Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
22. listopada 2019.
Teret na leđima

Gotovo šest milijardi kuna državnih jamstava u Uljaniku: Brodogradnja Vladu ovaj put ne može potopiti

Foto S. Ježina
Foto S. Ježina
Autor:
Objavljeno: 21. listopad 2018. u 22:56 2018-10-21T22:56:33+02:00

Prije 15 godina spominjanje stečaja u škverovima dizalo je Hrvatsku na noge, sada o tome mirno danima govore i ministri, a pozivanje na europska pravila danas je Vladi dovoljno da odbije bilo kakav dodatni financijski zahtjev koji stiže iz škverova

Kad je prije petnaestak godina u mandatu Vlade Ivice Račana s jednog SDP-ovog stranačkog skupa iscurila vijesti da Vlada, u kojoj je tada SDP bio najjači partner, ne bježi ni od mogućnosti, ako tako budu nalagali ekonomski parametri, da neko brodogradilište završi u stečaju postala je to tema koja je danima dominirala medijskim i političkim raspravama u državi. U SDP-u su nakon toga povukli ručnu i objašnjavali su da je to zadnje što bilo kome u toj stranci ili Vladi pada na pamet. Na kraju je za mandata vlade Ivice Račana u stečaju završilo tek brodogradilište »Viktor Lenac« koje nije ni bilo predmet rasprave na spomenutom stranačkom sastanku SDP-ovaca.

No, za svaki slučaj još su danima, nakon spominjana stečaja i brodogradilišta u istoj rečenici, i politički protivnici i sindikalni čelnici, poručivali SDP-u da se ne igra s hrvatskom brodogradnjom. Iz tadašnje perspektive činilo se da u stečaj prije može otići država nego neko brodogradilište, koliko god loše rezultate imalo. Ako je netko želio zamisliti najgore socijalne nemire, koji mogu ugroziti Vladu jednako kao i pitanje suradnje s Haškim sudom, trebao je samo zamisliti stečaj u nekom škveru. Iako se znalo da je Hrvatska i formalizirala svoju želju da postane članica Europske unije, tek su rijetki upozoravali što to u konačnici znači za brodogradnju. Činilo se da su odnosi države i škverova zacementirani za vijeke vjekova. Ne čudi onda što je Vlada samo nastavila provoditi odluku o financijskoj potpori brodogradilištima i što je 2002. godine donijela odluku o tehnološkoj obnovi škverova koja je značila ulaganje dodatnog novca u te tvrtke.

Pokušaji privatizacije

Danas, više od desetljeća i pol kasnije, stečaj u Uljaniku ili »3. maju« bez problema kao opciju spominju i vladini dužnosnici i članovi oporbenih stranka, ali ih zbog toga nitko posebno ne proziva, a jednako uznemireni, kao i početkom stoljeća, osjećaju se valjda jedino radnici »3. maja« i Uljanika.

U tom vremenu od desetljeća i pol dogodila su se dva pokušaja privatizacije brodogradilišta, odluke o restrukturiranju, stečaj Kraljevice, ESOP (radničko dioničarstvo) u Uljaniku, pa u konačnici prodaje Brodotrogira, Brodosplita i »3. maja«. Iako je za to imala cijelo prvo desetljeće ovog stoljeća, jer je znala što su joj obveze prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, sve to Hrvatska je odradila u najgorem trenutku, kad je lovila rokove za ulazak u Europsku uniju i kad je državu financijski potopila globalna kriza.

Godine i novac trošili su se za održavanje lošeg stanja u škverovima o kojem su svi sve znali, ali nitko baš nije imao neku veliku volju mijenjati stvari. Dok je još mogla brodogradilištima davati subvencije, ali i brojne druge prikrivene oblike potpora, država se nije pretjerano brinula o tome kako se one troše. Doduše vlada Ive Sanadera je u svibnju 2008. godine objavila da kreće u privatizaciju pet brodogradilišta, Uljanika, »3. maja«, Brodosplita, Brodotrogira i Kraljevice, ali nije se nitko oko toga pretjerano uzbuđivao jer je valjda svima bilo jasno da je ta odluka objavljena tek forme radi. Na natječaj koji je u kolovozu 2009. godine objavila vlada Jadranke Kosor reakcije su bile nešto burnije. Europska komisija je sve više stiskala, rokovi su curili, svijetom je drmala kriza i činilo se da ako Vlada misli ozbiljno pronaći kupce, te da bi to mogli biti neozbiljni ulagači koji će škverove gurnuti u stečaj.

Još dvije godine nastavilo se po starom i onda su na kraju mandata, potkraj 2011. godine usvojeni programi restrukturiranja za četiri brodogradilišta u kojem je kroz različite mjere država za pet brodogradilišta izdvojila više od 16 milijardi kuna. Osiromašena država, koja je iza sebe imala odbjeglog premijera, tri godine najgore recesije i pada BDP-a, pa samim time i proračunskih prihoda, ipak je nekako izrodila planove koji su značili da će preuzeti gotovo devet milijardi kuna jamstava, otpisati dio dugova i to sve u godini kad je njezin deficit bio iznad pet posto BDP-a. Odvojila je i 2,7 milijardi kuna za potporu restrukturiranju u sljedećih pet godina. Ni jamstva ni te potpore nisu dolazile na naplatu u jednoj godini, ali je prihvaćanje obveza dolazilo u najgorem trenutku i sigurno je utjecalo i na kreditni rejting i visinu kamata koje je država morala plaćati na svoj dug. No, ispucala je država dotad sve mogućnosti da mimo odobrenja Europske komisije pomaže brodogradnji. Sljedeća, SDP-ova Vlada, samo je u 2012. godini, privela kraju započeti proces privatizacije škverova.

EU kao »tampon«

Danas, šest godina kasnije Vlada ponovo na dnevnom redu ima brodogradnju, pa iako je stanje takvo da se spominje mogućnost stečaja ili likvidacije u »3. maju« i Uljaniku, njezina pozicija kad je u pitanju ta industrija nikada nije bila lakša i jednostavnija u posljednja dva desetljeća. Iako je stanje za cijelu brodograđevnu industriju u svijetu nije blistavo, Vladi ne šteti ni spominje stečaja kao rješenja, a kad je financijsko opterećenje za proračun u pitanju, iako se opet spominju milijarde kuna, situacija je potpuno drukčija. Priznaju to i naši sugovornici iz bivše i sadašnje Vlade koje sudjeluju u procesima vezanim za sanacije i restrukturiranje brodogradnje. Ministar financija Zdravko Marić ističe da bi do kraja godine državi na naplatu moglo doći oko 2,5 milijarde kuna kredita za koje je bila jamac u Uljaniku, a pitanje je hoće li to ipak pogurati proračun u deficit u ovoj godini. Planirala je vlada svejedno minus u proračunu, bez Uljanika proračun bi bio u plusu, a Uljanik će ga možda pogurati do planiranih 0,5 posto BDP-a. Da državi u sljedećih nekoliko godina na naplatu dođu sva aktivna jamstva u brodogradnji, koja su nešto manja od šest milijardi kuna, ne bi to bilo ni blizu snažno opterećenje kakvo je prije šest godina bilo restrukturiranje u toj grani. Više od toga, osim obveza restrukturiranja Uljanika, država ne smije ni platiti, jer joj ne dozvoljavaju europska pravila. No, ono što nitko nije izračunao i pretvorio u kune su posljedice na lokalne i državi proračun u slučaju likvidacije »3. maja« i Uljanika i nestanaka oko četiri tisuće radnih mjesta u tim škverovima, ali posljedično i još nekoliko tisuća u ostalim tvrtkama.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.