poljskoj poznatom po Katoličkom sveučilištu na kojem je predavao i Ivan Pavao II, a u koji ju, kaže nam, i danas vuče srce.

– Vuče me stalno, i teško se nosim s tim, ali nekako uspijevam. Najteže je bilo na početku, kad uopće nisam znala što me u Hrvatskoj čeka i kako će sve izgledati. Hranila sam se iluzijom da ću u Poljskoj zadržati i održati sva draga prijateljstva, no na kraju sam se s tim gubitkom morala pomiriti. Nekoliko najdražih prijatelja ostalo je u mom životu i dalje, viđamo se jednom godišnje u Poljskoj, kaže Basia, koju smo i zatekli pri pakiranju za ovogodišnji put u Poljsku.

Basia je u Lublinu radila kao novinarka katoličkog tjednika, danas je u Zagrebu nastavnica poljskog u jednoj školi, dok joj je hobi, velika strast zapravo, crtanje odnosno pisanje ikona.

Na pitanje je li joj žao što je napustila Poljsku, odgovara kako čovjek, gdje god da se zatekne, mora živjeti ono što mu je bog stavio na put.

– A meni je na put stavio ovu prekrasnu zemlju punu sunca!, sretna je Basia, koja i Hrvatima i Poljacima savjetuje da, prije svega, ostanu svoji.

Na pitanje je li se Hrvatska promijenila unatrag pet godina, od ulaska u EU, Basia nam, naime, odgovara kako je ona uvijek optimist, jer smatra da stvari mogu ići samo nabolje – ako ljudi drže do svojih vrijednosti.

Na istoku Poljske gore nego na zapadu

– Ni u Hrvatskoj niti u Poljskoj ne smijemo odustati od tradicionalnih svojih vrednota, koje su jedino što nas drži na okupu. Često od ostatka Europe zbog toga dobivamo po glavi, ali treba ustrajati, zbori Basia.

Na opasku kako bi život u Poljskoj, zbog tamošnjeg gospodarskog uzleta možda financijski bio bolji nego u Hrvatskoj, odgovara kako to ne mora nužno biti tako, jer sve ovisi o tome u kojem se dijelu Poljske živi. Na istoku je, kaže, lošije nego na zapadu, makar je tamo ostala netaknuta, prekrasna priroda. Malo ju »kopka«, priznaje nam, mirovina koju bi u Poljskoj, jer je u proceduri donošenje takvog zakona, kao majka više od djece, a s malo radnog staža, mogla zaslužiti.

– Ponekad se hvatam takvih informacija, što bi bilo kad bi bilo, ali tu sam gdje sam, i živim ono što mi bog daje da živim, pri čemu i život ovdje ima brojne prednosti, kaže Basia.

Dugotrajno ispijanje kave na suncu

– U vrijeme kad su mobiteli preuzeli kontrolu nad našim životima, takva je komunikacija, oči u oči, za istim stolom, itekako hvalevrijedna. U Poljskoj ljudi za takve kave nemaju vremena, ali nema niti dovoljno sunca da se kava pod njim ispija. Ovdje na terasi kafića sjediti možete već u ožujku, smije se Basia koju je, kako kaže, po dolasku u Hrvatsku jako iznenadila i činjenica koliko smo – glasni.   

– Mišljenje da su Hrvati slični Poljacima stoji – jednako smo srdačni, otvoreni i topli, ali razlika koja me i dan danas nasmijava jest upravo to koliko ste vi glasan narod! Meni je ta srčanost, taj temperament prekrasan. Osim toga, uvijek, i za sve imate vremena, sve se obavlja polako, bez žurbe, i što je najljepše, imate vremena jedni za druge, hvali nas Basia, naša Poljakinja.