Sloboda medija

GODINE MRAKA Nagrada za kritično novinarstvo u Hrvatskoj danas su dužničko ropstvo i – prosjački štap

Boris Pavelić

Foto M. LUKUNIĆ/PIXSELL

Foto M. LUKUNIĆ/PIXSELL

Središta represije protiv novinara nisu polukriminalni biznismeni, dileri droge, okorjeli kriminalci ili drugi neprijatelji zakona već institucije koje postoje zato da promiču, čuvaju, njeguju i unapređuju slobodu govora. Riječ je o HRT-u, Sveučilištu u Zagrebu, i sucima



Sve je isto, samo nade nema: dojmljiv skup »Novinarstvo pred sudom«, kojeg je u srijedu u Zagrebu organiziralo Hrvatsko novinarsko društvo (HND), frapantno je podsjetio na slične skupove devedesetih, kada se HND, tada predvođen novinarkom našeg lista Jagodom Vukušić, podjednako bunio protiv gušenja slobode govora koju je rutinski provodio Tuđmanov autoritarni HDZ.


No usprkos nedvojbenim sličnostima – i mnoga lica čak su bila ista – upadljiva je bila i jedna važna razlika: na skupu u srijedu, za razliku od devedesetih, nije se osjećala nada. U ono vrijeme, stvari su se činile jasnima: smijenite Tuđmana, i demokracija će procvasti. Što se, međutim, događa danas? Otkud sve te tisuće tužbi, ako se slažemo da su mediji hrana demokracije? Kako je moguće da se događa upravo nezamislivo: javna televizija za milijunske iznose tuži novinare – čak vlastite! – pa još i Hrvatsko novinarsko društvo? Zašto se dio sudaca urotio protiv novinarstva? Kako je moguće da su neki od njih toliko neobrazovani da ne znaju ni što je satira? Otkud sve to? Tko je kriv? Kako se dogodilo da novinarski veterani poput Drage Hedla, koji su u višedesetljetnoj karijeri novinara i urednika preko pleća prevalili i partiju, i ratne zločince, i korumpirane političare, i lokalne moćnike, tvrde kako baš danas najviše strahuju kada uredniku šalju tekst, jer više naprosto ne znaju kako da istinu koju su napisali obrane na sudu? Kako smo, u jednu riječ, došli do situacije u kojoj se kritičko novinarstvo – dakle, sama istina u demokratskom društvu – našlo pred zidom?


Ništa nije slučajno


O tome su u srijedu raspravljali novinari, strukovna udruženja, kolege iz Europe, odvjetnici i suci. Odgovora, međutim, nisu našli, jer ni tri sata zanimljive rasprave nisu bila dovoljna ni da se iznesu sve ozbiljne prijetnje slobodi govora – a rasprava o rješenjima jedva da je i počela. No prije svega, bolest valja dijagnosticirati. »Nemojmo imati iluzija, i nemojmo apelirati na vlast da promijeni ovo stanje«, kazao je novinar Slobodne Dalmacije Vladimir Matijanić, čovjek koji je splitskome sucu Robertu Pešutiću morao isplatiti odštetu jer je kritizirao njegov rad, a potom je Pešutić ulovljen kako prima mito. »Na vlasti je stranka koja je devedesetih slala jurišnike na novine. Ništa od ovog što se događa nije slučajno, i ništa se neće promijeniti nabolje. Pa sadašnje vodstvo Hrvatske radio televizije izabrala je saborska većina, a ne nepoznat netko! Nekad je bio Kutle, ali danas je sve postalo sofisticiranije. Prekasno je da očekujemo evoluciju«, gorko je konstatirao Matijanić, koji nije mogao znati da će mu premijer Plenković, čije se ime na skupu često zazivalo, dati za pravo već istoga dana: premijer je, naime, s hinjenim čuđenjem komentirao kritike s novinarskog skupa, tvrdeći kako je s medijima i slobodom govora u Hrvatskoj sve u najboljem redu. Matijanić, i mnogi njegovi kolege, misle međutim da se Plenkovićevu vlast ne može smatrati u pravom smislu riječi demokratskom: »Sve što možemo jest izgraditi mrežu solidarnosti za dobar novinarski rad, kako kolege koji pišu istinu ne bi upali u dužničko ropstvo zbog odšteta koje sudovi dodjeljuju tužiteljima. Jer nemojmo se zavaravati: zbog odštete od dvadeset tisuća kuna novinar može spasti na prosjački štap«, podsjeća Matijanić.




A odštete koje prijete mnogo su više. Novinarka Davorka Blažević, utemeljiteljica šibenskoga neovisnog portala Tris i veteranka Slobodne Dalmacije, kardinalan je primjer. Zbog jednoga novinskog portreta na Trisu osobno ju je – ne dakle nakladnika, nego novinarku osobno – tužila sutkinja Vrhovnoga suda, s kojom Blažević ima dugu povijest sudovanja: u obrazloženju jedne presude, kojom je Slobodna Dalmacija toj sutkinji isplatila dvjesto tisuća kuna odštete, sudac je primjerice napisao kako je predaja Slobodne Dalmacije Miroslavu Kutli bila u državnome interesu. Sada, sutkinja od novinarke traži 150 tisuća kuna odštete. Prvostupanjski sud »velikodušno« je prepolovio kaznu, a predmet je u žalbenom postupku.


»No i ta prepolovljena svota za mene je apsolutno nedostižan iznos. To je, doslovno, mač nad glavom portala Tris i mene osobno«, svjedočila je na skupu Davorka Blažević, koja je tek uzgred spomenula bijedno stanje u koje je država dovela neprofitne medije poput njezinoga, koji i bez tužbi, kaže, »jedva životare, jer natječaji nisu raspisani već dvije godine«.


Na rubu opstanka


Podravski list iz Koprivnice žrtva je, pak, »sprege lokalnih političara s lokalnim pravosuđem«, kako je objasnio njegov urednik Robert Mihaljević. Mihaljević deset godina vodi te novine, da bi danas zaključio kako je »učinjeno sve da se onemogući kritička riječ«. – Dobivamo samo procese u kojima nas tuže obični, mali ljudi; nismo dobili nijedan u kojima nas je tužio netko utjecajniji. I to nije slučajno: sad kad smo najranjiviji, kad pada naklada i smanjuju se prihodi od oglasa, sudske se odštete udvostručuju i ugrožavaju nam opstanak, kaže Mihaljević. Spomenuo je i konkretan slučaj: tužila ih je supruga člana Državnoga sudbenog vijeća, za koju »pouzdano znaju« da je lobirala za predsjednicu Općinskog suda u Koprivnici, na kojemu su izgubili spor. »Dovedeni smo na rub opstanka«.

Slični primjeri samo su se nizali: predsjednik HND-a Hrvoje Zovko, i sam žrtva kuće od koje je dobio otkaz, HRT-a, dočarao je sav skandal 33 tužbe HRT-a protiv novinara i HND-a, financijski teške više od dva milijuna kuna; glavni urednik Novosti Nikola Bajto izvijestio je o 15 građanskih i 13 kaznenih postupaka koji se u ovome času vode protiv tog tjednika i njegovih novinara, od kojih nekima prijeti, doslovno, »ekonomsko uništenje« dosude li sudovi zatražene odštete deset tužitelja u samo jednome predmetu protiv novinarke osobno; glavni urednik Nacionala Berislav Jelinić pričao je o sucima koji novčano kažnjavaju odvjetnike kada traže njihovo izuzeće, i koji odštete protiv novina donose s obrazloženjem da kaznenoga djela nema ako o njemu nema pravomoćne presude; glavni urednik Večernjeg lista Dražen Klarić ustvrdio je kako su »duševne boli postale biznis« – u tom biznisu i Klarić i Jelinić istakli su Milijana Brkića, Plenkovićeva zamjenika u vladajućoj stranci – biznis u kojemu tužitelj i odvjetnik »dijele pola-pola«… Klarić je na kraju zaključio kako tužbe HRT-a protiv strukovne organizacije moraju biti »posljednja linija obrane« novinara, skandal na koji oni nikako ne smiju pristati.


Put u cenzuru


Ali da je atmosfera zapravo i gora od zbroja pojedinačnih skandala, argumentirala je potpredsjednica HND-a Slavica Lukić, navodeći tri današnja, kako je kazala, središta represije protiv novinara. Nisu to, kako biste možda očekivali, polukriminalni biznismeni, dileri droge, okorjeli kriminalci ili kakvi drugi otvoreni neprijatelji zakona. Upravo obrnuto: to su institucije koje postoje zato da promiču, čuvaju, njeguju i unapređuju slobodu govora. Riječ je o HRT-u, Sveučilištu u Zagrebu, i sucima. HRT, kaže Lukić, sa svojim nizom tužbi protiv novinara, »umjesto da bude ustanova koja čuva i promiče neovisno novinarstvo, postao je glavni akter u korištenju sudske represije za discipliniranje novinara i redakcija«. Rektor i prorektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras i Ante Čović podnijeli su osam tužbi protiv novinara te prvi put u povijesti kazneno gonili i vlastitog studenta, i tako sveučilište pretvorili u »aktera represije«, umjesto da štiti, razvija i čuva slobodu govora, mišljenja i izražavanja. Naposljetku, suci: »Ako vas sudac tuži, teško ćete dobiti: sudačke duševne boli jako koštaju«, ironično upozorava Lukić, pa naglašava kako su novinari podvrgnuti »dvostrukoj, kaznenoj i građanskoj odgovornosti«; teret dokazivanja je na njima, a kad budu osuđeni, mogu ih dočekati i takozvane »regresne tužbe«, kojima nakladnik od njih može tražiti da mu nadoknade štetu nanesenu izgubljenim sudskim sporom. »Sve je to siguran put u cenzuru i autocenzuru«, objašnjava Slavica Lukić.


Postoji, istina, u ovome antidemokratskom mraku i svijetao trenutak: Europski sud za ljudska prava (ESLJP). Odvjetnica Višnja Drenški-Lasan podsjetila je kako je zadarski Narodni list u studenome prošle godine na ESLJP-u dobio tužbu protiv Hrvatske, i time mogućnost revizije postupka u kojemu je osuđen da zadarskome sucu mora isplatiti odštetu zbog kritičkoga teksta. Više je odvjetnika i sudaca upozorilo kako je obveza hrvatskih sudaca da pozitivnu medijsku praksu ESLJP-a – suda osjetljivog na pravo javnosti da zna – inkorporiraju i u hrvatsko sudovanje. Postoji, međutim, i »kvaka«: sudac Vrhovnog suda Ranko Marijan podsjetio je, naime, da je čak i ESLJP donio i suprotnih presuda, dajući u nekim slučajevima za pravo državi i tužiteljima, a ne medijima. Ključna je riječ »balans«, »ravnoteža« – posao je sudaca da u dobroj vjeri, uvijek iznova i u svakom slučaju posebno, procjenjuju odnos prava javnosti da zna i prava osobe da bude zaštićena.


Mali Ferali


U Hrvatskoj međutim, bez ikakve sumnje, ta je ravnoteža na zaprepašćujući način pretvorena u karikaturu i apsurd. »Među tužiteljima protiv Novosti«, ispričao je glavni urednik Nikola Bajto, „»ima i ljudi koji tvrde da ustaški pozdrav ne znači širenje mržnje, i pritom se pozivaju na stav vlasti da on nosi »dvostruku konotaciju«. Dio tužbi protiv novinara, dakle, ide iz političke atmosfere, jer vlada kriminalizira novinarstvo, a dekriminalizira ustaštvo. Umjesto da budu gonjeni oni koji šire ustaštvo, gone se oni koji o njegovu širenju pišu«, kazao je Bajto. U Hrvatskoj, dakle, otkad je neovisnosti, nije još bilo ovakve »izvana-gladac-iznutra-jadac« atmosfere, u kojoj je deklarativno demokratska zemlja pretvorena u strukturnog neprijatelja broj jedan kritičkog novinarstva. A opet, zavarava se ako misli da može dobiti tu bitku, premda se čini kao da smo na Sutjesci: »Nećemo šutjeti, jer bi to značilo da ne radimo svoj posao«, kazao je Bajto. »Ne možete pobijediti«, poručio je neprijateljima istine istraživač Indexa Ilko Ćimić. »Devedesetih je bio samo jedan Feral Tribune. Danas je puno malih i velikih Ferala. Istina će uvijek negdje izaći«.