Ako ste završili školu za staklara ili dimnjačara, država se želi osigurati da na tom slabo plaćenom poslu i ostanete. Time nam ministrica poručuje nešto što nam libertarijanci već davno poručuju – velika većina ljudi u Hrvatskoj više nema pravo na široko obrazovanje
RIJEKA Ministarstvo znanosti iz strukovnih škola briše povijest, zemljopis i biologiju jer tržištu rada to ne treba, a ostavlja primjerice vjeronauk kao izborni predmet. Profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu Ljubo Jurčić smatra taj potez katastrofalnim za društvo, lošim za ekonomiju, velikim korakom unazad te upravo kontra-znanstvenim potezom koji će nas dodatno ekonomski, građanski i tehnološki unazaditi.
– Ako se tehnologije sve brže mijenjaju, a izbacite iz srednjih škola opće predmete i učite djecu samo usku struku, onda ih ne pripremate za sutra, nego za kratku današnjicu. Dokazano je da razvoj novih tehnologija i njihovo prihvaćanje ne ovisi samo o inženjerima, nego i o strukturi društva koja mora na njih biti prijemčiva, a ovime je se čini posve suprotnom – tumači Jurčić. Predmeti iz opće kulture, kaže, bitni su kako bi mladi čovjek dobio osjećaj da se sve razvija u vremenu i perspektivi, da nekad nije bilo kao sada, te da se ljudima dakle usadi kultura razmišljanja da može i sutra nešto novo doći. U tom smislu učiti povijest, zemljopis, biologiju… znači kreirati kapacitet za promjenu.
Input proizvodnje
– Ovakvim pristupom koji zagovara ministrica Divjak naše mlade ljude pretvara se, ne u robove, nego u kmetove, jer ne uči se povijest samo da bi se znalo što se kada dogodilo, nego da bi se spoznala ideja povijesne mijene budući da ta spoznaja ukazuje da ni sutra neće biti kao što je danas – kaže. Nije, veli, slučajno to što se sada pokušava provesti: rezultat je to hrvatskog društva koje izbacuje takve političare i njihove sve ograničenije uvide.
– U svakoj srednjoj školi i zanatu koji financira država mora se osigurati da mladi dobiju određenu razinu općeg znanja. Svi smo prije svega ljudska bića, bili zidari, profesori, keramičari ili što god, i kao takvi činimo društvenu strukturu. Sutra će ti mladi ljudi imati priliku donositi odluke koje se na sve reflektiraju. No, i ekonomski je sve to katastrofa jer da bi se stvarale nove tehnologije, društvo ih mora biti sposobno prihvatiti. Isto tako, zidar koji zida mora znati što je željezo, cement, kuhar mora znati sastav namirnica, tablica množenja mora se znati, jednadžbe nisu nevažne, već ključne jer razvijaju strukturu mišljenja – nabraja Jurčić.
Nevjerojatno je da smo došli u situaciju da o tome uopće moramo pričati. O tzv. školi za život ne misli ništa dobro jer, kaže, škola je input proizvodnje i mora ljude osposobiti za proizvodnju, a tek onda dolazi život. To jedino Bog može reći da je nešto »za život«, a kad kaže političar, onda se šalje poruka: idemo dobro živjeti a da ništa ne radimo, preskočit ćemo sve ovo između, ne treba nam ni tehnika, ni kako je nešto nastalo, što bismo se mučili, ne treba nam brodogradnja, ništa nam ne treba, mi samo tako hodamo kroz život… To je kao neki »selfhelp«, tako mi zvuči – kaže Jurčić.
Ekonomski analitičar Damir Novotny misli s druge strane da je ministrica Divjak na dobrom putu jer su, kaže, i trendovi u svijetu da se u strukovnim školama reducira opće obrazovanje koje se koncentrira u gimnazijama koje pripremaju ljude za fakultete. Međutim, riječ je o parcijalnoj mjeri, ne toliko bitnoj.
– Visoko obrazovanje je kod nas ključni problem jer proizvodi kadrove za prošlost, a ne za sadašnjost i budućnost. Nema se, nažalost, po čemu ni ravnati jer nema ni industrijske politike ni industrije kao sektora koja bi lokalnim sveučilištima ispostavila zahtjeve za visokoobrazovanim kadrovima koji stvaraju dodanu vrijednost. Dakle, ključno je pitanje industrijskih politika: kod nas je općenito previše turističkih usluga, a manje modernih i novih usluga, previše je ekonomista koji valjda trebaju još samo Narodnoj banci, visoko obrazovanje nije up-to-date, o digitalnim tehnologijama ništa ne znamo, imamo veliki potencijal za razvoj maritimnih znanosti, a nemamo ni takvog obrazovanja… Visoko obrazovanje tiče se lokalne potražnje, a ona, što se industrije tiče, gotovo ne postoji. Slovačka je npr. prvo dovela velike industrijske pogone i onda su lokalna sveučilišta počela pratiti njihove potrebe. Hrvatska je jedina zemlja EU-a koja nema autoindustriju. Ministar gospodarstva umjesto da se na mikro razini bavi Uljanikom, »3. majem« – s kojima ništa neće biti – mora se baviti osmišljavanjem industrijskih politika i barem preslikati što su radile od nas sad već daleko razvijenije zemlje regije. Da bi se dakle osmislila i podigla industrija, od koje sve kreće, potreban je holistički pristup. Ministrica Divjak ne može sama, ovaj konkretan korak je u dobrom pravcu, no parcijalan je i nije toliko bitan… Ipak, ministrica ima stanovitu zapovjednu odgovornost što Ministarstvo nije uspjela očistiti od ljudi koji, blago rečeno, po svojoj razini znanja tamo ne spadaju. Ministarstvo u cjelini, recimo to tako, nije se uspjelo riješiti palanačkog mentaliteta – zaključuje Novotny.
Katarina Peović s Odsjeka za kulturalne studije riječkog Filozofskog fakulteta kaže da se reduciranjem općih predmeta u famoznom »dualnom obrazovanju« smanjuje satnica općih predmeta za učenike trogodišnjih strukovnih škola. Tim će modelom, ističe Peović, ministrica ne samo deprivilegirati učenike tih škola nastave nekih važnih predmeta, već će ih deprivilegirati i vertikalne pokretljivosti, mogućnosti da se u jednom trenutku opredijele za neko drugo zanimanje.
Klasno društvo
– Ako ste završili školu za staklara, kozmetičara, prodavača ili dimnjačara, država se želi osigurati da na tom slabo plaćenom poslu i ostanete. Time nam ministrica poručuje nešto što nam libertarijanci već davno poručuju – velika većina ljudi u Hrvatskoj više nema pravo na široko obrazovanje. Bruxelles nagrađuje poslušnost, a domaći kadar izvršava što mu je naređeno. Europi na periferiji ne trebaju ni povjesničari ni filozofi, već im trebaju sobarice, kozmetičarke, majstori i konobari. To da naša djeca još uvijek imaju prilike čitati Krležu bez obzira na to čime će se kasnije baviti, trebali bismo gledati kao prednost, ne kao manu. U Nizozemskoj za njihovog velikog pisca Multatulija većina nikad nije ni čula. Ali zato ta radna većina zna napisati biografiju i molbu za posao. No, naravno od velike većine se više od toga ni ne očekuje – kaže Peović. Istraživanja, ističe, pokazuju da u zemljama s kojima se volimo uspoređivati, Njemačkoj primjerice, postoje ogromne socijalne razlike između učenika, te su razlike u pravilu povezane s materijalnim uvjetima života, odnosno s klasom njihovih roditelja. Djeca čiji roditelji rade slabo plaćene poslove najčešće ostaju u klasi svojih roditelja, na sličnim radnim mjestima.
– Takva striktna društvena struktura koja se i u nas želi uvesti, imati će pak dramatičnije posljedice na našoj periferiji ili polu-periferiji, nego u bogatim zemljama kapitalističkog centra, jer će tamo i siromašniji slojevi stanovništva živjeti u relativno boljim uvjetima. Nažalost, dolazimo opet u doba kada će samo povlašteni imati priliku čitati književnost i studirati filozofiju. Tako je bilo nekad, tako će biti i sad. Samo u jednom kratkom periodu povijesti, koji nije bio idealan no koji je označio neki iskorak, ljudi na ovim prostorima imali su priliku iskusiti makar umjerenu vertikalnu pokretljivost – kaže Peović.
