Malo ribarsko selo uhvatilo u posljednjim desetljećima veliki zamah u razvoju turizma / Snimio Sergej DRECHSLER
Znali smo da se moramo koncentrirati na razvoj turizma jer su naši ljudi radili ili na Brijunima, ili u dvije tvornice, što je bio začarani krug koji nije mogao osigurati daljnji razvoj. A onda smo u tih 20 godina iz ničega napravili sve, kaže načelnik općine Radomir Korać
Nema ni jednog čovjeka u Hrvatskoj, a koji se neće složiti da je sustav lokalne i regionalne samouprave prevelik i da je više od 500 jedinica i te kako veliko opterećenje za cijelo društvo. No, postoje i primjeri koji svjedoče o tome da pojedine jedinice lokalne samouprave koje su nekada bile mjesne zajednice većih gradova potpuno zasluženo dobile status jedinice lokalne samouprave. Jedan od tih primjera je Općina Fažana. »Vrata« Brijuna i slijepo crijevo, najprije Pule a onda Vodnjana, razvilo se u respektabilnu općinu s proračunom od 40 milijuna kuna.
Dario Šuran je 1969. godine preselio iz Pule u Fažanu. »Tu sam našao ženu, a gdje nađeš ženu, tamo i pripadaš«, pojašnjava Dario. On se sjeća da je tih 60-ih godina prošlog stoljeća Fažana bila dosta zapuštena.
– To je bilo jedno najobičnije selo, ako ćemo iskreno. Upoznao sam ljude i krenuli smo u osnivanje mjesne zajednice jer smo znali da nešto treba pokrenuti. Tada je u mjesnoj zajednici bio zaposlen tajnik, čistač cesta i čistačica na pola radnog vremena. Do 1974. godine zbog Brijuna je ulazak u Fažanu bio strogo kontroliran, kod nas nisu mogli doći ni stranci ni nepoznate osobe. Tek 80-ih godina prošlog stoljeća Fažana se počela otvarati, a pomalo je krenula stambena izgradnja.
Fažana je danas poznata i kao mjesto koje je podiglo spomenik, kako kaže načelnik Radomir Korać, najboljem hrvatskom sportašu svih vremena Mati Parlovu. – Mate Parlov je živio kod nas u Fažani, tu je imao kuću, bio nam je sumještanin desetljećima. Mi smo bili ponosni da je jedan takav čovjek među nama. Bez imalo razmišljanja tvrdim da je on najbolji hrvatski sportaš, uz dužno poštovanje svima. On je u životu osvojio sve što je moguće i to je napravio sam. Bio je skroman čovjek, volio je Tina Ujevića, volio je razgovarati s ljudima. Čast nam je što je živio s nama. Žao nam je što to nitko ne prepoznaje u Zagrebu, on zaslužuje barem ulicu u glavnom gradu. Moje je mišljenje da se takva osoba više nikada neće roditi. Ono što je Muhamed Ali za svijet, to je Mate Parlov za nas. Znao je reći da se u životu puno mora raditi da bi se nešto stvorilo, a mi u Fažani i te kako dobro znamo da je to istina, ispričao je Korać. A Fabrizio se sjetio i svoje nogometne prošlosti. Korać je ocijenio da je riječ o najboljem fažanskom nogometašu, a na što je Fabrizio skromno odmahnuo rukom. – U naša vremena se nije razmišljalo o novcu. Cijeli život sam igrao za čaj i sendvič, pa čak i u švedskoj drugoj ligi. A danas, samo pitaju koliko novca ćete mi dati. Takva su vremena došla, sa sjetom je zaključio Fabrizio.
Akcija odvajanja
Aktivnosti u mjesnoj zajednici su se intenzivirale. Sjećam se da u to vrijeme građani u Štinjanu nisu imali pitku vodu, koristili su je iz jednog bunara. Valjalo je početi graditi komunalnu infrastrukturu jer je to bio prioritet. Postao sam odbornik u tadašnjoj Općini Pula što nam je omogućilo da se na kvalitetniji način izborimo za ono što nam je trebalo. Sjećam se da nam je izgorjela naša ambulanta i trebalo ju je renovirati, a mi smo uspjeli obnoviti sve u potpunosti i dobiti zdravstveni centar s ljekarnom. Snalazili smo se svakako kako bi došli do financijskih sredstava, od Općine Pula, od poduzeća kao što su Tvornica stakla, Badel, participirali su u cijeloj priči građani jer inače nikada ne bi sagradili zdravstveni centar.
Dobar dio problema je riješen i to je vidljivo, ali posla ima još puno / Snimio Sergej DRECHSLER
Trebalo je osigurati i sredstva za izgradnju škole jer smo imali samo objekt za prva četiri razreda osnovne škole. Preko socijalističkog saveza smo raspisali samodoprinos i dogradili školu. Bila je varijanta da izgradimo novu školu, ali to je tražio i Medulin. U mjesnoj zajednici smo donijeli odluku da idemo u dogradnju, a ne u gradnju i naša je odluka dobila potporu u Puli jer su u Medulinu zahtijevali novu školu, priča Šuran. On dodaje da ništa ne bi bilo moguće da nije bilo značajanog angažmana građana. I dok se pomalo Fažana iz sela pretvarala u gradić s adekvatnom društvenom i komunalnom infrastrukturom, došlo je do raspada Jugoslavije i uspostave samostalne Hrvatske.
Dario Šuran predsjednik je fažanske agroudruge koja se bavi maslinarstvom i uvjeren je da je maslinarstvo veliki potencijal koji može doprinijeti razvoju mjesta. – Na našem području imamo idealne uvjete za bavljenje maslinarstvom. Od Rimljana su se ljudi bavili maslinarstvom na ovom području. Svake godine naša ulja osvajaju značajna priznanja. Općina nas podržava kada je riječ o ovom proizvodu, ali još uvijek je riječ o manjim količanama. Imamo iznimnu kvalitetu, ali treba raditi na tome da povećamo količine i vjerujem da ćemo ići u tom smjeru. Zato treba u to ulagati i proširiti poljoprivredne površine, pojasnio je Šuran.
– Mi smo administrativnim ustrojem pripali Općini Vodnjan. Odmah smo znali da treba pokrenuti inicijativu za odvajanje od Općine Vodnjan, ali to je krenulo tek krajem 1990-ih. Ivan Komparić, Nikola Đurkić, Giancarlo Moscarda i ja formirali smo inicijativni odbor s 20 ljudi kako bi pokrenuli akciju odvajanja. To nije bila priprema za klasični referendum. Tražili smo očitovanje građana o odvajanju Fažanu od Vodnjana, od 2.600 stanovnika, 1.700 stanovnika se izjasnilo za odvajanje. To je bio prvi korak. Dobro smo surađivali s ljudima u Saboru, posebno s Matom Arlovićem koji nam je pojasnio da moramo imati predlagača za takvu inicijativu. Izabrali smo Jadranku Katarinčić Škrlj iz HSLS-a i Dragu Kraljevića iz SDP-a koji su iznijeli prijedlog i krajem prosinca 2000. godine jednoglasno je prihvaćena naša inicijativa, iako se o njoj tadašnja vlada negativno očitovala, ponosan je Šuran. On pojašnjava da da je inicijativa pokrenuta zbog toga što se Fažana, dok je administrativno bila pod Vodnjanom, devastirala.
Općina danas broji milijun noćenja, a toga nikada ne bi bilo da nije bilo ulaganja u prometnu i komunalnu infrastrukturu – Radomir Korać / Snimio Sergej DRECHSLER
– Financijska sredstva koja smo zarađivali su odlazila u Vodnjan, a mi ča dobijemo, dobijemo. Rezultat je bila zapuštena prometna i komunalna infrastruktura. Mi smo bili rep Vodnjana. Iako se IDS protivio našoj inicijativi, a bio je na vlasti, kao i danas, u Istarskoj županiji i u Gradu Puli. Kao građani smo bili nezadovoljni jer smo znali da se naš novac ne vraća kroz investicije. Zbog toga su građani i podržali inicijativu. Na kraju smo ipak uspjeli i sve je rezultiralo time da je 16. lipnja 2001. osnovana Općina Fažana, podsjetio je Šuran. Prva načelnica je bila Dušanka Šuran. »Nije mi ništa u rodu«, nasmijao se Šuran. On danas ocjenjuje da je inicijativa bila u potpunosti opravdana jer je omogućila nevjerojatan razvoj Fažane koja je postala jedno sasvim drugo mjesto.
Fažana plaća sve projekte za uređenje luke iz koje se kreće na Brijune, a otočje je dio Pule / Snimio Sergej DRECHSLER
– Na primjer, Općina danas broji milijun noćenja, a toga nikada ne bi bilo da nije bilo ulaganja u prometnu i komunalnu infrastrukturu. Naš prvi proračun bio je oko šest milijuna kuna, a danas smo gotovo na 50 milijuna kuna, naglašava Šuran.
Pokretanja inicijative za odvajanjem od Vodnjana sjeća se i aktualni gradonačelnik Radomir Korać.
Fažana je oduvijek bila poznata kao ribarsko mjesto, ali kao što to već biva, ribara i brodica u luci je sve manje. Slaže se s takvom ocjenom i Fabrizio Valente čija obitelj generacijama živi u Fažani.
– Moji preci u Fažani su već 700-800 godina i oduvijek smo vezani za ribarstvo. Kao dečko sam bio vezan za more. Kada sam došeo iz vojske, učio sam zanat od starijih ribara. Oženio sam se i bavio se ribarenjem. Ali bilo je teško pa sam otišao u Švedsku gdje sam živio 12 godina. Vratio sam se izgradio brodić, nije bio brod, ali mogao sam na more. I tako sam počeo ribariti profesionalno i od toga sam prehranjivao familiju. Prije je bilo puno bolje i besmisleno je o tome raspravljati. Fažana je nekada bila ribarsko mjesto, a danas ima jednog ili dva ribara, tužan je Fabrizio, a njegov kolega Nikola Grubišić razočarano dodaje: »Ma nema nikoga«. Fabrizo je nastavio da je 19 godina na more uvijek odlazio sam, po noći po danu jer je hranio familiju, dijete, suprugu. – Žena mi je napravila mreže i za život je bilo dovoljno 600 metara, po noći smo trebali 100 metara, lovili listove ovo-ono. Danas nema ribara, nema ribe, neke vrste ribe su u potpunosti nestale. Danas ljudima treba šest kilometara mreže i ne ulove onu količinu koju sam ulovio ja sa 600 metara. Troškovi su veliki, moraju ići daleko. Ni prije si nitko nije obogatio od mora, ali si mogao živjeti. Ribarima je teško i zbog toga što moraju voditi knjige, moraju pisati gdje su bili, što su ulovili, gdje su na moru jer imaju onaj uređaj pa ih iz Zagreba kontroliraju gdje su. Pa onda moraju pisati vrste ribe koje su ulovili. Da je u moje vrijeme bilo tako, bio bih gladan jer sam nepismen. Prošao sam malo svijeta, ali nigdje nisam vidio tako nešto. Ne znam tko je napravio takav zakon, ali ministar bi morao vidjeti koliko je slan kruh od mora. Da bi shvatio što se događa. Kod nas je nestalo ribe, nema sipe, nitko ne ide na more. Znalo je biti do 60 ribara, a sada ima jedan, ispričao je tužnu istinu Fabrizio. Njegov kolega Nikola kaže da je razloga više za takvo katastrofalno stanje, ali i da je kranje vrijeme da se zaštiti more. – Na more sam počeo ići sa šest godina i išli smo na vesla s tatom. MOj život su bili škola i more. Bilo je predodređeno da postanem ribar. Ali završio sam školu i cijeli radni vijek odradio u Uljaniku. Danas sam u mirovini i vratio sam se ribarstvu. I mogu posvjedočiti sve što je Fabrizio rekao. Gotovo svakodnevno vidim fleke od fekalnog zagađenja i ako se ne odradi projekt Pula Sjever mislim da ribe neće ni biti. A nekada smo izašli van lukobrana i lovili. Tužno je da sipa više uopće nema, a nekada su obitelji preživljavale zahvaljujući njima. I zakone treba prilagoditi našoj tradiciji kako bi se ljudi bavili ribarstvom za svoje potrebe. Imam mreže doma, ali ih ne mogu baciti jer mi zakon to priječi, kazao je Grubišić.
Iz ničega sve
– Dvadeset godina sam ovdje, najprije sam bio vijećnik i bio sam dio tima koji se borio za odvajanje. Postao sam predsjednik Općinskog vijeća i sami počeci nisu bili lagani. Ali bilo smo motivirani i imali smo jasan cilj. U tih 20 godina smo iz ničega napravili sve. Bili smo zapušteni, prometno u potpunosti, kanalizacija nam je išla izravno u more, od turizma nije bilo ništa i zbog toga, ali i zbog dvije tvornice koje su bile zagađivači. Znali smo da se moramo koncentrirati na razvoj turizma jer su naši ljudi radili ili na Brijunima ili u te dvije tvornice, a što je bio začarani krug koji nije mogao osigurati daljnji razvoj. Osim toga, kako je Fažana bila koncipirana na način da je u službi predsjednika, dio ljudi je radio i u policiji. Bili smo geto naselje koje je imalo policijsku školu Valbandon, pa političku školu, odmaralište Centralnog komiteta, kamp za vojsku. U takvim uvjetima nije moglo biti turizma. Napravili su nam dvije tvornice kako bi ljudi mogli negdje raditi. Trebalo je nakon svih promjena od negdje krenuti, izabrati strateški kako će se Fažana razvijati. Imamo najljepši otok na Mediteranu, poslije Hvara imamo najveći broj sunčanih dana i logično je bilo da moramo početi razvijati turizam.
Prednost je bila otvaranje kampa kada smo vidjeli da to itekako ima smisla. Građani su počeli ulagati u objekte i danas imamo 40 posto noćenja u privatnom smještaju. Ali da bi to bilo moguće, morali smo izgraditi plaže, šetnice, zelene površine, igrališta… Slijedilo je koncentriranje na gastro ponudu. Jer, s tri oštarije teško možemo zvati turističkom ponudom. Primjerice, danas imamo 40 restorana, imamo najljepše plaže i velik broj turista. Naši ljudi koji se bave turizmom su zadovoljni, a na nama je kao Općini da ulažemo u infrastrukturu. Proračun nam je narastao na 40 milijuna kuna i došli smo do toga da nas se svrstava u deset najrazvijenih općina u Hrvatskoj, ponosan je Korać, dodavši da to možda i nije najbolje jer velika razvijenost onemogućava apliciranje za europska sredstva. Na pitanje na koji način se troše proračunska sredstva, Korać pojašnjava da se najviše izdvaja za ceste i oborinsku i fekalnu odvodnju.
Ribara i brodica u luci je sve manje – Fabrizio Valente i Nikola Grubišić / Snimio Sergej DRECHSLER
– Imamo 97-postotnu izgrađenost kada je riječ o fekalnoj odvodnji, a bez koje bi doveli u pitanje naš najbitniji resurs, a to su plaže i more. Moramo se odgovorno ponašati jer kada to ne bi bio slučaj teško da bi nam proračun po osobi bio preko 10.000 kuna. Ali moramo ulagati i u društvenu infrastrukturu. Jedan od naših kapitalih projekata je izgradnja multimedijalnog centra koji je nekada bio zimsko kino i bio je u derutnom stanju. Napravili smo novo groblje, proširili smo vrtić i u potpunosti rekonstruirali plaže koji, ako ćemo pošteno, nismo ni imali, kaže Korać.
Blaž Piton svjedoči o povezanosti Fažane s Brijunima, a da su njegova svjedočanstva najvjerodostojnija svjedoči i posao kojim se bavio cijeli život – bio je zapovjednik broda koji je plovio od Fažane do Brijuna. – Rođen sam na otoku Olibu, a u Fažanu sam došao s 14 godina i zaposlio se na Brijone. Iz početka sam bio mornar, a kasnije postao zapovjednik plovnih objekata koji su išli prema Brijonima. Vozio sam visoke domaće i strane političare. Sjećam sam da sam prvi radni dan na brodu Proleter 1960. godine krenuli na Brijone. Bio je to Dan borca, 4. srpnja. Pristao sam na obalu kod Bijele vile, a pozdravio me drug Tito. »Dobro jutro, kapetane«, kaže Tito. »Dobro jutro, druže predsjedniče«, odgovorio sam. Pitao me bi li ih htjeli prebaciti na Vangu. Prvi dan kao zapovjednik sam vozio predsjednika Tita. To nikada neću zaboraviti. Teško je izdvojiti sve značajne ljude koji smo vozili na Brijone, ali ljudima su danas najzanimljiviji ljudi iz svijeta filma pa se sjećam da je s nama putovala Sofia Loren, Gina Lollobrigida… Pružili smo im ruku i ukrcali ih, odvezli, iskrcali i nastavimo s poslom, smije se Piton. Iskoristili smo priliku da ga pitamo što on misli o Titu. – Kao osoba on je bio običan, pristojan čovjek. Uvijek bi vas prvi pozdravio. Ponašao se prema nama kao prema sebi ravnima, kazao je Piton. On nema nikakve dvojbe što treba biti s Brijunima. »Oni moraju pripasti našoj Općini budući da je Fažana vrata Brijona«, naglasio je Piton.
Borba za Brijune
No, još je puno posla kada je riječ o razvoju Fažane. S tim se slaže i načelnik Korać.
– Dobar dio stvari smo riješili i to je vidljivo. No, čeka nas borba za Brijune. Mi nismo zadovoljni zbog toga što Brijuni pripadaju Gradu Puli, a što nema logike. Ako sve ide iz Fažane prema Brijunima, a ide, onda je i red da pripadnu našoj općini. Nismo zadovoljni ni povezanošću s Istarskim ipsilonom. Sva mjesta imaju odvojak, samo Fažana nema. Tražili smo pomoć od svih predsjednika koji su dolazili na Brijune, od Franje Tuđmana, Stipe Mesića, Ive Josipovića do Kolinde Grabar-Kitarović, ali ništa nije napravljeno. Danas imamo situaciju da se prometnice koje vode do nas u užasnom stanju. Rješenje je odvojak od Ipsilona na Maranu pa do Fažane. Ali nitko to ne rješava. I nema to veze s političkim odnosima na lokalnoj razini. Moja prethodnica na mjestu načelnice je Ada Damjanac iz SDP-a, ja sam SDP-ovac, ali nije problem IDS. Problem je država jer je Ipsilon državna cesta i svima nama je u interesu gradnja odvojka prema Fažani. Država treba donijeti odluku i kada je riječ o Brijunima, odnosno donijeti odluku da oni teritorijalno pripadnu nama, a ne Gradu Puli. Tražili smo to 2003. godine, ali nedostajala su nam dva glasa u Saboru. Evo jedan primjer, mi plaćamo sve projekte za uređenje luke u Fažani iz koje se kreće na Brijune, ali teško je ulagati u luku kada su Brijuni dio Pule. Ali dobre volje za sada nema. Mi danas od Brijuna nemamo ništa i to je žalosno, razočaran je Korać. Načelnik najavljuje da će vjerojatno ove godine pokrenuti ponovno inicijativu za pripajanje Brijuna Fažani, a nada se političkom konsenzusu na lokalnoj razini. No, to nije jedini problem s kojim se općina suočava.
Blaž Piton bio je zapovjednik broda koji je plovio od Fažane do Brijuna / Snimio Sergej DRECHSLER
– Naša je perspektiva razvoj Pinete koji je nekada bio vojni kamp. To mora postati ekskluzivno turističko naselje. Prošle godine smo se izborili za zemljište, treba riješiti lokacije nekadašnjih tvornica i osigurati prostor za gradnju hotela jer mi zavisimo od razvoja turizma, a nemamo ni jedan hotel. Gradnjom hotelskih kapaciteta produžili bi sezonu, a što bi bio značajan poticaj razvoju općine. A da bi sve bilo održivo, treba krenuti realizacija projekta Pula Sjever koji će omogućiti zaštitu našeg akvatorija. Postoji pročišćivač koji je nekada izgrađen, ali to više ne funkcionira. Inzistiramo da se on napravi jer rješava fekalnu odvodnju. Situacija danas nije dobra, riblji fond je devastiran. Projekti su napravljeni, ali čeka se zeleno svjetlo Hrvatskih voda i Ministarstva regionalnog razvoja. Bez toga Fažana neće imati perspektivu, zaključio je priču Korać kada je riječ o kapitalnim projektima koji jamče daljnji razvoj Općine Fažana.
Ponosni da je čovjek poput Mate Parlova živio među nama, podigli su mu i spomenik / Snimio Sergej DRECHSLER
