Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
24. svibnja 2019.
Mirovinska reforma i činjenice

HOĆEMO LI RADITI DO SMRTI? Nakon 65. godini, ljudi u Hrvatskoj imaju još samo pet godina života u zdravlju

snimio Davor Kovačević
snimio Davor Kovačević
Autor:
Objavljeno: 5. svibanj 2019. u 8:00 2019-05-05T08:00:09+02:00

U Hrvatskoj ima sve manje sigurnih radnih mjesta, a sve više sezonskih, privremenih i razmjerno slabo plaćenih poslova, što posebice pogađa mlade ljude. To je i ključni razlog zašto sindikati ovih dana pod geslom »67 je previše« prikupljaju potpise za referendum kojim bi se dob za starosnu mirovinu zadržala na 65 godina.

Naši su ljudi zasigurno svjesni da će Hrvatska u budućnosti teško financirati mirovine dok se broj starijih ljudi povećava, a mladih ima sve manje, ponajprije zato što odlaze u inozemstvo. Međutim, Vladina zakonska reforma kojom je odredila produljenje dobi za odlazak u mirovinu sa 65 na 67 godina već od 2028. godine, kao i pojačano rezanje penzija onima koji se umirovljuju prijevremeno, ipak izaziva revolt. Naime, građani su nezadovoljni time što se hrvatske vlade, osobito sadašnja, uglavnom bave posljedicama nevolja, a ne njihovim uzrocima.

Primjerice, životni vijek u Hrvatskoj kraći je od onog u razvijenim zemljama. Hrvati žive gotovo tri godine manje od prosjeka Europske unije. Građani nakon 65 godina mogu očekivati jedva pet godina života u zdravlju, za razliku od europskog prosjeka koji iznosi oko deset godina, prema izvješću Europske komisije o prikladnosti mirovina, objavljenom 2018. godine.

Promašena politika

Vlada kaže da će građani s 41. godinom radnog staža moći u mirovinu i prije 67. godine. Međutim, građanima je sve veći problem kako skupiti toliko godina radnog staža. U Hrvatskoj ima sve manje sigurnih radnih mjesta, a sve više sezonskih, privremenih i razmjerno slabo plaćenih poslova, što posebice pogađa mlade ljude. To je i ključni razlog zašto sindikati ovih dana pod geslom »67 je previše« prikupljaju potpise za referendum kojim bi se dob za starosnu mirovinu zadržala na 65 godina.

Problem je u tome što hrvatske vlasti razmišljaju ponajprije o smanjenju izdataka iz proračuna, danas i u budućnosti, umjesto o stvaranju proračunskih prihoda. Najočitiji je primjer upozorenje ministra rada i mirovinskog sustava Marka Pavića da će sindikati sadašnjom kampanjom potkopati mirovinsku reformu te stvoriti budućim generacijama dodatne troškove od 45 milijardi kuna. Međutim, sve ovisi ponajprije o tome što će idućih godina raditi hrvatske vlade.

Nema sumnje da će se mirovinski troškovi u budućnosti povećati zbog demografskih razloga, ali je nevolja što hrvatske vlade stalno razmišljaju restriktivno – kako uštedjeti novac, a ne kako ga stvoriti. Već godinama slušamo istu priču, poput pokvarene ploče, o tome da Hrvatska treba svoje izdatke i životni standard prilagoditi tome koliko joj je pokrivač dugačak. Kratkoročno gledajući, to je u redu, ali na duge staze takva je politika promašena.

Svaka vlada mora ponajprije razmisliti o tome kako da ubrza gospodarstvo, poveća broj zaposlenih i njihove plaće, kako bi mirovinski sustav imao veći priljev novca i omogućio dostojniji život budućim umirovljenicima. Naime, u Hrvatskoj je broj zaposlenih razmjerno premalen. Po malom udjelu radno aktivnog stanovništa, malo većem od 50 posto, već desetljećima se nalazimo pri dnu europske ljestvice. Budući da je broj zaposlenih pao na 1,4 milijuna, a broj umirovljenika povećao se na 1,2 milijuna, nije čudno što prosječna mirovina u Hrvatskoj pokriva samo 39 posto prosječne plaće, prema podacima Europske komisije. Gora od nas je samo Irska, ali treba imati na umu da su u toj zemlji plaće nekoliko puta veće od hrvatskih.

Nedostaju radnici

Broj zaposlenih, koji je prije 29 godina u Hrvatskoj iznosio 1,7 milijuna, počeo je naglo padati padati sredinom 1990-ih godina, kada je zemlja prešla na tržišno gospodarstvo i provela privatizaciju državnih banaka i poduzeća. Nekoliko stotina tisuća radnika prisilno je moralo u mirovinu, jer su bili višak. Jasno je da sve firme iz razdoblja socijalizma nisu mogle opstati na tržištu. Međutim, nevolja je što vlade i Hrvatska narodna banka nisu stvorile poticajne uvjete da bi zatečene firme mogle uspješnije poslovati i da bi se gospodarstvo nakon rata brže razvijalo.

Hrvatska nije imala industrijsku i razvojnu politiku, a središnja banka je istodobno počela voditi politiku precijenjenog tečaja kune, što je iznimno poskupilo domaće proizvode, a pojeftinilo uvozne. To je jedan od razloga zašto su se u Hrvatskoj nakon rata razvijale uglavnom velike trgovačke firme, dok su poljoprivreda i industrija počele propadati, što traje do danas. Proizvodnja u Hrvatskoj sve se manje isplati domaćim firmama, pa stoga ni stranci nisu previše zainteresirani za takozvane »greenfield« investicije. Vlasti su očekivale da će slobodno tržište te ulazak zemlje u Europsku uniju popraviti stvari sami po sebi. Ali to se ne događa.

Oni s duljim pamćenjem sjećaju se kako se početkom 2000-ih godina na burzama rada broj nezaposlenih penjao do 300 tisuća, čak i u trenutku kada je Hrvatska bilježila stope rasta od tri do pet posto godišnje. Međutim, kada je izbila kriza, Hrvatska je od 2009. godine izgubila oko 200 tisuća radnih mjesta. Vlasti nisu znale odgovoriti na krizu. Da su znale, kriza bi trajala kratko. Međutim, ulaskom Hrvatske u EU između 300 i 400 tisuća nezaposlenih i potplaćenih građana i otišlo je u Njemačku i ostale razvijenije zemlje. Našoj zemlji danas nedostaje oko 500 tisuća radnika, prema procjenama Hrvatske gospodarske komore. Zbog smanjenja nataliteta, a ponajviše zbog iseljavanja, država gubi ljude. Tako gubi i gospodarsku bazu koja financira ne samo rad javnih službi, nego i mirovinskog sustava.

Iseljavanje se nastavlja

Građani očekuju da njihove vlasti napokon okrenu ploču. Ako Hrvatska bude razmišljala samo o štednji i smanjenju proračunskih deficita, gospodarsko stanje neće se popraviti i zemlja će nastaviti kliziti na dno Europe. Iseljavanje će se nastaviti, a novca za javne službe i mirovine bit će sve manje. Umjesto da ljudi u Hrvatskoj budu osuđeni na beskrajno stezanje remena, vlade bi trebale pokrenuti razvojnu politiku i nastojati zadržati stanovništvo u zemlji.

Uostalom, treba pogledati što rade ostale države koje su nama slične i koje se razvijaju brže. Poljska, Mađarska i Rumunjska također imaju nevolja s padom stanovništva i iseljavanjem, ali su počele snažno podizati plaće zaposlenih i provoditi nezapamćeno široke mjere za podršku obiteljima s djecom. Nerijetko se čini da se Banski dvori više trude oko toga kako će povećati kvote za uvoz radnika iz inozemstva, nego kako će vlastite ljude zadržati kod kuće. Ni radnici iz inozemstva nisu besplatni. I u strance treba ulagati – u učenje jezika, radnih vještina i u njihovu prilagodbu zemlji u koju su doselili. Budući da Hrvatska ulaže milijarde kuna u skrb o djeci i u obrazovni sustav, od vrtića do fakulteta, pitanje je nije li joj jednostavnije da počne izdvajati više novca za radnike koje je sama podigla i obrazovala.

Ukratko, neprilike s mirovinskim sustavom ne mogu se promatrati izdvojeno od ostalih neprilika, koje se svode to da Hrvatska gospodarski zaostaje za gotovo svima u Europskoj uniji i da ostaje bez ljudi. Najava referenduma protiv mirovinske reforme i produljena radnog vijeka trebala bi vlastima biti poticaj za konstruktivni politički zaokret – da stvari počnu rješavati od glave, a ne od repa.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka