Reportaža iz kampa kod Velike Kladuše

HLADNOĆA ZAUSTAVILA MIGRANTE Izbjeglice u Bosni u zadnji čas spašene od smrzavanja

Boris Pavelić

snimio Davor Kovačević

snimio Davor Kovačević

Iz ta četiri kvadrata izlazi nasmijan mladić, pomno stilizirane brade, razgovorljiv i dobrohotan. »Commando iz Afganistana«, kaže. »Sou aj em hir, ajm aut from maj kantri«, konstatira. Sedam godina na putu, kaže. S petnaest je postao vojnik; jedanaest godina u vojsci, talibani mu ubili oca i brata, a tada mu je majka, liječnica, rekla neka ode. 



Mnogi su, čini se, spašeni doslovno u posljednji čas. Promrzline nožnih prstiju, što smo ih vidjeli na fotografijama aktivista koji u zapadnoj Bosni pomažu izbjeglicama, vjerojatno su jedine i, za ovu zimu, posljednje ozbiljne posljedice hladnoće koja je protekloga tjedna počela stezati Bosnu i Hercegovinu. S ledina pod otvorenim nebom, iz blata koje se počinjalo smrzavati, ljudi su napokon ipak prebačeni među zidove gdje temperatura ne pada ispod ništice.


Bilo bi, međutim, pogrešno zaključivati kako su sada ti bezimeni ljudi bez igdje ičega zbrinuti na ugodnim mjestima: unatoč poštovanja dostojnim naporima nevladinih organizacija i međunarodnih agencija za zbrinjavanje izbjeglica, prostori u kojima će ti ljudi prezimiti tek su improvizirana, neugodna skloništa sklepana samo toliko da u njima ne pomru od gladi i smrzavanja. Izbjeglička kriza nije, dakle, okončana; ona je, doslovno, samo zamrznuta. Dok se, za koji mjesec, ne odledi.


Samoniklo naselje


Pa ipak, nisu još svi pod krovom. »Je li mi hladno? Pa naravno! Čovjek sam, a hladno je i životinjama! Nije ovo dobra situacija«, govori nam mladić koji se predstavlja kao Commando, jer, kaže, zbog straha od talibana ne želi otkriti pravo ime. Commando je jedan od dvadesetak muškaraca koji su odbili napustiti ledinu pored Velike Kladuše, na kojoj je nekoliko stotina izbjeglica provelo ljeto, u najčešće uzaludnim pokušajima da se, preko Hrvatske i Slovenije, probiju na Zapad. Taj improvizirani kamp – preciznije, samoniklo naselje šatora improviziranih od kartona i najlona – stvoren je u proljeće ove godine, kada su tisuće izbjeglica stigle u Veliku Kladušu, a gradske ih vlasti odbile smjestiti, pa ih potjerale na tu ledinu malo izvan grada.





Tjedni su trebali proći da im dovedu struju, vodu i prijenosne WC-e, a kada su Liječnici bez granica u obližnjoj napuštenoj klaonici postavili tri prijenosna tuša, ta je situacija proglašena zadovoljavajućom. Naš je list u proteklih pet mjeseci tri puta posjetio to mjesto, svaki se put uvjerivši kako ljudi ondje žive u uvjetima nedostojnim čovjeka. Tek ujesen s toga su mjesta žene i djecu prebacili u nekakva privremeno osposobljena skladišta, a za ostale, koga briga: tek kada je steglo ispod ništice, blato se zamrzlo a led zaprijetio životima, i ostale su prebacili u zatvorene objekte u koje novinari teško ulaze, ali čuju kako ondje ni danas nema ozbiljnog grijanja.


No njih dvadesetak odbilo je otići s ledine. Pronašli smo ih u petak, nekoliko njih oko vatre, ostali u dubokoj, memljivoj tami šatora, zamotani u deke i vreće za spavanje, kako nam, na pitanje žele li razgovarati s novinarima, uglas odgovaraju: »No, brader, tenk ju. Kroašian polis luking and biting«; »gleda i tuče«. Na kraju tog naselja, kojim danas dominiraju napušteni šatori, deseci pasa lutalica, razbacane i ostavljene stvari i smeće, smeće, smeće, još je jedan šator, na prvi pogled, ni po čemu različit od tih ostalih naseobina nedostojnih životinja. No, na njemu je pomno izvješena zastava Bosne i Hercegovine, a kada bolje zagledate, shvatit ćete da je pažljivo složen, pa da čak ima i ogradu od tanke žice: neka vrsta očitog pokušaja da se i u kaosu bijede, siromaštva i očaja sačuva privid ljudskosti.


Iz ta četiri kvadrata izlazi nasmijan mladić, pomno stilizirane brade, razgovorljiv i dobrohotan. »Commando iz Afganistana«, kaže. »Sou aj em hir, ajm aut from maj kantri«, konstatira. Sedam godina na putu, kaže. S petnaest je postao vojnik; jedanaest godina u vojsci, talibani mu ubili oca i brata, a tada mu je majka, liječnica, rekla neka ode. Otad je na putu; sedam godina; sada su mu 32. »Ostavi vojsku, i otiđi iz ove zemlje, molim te. Znam da ne želiš, ali tako je najbolje. Otiđi, podržavam te. Pomaži ljudima kamo god dođeš«, pripovijeda nam Commando što mu je rekla majka. »Ona je liječnica. Ostala je ondje, i dobro je.



Čuo sam se s njom sat vremena prije nego što ste došli«, kaže. Naučila ga je, veli, da pomaže. »So aj vont tu help. Homin is homin«. »Čovjek je čovjek«. »Evrivan is d sejm. Sam pipl sej, not evribadi iz gud, end aj sej, ju tru«. »Imaš pravo«. »Bat evri kantri and evri famili hav a gud pipl and a bed pipl, and evri kantri hev. So aj help. Al helpd ver aj go: Iran, Turkija, Bulgarija, Grik, Rumanija, Srbija, Montenegro, Albanija, Kosovo, Srbija, Bosnija…« Čini se kao da nabraja sve zemlje za koje je na Balkanu čuo. »But akčeli, in det tajm, aj trajd to kros d border, but ajm not laki, sou ajm hir«.


Strašna prljavština


Na ulicama Velike Kladuše izbjeglica više nema. Smješteni su u objekt Miral u selu Polje, prvo poslije Kladuše prema Bihaću. Novinarima onamo pristupa nema. Posljednji put kad smo bili, policajac na ulazu poručio nam je da nas može pustiti »samo vlasnik«. Ni ovaj put nije bilo mnogo drukčije. U Bihaću, izbjeglice su u bivšoj Bihaćkoj industriji rashladnih uređaja BIRA i u Đačkome domu, spaljenoj zgradi koja je od rata stajala napuštena, a sada je, posljednjih tjedana, opremljena prozorima i najosnovnijom opremom koja će zajamčiti da se šestotinjak ljudi ondje ne smrzne preko zime. Nadležnost nad tim objektima preuzela je Međunarodna organizacija za migracije (IOM), koja ih oprema, i u njih pušta novinare kada misli da treba.


U četvrtak, u sjedište IOM-a u Sarajevo poslali smo molbu da nas puste u sva tri objekta, a kada smo nazvali da provjerimo, ljubazna nam je sugovornica rekla kako je naš zahtjev »samo danas dvadeset peti«. »Uglavnom dolaze strani novinari«. Dopuštenje nismo dobili: kada smo došli na ulaz u Đački dom u Bihaću, portir nas nije pustio, rekavši da »moramo čekati pismenu dozvolu«. Doznali smo, ipak, a ponešto vidjeli i sami: šatora na otvorenom oko zgrade više nema, kao što ih je bilo sve donedavno; spaljena zgradurina dobila je prozore, obnavlja se navodno i iznutra, pa će ljudi preko zime boraviti u prašini i strašnoj prljavštini, ali barem u suhome, na temperaturi koja, po svemu sudeći, neće prelaziti pet ili deset stupnjeva Celzijevih.



Mogu biti sretni, reći će netko: oni što su prije koji dan izbačeni iz autobusa u selu Velečevo kod Ključa, stotinjak kilometara istočno u dubinu Bosne, samo se čudom nisu posmrzavali; posljednje od njih još smo u petak vidjeli kako pješke, bez ikakve prtljage, klipšu pustom cestom od Ključa prema Bihaću. To je eto, najviše što je 21. stoljeće spremno ponuditi izbjeglicama: budi sretan ako ostaneš živ. A pokretne ambulante Liječnika bez granica (MSF), smještene u specijaliziranim kamionima, koje smo vidjeli u Velikoj Kladuši, i u kojima ti ljudi jednom tjedno mogu dobiti elementarne zdravstvene usluge, dostatne da ih održe na nogama, imaju se, valjda, smatrati posebnim luksuzom.


Noć i smrzavica


Commando je vedar. »Aj vont tu help«. Njegov šator, četiri kvadrata, čist je i uredan: madrac, deke složene, zemlja pometena; jedini takav na napuštenoj ledini u Kladuši. Malo plinsko kuhalo gori, i tako se domaćin »grije«. U tog je mladića uočljiv strogi, svjesni asketizam: možda poputbina američkog vojnog treninga u Afganistanu. No nije samo to: iz tog usamljenika, koji je došao iz države koja više ne postoji, zapeo u blatu ratom razvaljene zemlje, i ne može ni mrdnuti, zrači nesvakidašnja vedrina. »Ne volim puške«, odgovara na našu primjedbu kako je nosio »dobar kalašnjikov«, kada nam je na mobitelu pokazao fotografije iz afganistanske vojske. »Ubijanje nou gud. Ni za ljude ni za državu. Zašto da napadam čovjeka koji mi ništa nije kriv?« kaže. Zašto, zapravo, odbija otići u kamp, gdje je toplije, i gdje bi, za razliku od ovoga napuštenog mjesta, dobio redoviti obrok?



»Tuku se, ubijaju se. Ljudi su iz mnogih zemalja, tuku se ni zbog čega.« I dobro, što planira? Što će, kamo će? »Zasad«, kaže, »brinem o njima«, pa pokazuje: odmah uz šator, uredio je još jedan, manji, minijaturni. Otkriva zastor: unutra, na starim dekama što ih je uredno složio, igraju se četiri predivna šteneta. Commando ih čuva. Kad ih uzme u ruke, bijeli mu zubi zablistaju u osmijehu na pozadini tamnoputog lica. »Ostat ću ovdje preko zime. Pokušao sam preko granice, ali su me uhapsili u Sloveniji. Tražio sam azil, ali nisu mi ga dali. Hrvatski policajci nisu me tukli, bili su dobri. Ali, nisu me pustili. Sou ajm hir. Pokušavam, ali nemam sreće.« »Možda ćeš imati«, dobaci netko. »Jes, mejbi, uan dej…« A noć i smrzavica liježu na Veliku Kladušu.