GORAN ČULAR Najveći gubitnik lokalnih izbora je sasvim sigurno SDP, a i cijela lijeva koalicija

Nakon gubitka vlasti i nakon što ih je napustio dominantni političar kakav je bio Milanović, SDP se morao uhvatiti u koštac sa samim sobom

Prvi krug lokalnih izbora i njegove posljedice, potreba promjene izbornog sustava ili promjene okolnog i političkog zakonodavstva kako bi se stabilizirao stranački sustav u Hrvatskoj, promjene u velikim strankama i posljedice tih promjena na demokraciju teme su o kojima smo razgovorali s Goranom Čularom s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

Prvi krug lokalnih izbora je za nama. Nakon tih izbora često se svi vole proglasiti pobjednicima. Mogu li se nakon ovoga prvog kruga svi proglasiti pobjednicima ili postoje malo veći i malo manji pobjednici?

– Sasvim sigurno postoje veći i manji pobjednici i to u dva smisla. Gledano iz aspekta lokalne politike čini mi se na temelju dojma iz županija i 10 do 15 većih gradova da su, sasvim suprotno medijskim najavama o najneizvjesnijim lokalnim izborima do sada, izbori bili izvjesni, uz nekoliko iznimki. Mnogo je više toga odlučeno u prvom krugu nego ranije. Osim toga, stari župani i gradonačelnici, ili barem njihove stranke, u brojnim su slučajevima potvrdili svoj mandat. Promjena u odnosu na 2013. je zapravo minimalna. Čak i tamo gdje nisu uspjeli u prvome krugu, ostvarili su dovoljnu razliku pred konkurentnom. U tom smislu oni koji brane poziciju su pobjednici ovih izbora. Što se tiče političkih stranaka na strani onih koji se mogu proglasiti pobjednicima je HDZ bez obzira na Zagreb. Često zaboravljamo i uzimamo zdravo za gotovo da je to stranka koja osvaja većinu pa je nema smisla spominjati. Njihov rezultat izvan Zagreba je po mnogim parametrima bolji nego ranije. Najveći gubitnik je sasvim sigurno SDP, a i cijela lijeva koalicija.

Ta lijeva koalicija nije nastupila kao koalicija. Na prošlim lokalnim izborima vrlo često su zajedno nastupili SDP i HNS i u mnogim su jedinicma ostvarili bitno bolje rezultate nego sada kada nisu nastupili zajedno. U mnogim mjestima je postotak otprije četiri godine prepolovljen, pa je SDP ušao, ali slabiji, a HNS je u mnogim mjestima ostao ispod praga.

– Tako je. Postoje razne kombinacije i bez sistematske analize ne može se dati precizna slika. Na temelju rezultata po gradovima i županijama, cijela lijeva koalicija, pogotovo SDP, su slabiji za otprilike četvrtinu.

Oni jesu zadržali neke svoje gradove i županije. No, najbolji indikator za nacionalnu razinu su glasovi i postotci za županijske skupštine čime se eliminira personalizirani učinak natjecanja za župane. U brojnim slučajevima gdje je SDP bio drugi sada je i dalje drugi, ali na nižoj razini nego prije četiri godine, a u južnim županijama ih je Most i istisnuo s drugog mjesta.

Spomenuli ste Most koji se pojavio prije četiri godine. Je li se, i nakon dvoje parlamentarnih izbora, uspio potvrditi kao stranka nacionalne razine?

– Kao nacionalno relevantna stranka ili platfroma se uspio etablirati još 2015. To je stranka bez koje u dva navrata nije bilo vlade i to je stranka zbog koje je u dva navrata faktički padala vlada. Most je još uvijek bitno obilježen lokalističkim nabojem. Stranke dosta dugo nose obilježje svog nastanka. Bez obzira što je relevantan na nacionalnoj razini, njegovo lokalističko obilježje će uvijek biti prisutno. Čini mi se da su u ove lokalne izbore ušli s više entuzijazma, žara nego li na nacionalne izbore. Njima to i stvarno i simbolički više znači.

Problem vodstva, ali ne samo vodstva

SDP i lijevi dio spektra je ostvario loš rezultat. Zašto nisu uspjeli iskoristiti trenutak. Čini se da je Vlada pred padom, uoči izbora izbila je kriza sa smjenom četiri ministra i izborom novog predsjednika Sabora, veliki su problemi oko Agrokora. Sve to zvuči kao odličan trenutak za izbore ako niste na vlasti.

– Zaboravljamo da je glavni nositelj opozicije SDP, već duže vrijeme u velikim problemima koji su se na ovim izborima jasno vidjeli. To je problem vodstva, ali ne samo vodstva. SDP se nije uhvatio pitanja svog programskog, ideološkog i organizacijskog identiteta. Nakon gubitka vlasti na nacionalnoj razini, nakon što ih je napustio dominantni političar kakav je bio Milanović, to je stranka koja se morala uhvatiti u koštac sa samima sobom. Oni to nisu napravilli niti sadašnje vodstvo pokazuje bilo kakve naznake da bi moglo imati bilo kakvu viziju o tome. U svakodnevnoj politici vrlo često su, bez obzira na pokretanje postupka povjerenja ministru Zdravku Mariću što je dovelo do krize, imali dosta promašenih i potpuno jalovih pokušaja oponiranja HDZ-u. SDP više nije pandan HDZ-u kakav je bio zadnjih petnaestak godina.

Što za Plenkovića i HDZ znače ovi rezultati u prvome krugu, vidjet ćemo tek koliko će na koncu imati gradonačelnika i župana, na nacionalnoj razini, u pokušaju skupljanja nove parlamentarne većine?

– To ima dvostruko, i dobro i loše, značenje. Ukupan rezultat pokazuje da HDZ nije pao, vjerojatno je prošao bolje nego na prošlim izborima. Ima problem s onime što je postalo jasno u Zagrebu, a to je da se dio HDZ-a odvojio. Na razini vodstva to je personificirano, bez obzira što nisu svi bili članovi stranke, kroz Brunu Esih, Zlatka Hasanbegovića i Željka Glasnovića, a na razini članstva i biračkog tijela u Zagrebu se pokazala opozicija Plenkoviću.

Logično bi bilo da taj dio krajnje desnice u parlamentu ne podrži Plenkovića ako želi na bilo koji način iskoristiti moment i isprovocirati izbore što i najavljuju. S druge strane, iz nekih govora i migova Esih i Hasanbegović naslućuje se da postoji mogućnost da oni s time kalkuliraju što bi značilo da nisu još spremni na nacionalnoj razini graditi alternativu HDZ-u već su spremniji »popravljati« HDZ, a zauzvrat očekuju da ih se ponovno prihvati.

Antikomunistički nacionalizam i revizionizam

Hasanbegović je u izbornoj noći najavio da ćemo ovo što smo vidjeli u Zagrebu gledati na nacionalnoj razini. Imaju li oni kapaciteta za to?

– Organizacijskog kapaciteta nemaju. To je za sada zagrebačka priča koja je vezana uz nekoliko parlamentaraca. Ono što imaju, a što bi moglo omogućiti uspjeh do prodora na razini Hrvatske jest to što imaju vrlo jasnu ideološku poruku. Riječ je o antikomunističkom nacionalizmu s primjesama povijesnog revizionizma koji je započeo Karamarko. U prvom momentu time se može nešto napraviti, a održavanje toga bi vremenom svakako zahtijevalo izgradnju organizacije. To je u Hrvatskoj nova politička platforma, bez obzira što je prošlo 27 godina od pada komunizma. Ona je i zakašnjela i nova i ima određeni potencijal.

Mogu li taj iskorak napraviti ako izvan Zagreba, u Dalmaciji ili Slavoniji, ne nađu nekog novog, tamošnjeg Hasanbegovića ili Esih?

– Oni nisu tip platforme koja je zainteresirana za bilo što lokalno. Otvoreno su govorili da ih Zagreb ne zanima toliko zbog gradonačelničkog mjesta i mjesta u Skupštini da bi rješavali komunalne probleme. Bruna Esih je govorila da je to mnogo više od komunalnih problema.

Njih u Zagrebu najviše zanima promjena imena Trga maršala Tita.

– To je vrlo jasna ideološka platforma i oni mogu i bez neke velike organizacije, ako se njihova poruka dovoljno dobro čuje, barem jednokratno privući određen broj birača koji su do sada bila dijelom unutar HDZ-a, dijelom izvan. Birači krajnje desnice u njima su možda spremni vidjeti osobe koje mogu napraviti ono što desnica nikada nije uspjela u Hrvatskoj, a to je da se ujedini. Hasanbegović je na starčevićanskoj poziciji kao i niz desnih stranaka pravaške orijentacije. Ako se žele održati kao nešto trajnije, to traži organizaciju, a ona traži vremena, sredstava, napora i umješnosti.

Politika nije pravosuđe

Vidjeli smo, ne po prvi puta, da biračima ne smetaju pravosudni problemi kandidata, primjerice glasačima Milana Bandića u Zagrebu, Ivana Čehoka u Varaždinu, Kirina u Virovitici. Nije li to malo paradoksalno?

– To je malo paradoksalno, ali politika nije pravosuđe. Zakonske promjene su išle u smjeru da se zabranjuje kandidiranje onima koji imaju određene kaznene presude. Te promjene nisu mogle ići prema tome da se zakonski zabranjuje kandidiranje nekome tko je pod optužnicom jer bi to proizvelo niz problema. Činjenica da takvi kandidati mjestimično imaju veliku podršku govori da građani malo vjeruju u pravosudni sustav. Činjenica da je netko optužen, pa čak i pravomoćno osuđen, biračima ne mora previše značiti.

Na nacionalnoj razini se spominje mogućnost prijevremenih parlamentarnih izbora, a spominje se i da ti izbori ništa ne bi razriješili već bismo dobili nešto slično onome što je dobiveno nakon izbora 2015. i 2016. Znači li to, ako bismo ponovno dobili nešto slično, vladu koju bi bilo teško sastaviti, a potom održati, da je vrijeme da se porazmisli o promjeni izbornog sustava?

– Moj je stav da bi promjena izbornog modela bila štetna, jer ne mislim da je to što se događa direktna posljedica izbornog sustava. Pod istim izbornim sustavom 15 godina prije toga vlade su se sasvim dobro sastavljale, bez ikakvih velikih potresa. Riječ je o procesu koji se događa na razini stranačkog sustava. Stabilni hrvatski stranački sustav, barem u svom centru, je u stanju svog postepenog rashodovanja. U zadnje dvije godine stvari su se u tom smislu jako promijenile. Ne vidim zašto bi se mijenjala izborna pravila. Hrvatska je od 1990. na ovamo prošla put od potpuno većinskih do potpuno razmjernih izbora i nema potrebe vraćati se na nešto staro. Najstabilniji izborni sustav je upravo sadašnji, on postoji 17 godina, a prijašnji su se mijenjali gotovo od izbora do izbora. Apsolutno sam protiv toga da se rješenje traži u promjeni izbornog sustava.

Želja za stabilnošću je legitimna želja. Sadašnji model je zasnovan na predstavništvu što je jedan od razloga velikog broja stranaka. Većinski sustavi obično, nije nužno, imaju manji broj stranaka u parlamentu, a vladina većina je obično mnogo jasnija iako su Britanci 2010. morali stvarati koaliciju konzervativaca i liberala.

– Da, Britancima je to bilo potpuno neprirodno. Načelno je točno što ste rekli. U većinskom sustavu je vjerojatnost jednostranačke većinske vlade velika, a jednostranačke većinske vlade najduže traje. Stabilnije su od većinskih koalicijskih, a pogotovo od manjinskih vlada. Mali broj zemalja zapadnog kruga ima većinski sustav. Razmjerni sustav dominira, a on ne proizvodi nužno toliku fragmentaciju kao što je slučaj u Hrvatskoj.

O izbornom sustavu govorio je predsjednik HSS-a Krešo Beljak, Predložio je da se premijera izravno bira, a tako izabrani premijer bi sastavio vladu koju parlament ne bi potvrđivao. Otišao je i dalje od izraelskog modela otprije dvadesetak godina jer je tamo premijer morao biti potvrđen u Knessetu. – Svašta se može čuti u našoj javnosti, pa i ideje koje idu mimo svih politoloških udžbeničkih . Ivica Relković je koncem 2015. predložio da se izravno bira predsjednika parlamenta. Predsjednik SDP-a Bernardić je predložio, pa kasnije rekao da se šalio, da predsjedniku Republike treba dati mogućnost imenovanja tri ministra. – Svašta imamo, potpuno neosviještene prijedloge. Gospodin Beljak je krivo imenovao svoj prijedlog jer je zapravo predložio uvođenje predsjedničkog sustava. Kada se direktno bira premijera i on ima svu nadležnost nad vladom onda se to zove predsjednički sustav, a izabrani se zove predsjednik, a ne premijer. Izraelski neuspjeli eksperiment je pokazao što se događa kada je premijer neposredno i nezavisno izabran. Dogodio se raspad sustava.

Hrvatska već niz godina funkcionira s relativnom stabilnošću unutar centra stranačkog sustava, oko dvije stranke, a na obodu ima veliku raštrkanost kojoj su u najvećoj mjeri doprinijele strategije tih dviju velikih stranaka. Vezivajući, praktički tegleći, male stranke, a sve pod egidom »da se ne rasipaju glasovi«, oni su ubacivali u Sabor nevjerojatno puno stranaka, strančica koje su imale po jednog ili dva zastupnika, pa i niz nezavisnih zastupnika. Sada je to problem Plenkoviću čija bi vlada, koju bi mogao sastaviti, ovisila o podršci desetak pojedinaca koji bi imali pravo veta.

U Hrvatskoj se natječe jako mnogo političkih stranaka, čak dva do tri puta više nego što je to u drugim zemljama. Kod nas se redovno 50 do 60 stranaka natječe na izborima. Često u koalicijama, ali ipak je to 50 do 60 političkih aktera. Ono što se posebno jasno vidjelo nakon izbora 2011. godine jest to da smo imali velik broj stranaka u parlamentu i u isto vrijeme 18,5 posto birača koji nisu bili zastupljeni jer liste za koje su glasali nisu ušle. Pojava Mosta i Živog zida je poboljšala reprezentativnost, pa sada imamo 5-6 posto nepredstavljenih birača, ali i na izborima 2016. u Sabor je ušlo 16 političkih stranaka. To je nešto što uistinu jest problem koji do sada nije dolazio do izražaja, ali u ovoj konstelaciji taj problem može blokirati formiranje stabilnije vlade. Ako se želi zakonski djelovati na to, mjesto za to nije izborni sustav, nego okolno i političko zakonodavstvo.

Stranke sa istom šprancom

Što je to što bi trebalo učiniti kako bi se stanje stabiliziralo?

– Promijeniti Zakon o političkim strankama. Od 1990. pa nadalje u Hrvatskoj stranku može osnovati 100 osnivača. Pogledamo li zemlje istočno– i zapadnoeuropske zemlje koje imaju tu odredbu, onda ćemo vidjeti da je u Hrvatskoj prag za to komparativno vrlo nizak. U nizu država – Litvi, Rumunjskoj, Bugarskoj – taj se prag posljednjih godina povećava. Taj liberalni prag ima efekte na unutarstranački život. Mnogo je lakše ući u unutarstranački sukob kada se zna da sutra, ako se izgubi, može napraviti nova stranka. Druga je pojava da ljudi koji su praktično nezavisni biraju strategiju osnivanja političke stranke pa postoji nekoliko stranaka s istom šprancom »Nezavisna lista« ime i prezime – Sandra Švaljek, Damir Bajs, Mirko Duspara, Stipe Petrina. Povećanje broja potrebnih osnivača tjeralo bi frakcije u strankama da traže modus vivendi unutar stranke.

Drugo je pitanje Poslovnik Sabora i definiranje klubova zastupnika. Klub ima najmanje tri člana, a postoje klubovi koji, recimo, nose naziv dviju stranaka i jedne nezavisne osobe. To je potpuno nefukcionalno i formiranje kluba bi trebalo biti isključivo pravo političke stranke s najmanje tri zastupnika..

Dakle, jedna stranka koja ima minimalno određen broj zastupnika?

– Da, a radi korištenja nekih prava koja idu s klubom, nezavisnim i ostalima može se dati pravo da svi zajedno budu u jednom klubu. To ne bi imalo nikakvu političku funkciju, ali bi imalo funkciju administrativne podrške. Treća stvar odnosi se na direktno javno financiranje stranaka iz državnog proračuna. Mi smo mnogo napravili u reguliranju privatnog financiranja, uveli gotovo sve poznate mehanizme regulacije. Sustav direktnog državnog financiranja ostao je neizmijenjen od devedesetih godina i vezan je za zastupnike u Saboru. Uz to imamo refundiranje izbornih kampanja, a pravo na refundiranje ostvaruju iste stranke koje imaju i financiranje temeljem broja zastupnika. Refundiranje kampanja je potpuno nepotrebno. Ideja toga je bila da se stvori nešto ravnopravnija pozicija aktera , ali taj je efekt potpuno izostao. Financiranje iz proračuna bi trebalo diferencirati. Dio toga treba vezati za glasove što bi osiguralo stalnost financiranja. U posljednje dvije godine vidjeli smo da se stranke formiraju između izbora i formiranja parlamenta kako bi stekle pravo na financiranje, ako se to veže uz glasove onda to otpada. Sav javni novac ide na račun političkih stranaka i u tome Hrvatska odstupa od mnogih država u Europi gdje se taj novac djieli, ili čak dominantno ulaže u parlamentarne frakcije koja ona može trošiti za potrebe rada u parlamentu. Mislim da je takvim potezima potrebno raditi na okrupnjavanju tog oboda stranačkog sustava.

Slaba organizacija i jaki lider

Postoji kriza povjerenja u političke stranke i sistem. Antisistemske stranke, poput Mosta, inzistiraju na tome da se velike, stare stranke moraju demokratizirati…

– Izuzmemo li neke nove lijeve stranke i pokrete u Europi, nove stranke ne nastaju zato što su građani percipirali da u starim strankama nedostaje demokracije. Nove stranke su u prosjeku manje demokratske nego li stare, ali to građane ne interesira. Efekti tih protestnih stranaka, koje u pravilu imaju slabu organizaciju, jakog, medijski snažno praćenog lidera, na stare stranke su u pravilu takvi da stare stranke idu u tom smjeru. Hasanbegović je napao Plenković zbog načina na koji je odlučivao, okružen uskim krugom ljudi, bez legitimiteta. To je vjerojatno istina, tako je radio Milanović, a tako je radio i Tony Blair. Stare stranke idu prema prezidencijalizaciji i medijatizaciji koje su dijelom nametnule nove stranke, novi izazivači. Ovo što se događa s austrijskom Narodnom strankom je prvi slučaj da se to i formalno priznaje. Sebastian Kurz, njihov novi čelnik, bez problema najavljuje promjenu statuta stranke koje će njemu dati goleme ovlasti, a lista će se zvati po uzoru na »Nezavisnu listu Duspara Mirko«, doduše s dodatkom da je riječ o novoj Narodnoj stranci.

Kakva je budućnost tih tradicionalnih velikih stranaka? One su bile sidro stabilnosti demokracije.

– Teško je predvidjeti. Njemačke klasične stranke, čini mi se, u tom smislu najmanje popuštaju. Pad ili promjene stranaka su neodvojive od promjene načina na koji će demokracija funkcionirati. Ne znam hoće li iz toga izaći nešto dobro, za sada dominiraju negativne tendencije. Promjene pozicije, organizacije, profila velikih tradicionalnih stranaka snažno utječu na samu demokraciju i u smislu kvalitete, a posebno u smislu stabilnosti parlamentarne demokracije.