Razaranje Vukovara, tromjesečna vojna opsada u kojoj su ubijene tisuće ljudi te potpuno uništen barokni grad na Dunavu i Vuki, bilo je prvi masovni ratni zločin poslije 46 godina poslijeratnog mira i prosperiteta u Europi.

To razaranje, besprimjerno po bestijalnosti, na političku pozornicu Europe vratilo je avet šovinizma, a na području bivše Jugoslavije onemogućilo mirnu i demokratsku tranziciju.

Ništa manje, zadugo u budućnost otrovalo je odnose Hrvatske i Srbije te Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Najavilo je, također, na kakve je sve okrutnosti spremno velikosrpsko ekspanzionističko nasilje, koje će paroksizam dosegnuti zločinima genocida, masovnog ubijanja civila i etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini.

No sve su to tek historiografske apstrakcije: najgore od svega, u opsadi i razaranju Vukovara ubijeno je, prema nikad precizno razjašnjenim procjenama, više od tri tisuće ljudi; gotovo svi prijeratni stanovnici, njih više od četrdeset tisuća, u mahnitome topničkom razaranju ostali su bez domova: uništen je cijeli jedan lijepi, mirni, do rata idilični europski gradić. Uništenje Vukovara, riječju, označilo je početak nove europske ratne kataklizme.

Vukovar, snimio Marko GRACIN

»O, divni moj, Vukovaru ti/u tebi lijepo je živjet’/u tebi su moji sni« – tako su Vukovarci do devedesetih pjevali svome mirnome, socijalistički moderniziranom i relativno bogatom gradiću oko stare jezgre baroknoga dvorca Eltz i crkve Svetog Filipa i Jakova, koju je u godinama socijalističkog prestiža nadvisio monumentalni vodotoranj.

No krajem osamdesetih, atmosfera srpskih nacionalističkih prijetnji što ih je iz Beograda slao tadašnji vođa srpske partije Slobodan Milošević, zavela je najutjecajnije političke predstavnike Srba u Hrvatskoj, koji nisu oklijevali pokrenuti prijeteću i isključivu politiku, podupirući tajno naoružavanje hrvatskih Srba i otvoreno najavljujući secesiju većinski srpskih dijelova Hrvatske.

To je potpomoglo trijumfu Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) u Hrvatskoj: od prvih slobodnih izbora u travnju 1990., dotad već načeti dijalog sve se više pretvarao u svađu, da u proljeće sljedeće godine u istočnoj Slavoniji osvanu zabrađeni i naoružani srpski dobrovoljci.

Vukovar, snimio Marko GRACIN

Nelagoda je u Vukovaru trajala duže, ali prava je tragedija počela počela 2. svibnja 1991, kada je u obližnjem Borovu selu ubijeno 12 hrvatskih policajaca.

No čak i tada otvoreni se rat mogao izbjeći, da Jugoslavenska narodna armija (JNA), vojska u koju su četiri desetljeća ravnopravno odlazili mladići iz svih republika, nije imala drukčije planove: pod krinkom razdvajanja sukobljenih strana, rasporedila je snage oko grada.

U lipnju, počeli su minobacački napadi; u kolovozu, dalekometno topništvo počelo je granatirati; dok kraja mjeseca, grad je napustilo dvije trećine stanovnika; naposljetku, od 25. kolovoza do polovine studenoga te godine, oko Vukovara stegla se otvorena opsada neusporedivo nadmoćnije vojske, praćena redovnim, upornim, neselektivnim i barbarskim granatiranjem cijeloga grada, bez razlike, bila to crkva, bila bolnica, bile obiteljske kuće.

Do tog vremena, u kasno proljeće i ljeto 1991, Vukovar je, po svemu sudeći, postao grad bezakonja: broj ubijenih nikad nije točno utvrđen, ali, prema nekim podacima, pod nerazjašnjenim okolnostima likvidirano je najmanje dvadesetak srpskih civila.

Vukovar, snimio Marko GRACIN

»Ne kažem da u Vukovaru nije zaplivao nijedan leš, ali ih je bilo manje nego što je moglo biti«, kasnije će o tim događajima izjaviti Tomislav Merčep, tadašnji zapovjednik hrvatskih snaga u gradu, čija će samovolja čak i vukovarskog povjerenika hrvatske vlade Marina Vidića Bilog nagnati da pismom od predsjednika Republike zahtijeva Merčepovu smjenu, koja će se, u listopadu, i dogoditi.

Zastrašujuće nasilje

Ništa od toga, međutim, ne može ni opravdati ni objasniti vojnu opsadu Vukovara. Sasvim je jasno da je zastrašujuće međunacionalno nasilje polovinom 1991. u Hrvatskoj – protjerivanje i ubijanje civila i na jednoj i na drugoj strani – moglo biti zaustavljeno, da ga tajne službe JNA nisu podupirale pa često i organizirale, a da vojni vrh nije imao jasnu namjeru napasti i pokoriti Hrvatsku.

Vukovar je, bez premca, postao najveća žrtva toga, srećom neuspjelog, plana. Bijedna je istina o toj vojsci, koja je izdala plemenitu partizansku borbu iz koje je iznikla, da je jedina ozbiljna bojna operacija u cijeloj njezinoj poslijeratnoj povijesti, naprosto, besprimjerni zločin.

I to zločin počinjen u porazu i razaralačkoj nemoći, jer je JNA kod Vukovara bila višestruko vojno snažnija, onoliko snažnija koliko to može biti vrhunski organizirana i naoružana vojska u srazu s improviziranom obranom ljudi koji brane vlastite kuće i domove.

Vukovar, snimio Marko GRACIN

Na njihovoj strani, ratovalo je jedanaest brigada, od kojih samo dvije nisu imale tenkove. Grad je neprestano napadalo trideset tisuća vojnika s više od tisuću i pol tenkova i oklopnih vozila, gotovo tisuću i pol raznovrsnih topova.

Tome treba pribrojiti točno neutvrđen broj dobrovoljaca i ubojica, koje su oko sebe okupili najokrutniji nositelji suvremenoga nasilnog srpskog šovinizma, poput Željka Ražnatovića Arkana i Vojislava Šešelja.

Toj se sili suprotstavilo, u samome Vukovaru, najviše 1.800 branitelja. Nakon što se Hrvatska naoružala zauzimanjem vojarni JNA, obrana vukovarskog područja dobila je dvadesetak tenkova, sedamdesetak minobacača i nekoliko desetaka malih topova.

Ti su ljudi, predvođeni bivšim časnicima JNA Milom Dedakovićem Jastrebom i njegovim nasljednikom Brankom Borkovićem, te Blagom Zadrom na zapadnome dijelu obrane grada, na Trpinjskoj cesti prema Osijeku, tri mjeseca odolijevali svakodnevnim napadima, uništivši nekoliko stotina tenkova i, prema nekim podacima, dvadesetak zrakoplova JNA.

Vukovar, snimio Marko GRACIN

Najstrašniji dani

Usprkos jezivom razaranju, najstrašniji dani za grad nastupili su tek nakon što je JNA, 18. studenoga, uspjela slomiti obranu, dan kasnije i u obližnjem Borovu naselju, a svaki otpor prestao je 20. studenoga. Samovoljno ubijanje počelo je odmah nakon ulaska JNA.

Izbezumljeni civili, koji su se mjesecima skrivali u podrumima, stali su jedni druge prokazivati, dokazujući osvajačima da su ih, kao Srbi, podupirali, pa su ubojice Hrvate strijeljali na ulicama.

Pod zaštitom majora JNA Veselina Šljivančanina, jednoga od zapovjednika napada na grad koji je kasnije osuđen u Haagu, iz vukovarske bolnice odvedeno je 260 ranjenika, koji su, premlaćeni i zlostavljani, u noći s 19. na 20. studenoga, strijeljani i bačeni u jamu kod poljoprivrednoga dobra Ovčara na istočnome izlazu iz grada.

Premda su međunarodni stručnjaci 1996. tu masovnu grobnicu ekshumirali, šezdeset tijela do danas nije nađeno, kao što se na vukovarskome području još uvijek nekoliko stotina ljudi smatra nestalima.

Vukovar, snimio Marko GRACIN

Broj poginulih na obje strane nikad nije precizno utvrđen. Zapovjednik Glavnog stožera Hrvatske vojske iz tog doba, general Anton Tus, svojedobno je procijenio kako je u bici za Vukovar ubijeno oko 1.100 branitelja, te da se oko 2.600 branitelja i civila vode kao nestali. Tus je dodao da je još oko tisuću branitelja poginulo na prilazima Vinkovcima i Osijeku.

Mnogi od nestalih ni danas nisu pronađeni. U napadima na grad ubijeno je 86 djece; 54 mlađe od deset godina. Nakon opsade grada, ljudi su zlostavljan i premlaćivani; polovina prijeratnog stanovništva, svi nesrbi, otjerani su iz grada, a oko osamsto branitelja deportirani su u logore u Srbiji, u kojima su neki, u užasnim uvjetima nasilja, ostali i deset mjeseci. Procjene žrtava sa srpske strane kažu da je poginulo više od tisuću ljudi.

Uništenje Vukovara do danas je kolektivna trauma u Hrvatskoj, ali i u uskim krugovima u Srbiji, jer ima u toj zemlji ljudi, premda marginaliziranih, koji su svjesni odgovornosti.

Premda je grad 1998, sedam godina nakon okupacije, u mirnome procesu pod nadzorom i vodstvom UN-a, vraćen Hrvatskoj, poslijeratni problemi još nisu riješeni; štoviše, posljednjih godina kao da se obnavljaju, u atmosferi povratka nacionalista na vlast i u Srbiji i u Hrvatskoj. Događa se to usprkos činjenici da je predsjednik Srbije Boris Tadić 2011. godine, zajedno s hrvatskim predsjednikom Ivom Josipovićem, došao na Ovčaru i poklonio se žrtvama, uputivši »riječi isprike i iskreno žaljenje«, u želji da »stvori mogućnost da Hrvati i Srbi okrenu novu stranicu povijesti«.