PULA “Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane” stara je narodna poslovica koja se i na aktualnom primjeru Uljanika i 3. maja pokazala itekako životnom. Već u prvom valu egzodusa radnika iz Uljanik grupe potrebe za kvalificiranim radnicima metalske struke raznih profila uspjele su zadovoljiti pulske tvrtke poput Tehnomont Brodogradilišta i poduzetnici koji se bave metaloprerađivačkom djelatnošću kojem je brodogradilište (dosad) bilo velika konkurencija u privlačenju kadrova.

Uz brojne kooperantske tvrtke koje već mjesecima pokušavaju zagrabiti u srž proizvodnog kadra pulske brodogradnje i dobiti gotove radnike za neke druge europske navoze, jedan od financijski najatraktivnijih poslova koji se prema nudi(o) uljanikovcima je angažman na izgradnji nogometnih stadiona u Kataru, bogatoj arapskoj zemlji koja će biti domaćin Svjetskog prvenstva 2022. godine.

Sedam stadiona

Najmanje 26 tisuća ljudi direktno je uključeno u građevinske radove na stadionima u toj Zaljevskoj zemlji, a najveći broj među njima čine strani radnici iz svih krajeva svijeta. Neke od tvrtki koje su angažirane na tom poslu radnike su tražile i među uljanikovcima kojima su obećavale mjesečnu plaću i do 24 tisuće kuna, uz režim tri mjeseca rada u Kataru, a zatim dva mjeseca odmora kući.

Nakon velikih problema na početku realizacije tog velikog projekta, Katar je prošle godine propisao minimalne iznose plaća i pravnu zaštitu stranih radnika. Izvođači radova na projektima koji su vezani za Svjetsko prvenstvo pristali su nadoknaditi više od 14,4 milijuna dolara tisućama radnika koji su platili naknadu za zapošljavanje prije nego što su se preselili u Katar.

Sedam novih stadiona, koji se mogu nazvati umjetničkim djelima, imat će sisteme za hlađenje na otvorenom. Osmi, Međunarodni stadion Khalifa, lociran kod ikone Torch tornja, otvoren je u svibnju prošle godine, nakon što je na njemu izvršeni radovi na rekonstrukciji i poboljšanju. Stadioni Al Wakrah i Al Bayt u Al Khoru bit će spremni u prosincu ove, a prema planovima, svi stadioni bit će završeni 2020. godine.

Foto Reuters

Dvije godine i nisu predug vremenski period, pa će neki uljanikovci vjerojatno na kraju prelomiti i otići, te će kruh privremeno zarađivati daleko od agonije pulskog brodogradilišta koju proživljavaju već mjesecima. A ako brodogradilište preživi, uvijek se, kao i mnogi drugi koji ovih dana iz istih razloga odlaze trbuhom za kruhom, mogu vratiti kući i graditi brodove.

Opsjedaju radnike

Ljutnju koja je među uljanikovcima tinjala svih ovih mjeseci, a proključala je tijekom kolovoškog štrajka, nekoliko mjeseci kasnije kod većine kao da je zamijenio pesimizam i beznađe. Egzodus radnika nije zaustavio ni izbor novog Nadzornog odbora, ni nove Uprave.

– Ušli smo u studeni, a mi još uvijek čekamo plaću za rujan. Odavno to više nije samo pitanje isplate jedne plaće, već hoćemo li je ikad više biti u prilici zaraditi. Već mjesecima nemamo ni materijala ni alata da bi mogli raditi. Ljutimo se i štrajkamo zbog neisplate plaća, jer bez tog novca ne možemo živjeti, no pravi je problem to što ne možemo raditi i zaraditi je, kaže nam jedan radnika koji su s papirima krenuli do svega stotinjak metara udaljenog Zavoda za zapošljavanje.

Ponuda, kaže, ima, već mjesecima razne firme „opsjedaju“ radnike i nude im razne poslove u zemlji i inozemstvu, od brodogradnje i metalne industrije do građevine, međutim lakše je, kaže, odluku o odlasku donijeti kad te obitelj ne vezuje uz Pulu.

Foto Reuters

– Klinci su u školi, žena radi, teško bi bilo tražiti od njih da potpuno promijene svoje živote, a meni se ne ide nigdje sam. Iskreno, u ovim godinama mi se ne ide nigdje. Pokušat ću naći nešto u metalnoj struci preko Zavoda, a ako ne ide, radit ću nešto drugo. Posla na sreću ima i tko želi raditi, snaći će se nekako, iako je tragedija i apsurd da svugdje u svijetu fali proizvodnih radnika i da nas svuda vabe, a da smo samo u svom gradu višak, govori nam razočarani uljanikovac i rezignirano zaključuje: “Šteta”.

Najvrjedniji resurs

Samo metar dalje stup gradske rasvjete oblijepljen je ispranim plakatima s ponudama. „Tražimo iskusne brodomontere i zavarivače za rad u inozemstvu (Trieste, Italija). Posao kreće od 1. 9. i traje 5 mjeseci. Plaća od 10-13 eura na sat. Radi se 8 sati dnevno uz mogućnost prekovremenog“, piše u jednom od njih. Trst i Monfalcone i ne izgledaju tako daleko kao neka druga europska brodogradilišta u kojima danas grade brodove dojučerašnji Uljanikovci.

– Uporno smo ponavljali da su ljudi naš najvrjedniji resurs i da su najveće bogatstvo Uljanika ti radnici koji žele raditi i znaju sagraditi brod. Ali, to su znali i drugi, i zato su nas, čim su se pojavile naznake problema, počeli svakodnevno obilaziti razni posrednici, a oni koji bi trebali brinuti o budućnosti Uljanika nisu se previše trudili spriječiti to.

Govorilo se o viškovima radnika, ali kad su se intenzivirali odlasci bez otpremnina, direktori i poslovođe nisu bili sretni što će morati otpustiti manje ljudi, već su se počeli brinuti jer su bili svjesni da su prvi otišli oni koje su oni željeli zadržati, dakle najbolji radnici.

Foto Reuters

No, ovo što se sad događa pravi je egzodus i pravo je pitanje ukoliko netko i donese odluku o spašavanju brodogradilišta i ulasku u program restrukturiranja, hoće li sutra uopće imati tko graditi brodove u Puli?, pita se jedan od Uljanikovih sindikalaca, svjestan da na horizontu nema dovoljno jasnih poruka o budućnosti koje bi mogle zaustaviti ili promijeniti ove negativne trendove.

Ponuda iz Međimurja

Velikog odjeka u javnosti nedavno je imala i kampanja čakovečkog Eko Međimurja. Još početkom rujna ta je tvrtka iz Šenkovca pokraj Čakovca poslala javni poziv zaposlenima u brodogradilištima, uključujući naravno i one iz Uljanika, da dođu u Međimurje gdje ih čeka radno mjesto. Riječ je o tvrtki koja zapošljava oko 550 ljudi, ima pogone u Hrvatskoj i Srbiji, a (i) uljanikovcima je nudila posao na neodređeno, uz mjesečnu plaću od šest do deset tisuća kuna.

Međutim, interes nije bio velik, što i ne iznenađuje, budući da radnicima iz brodogradilišta nije problem naši drugi posao, već je problem u tome što ostaju bez posla gradu u kojem žive, imaju obitelj. Ako već moraju seliti, a mnogi su to isticali kao krajnju opciju, onda biraju struku u kojoj se nude puno plaćeniji poslove od onoga što im se nudio u Međimurju.