Trsatski franjevac

Dr. fra Emanuel Hoško: ‘Dijalog je neostvariv bez međusobnog poštovanja sugovornika’

Mirjana Grce

Propovijedanje danas treba biti susret s porukom evanđelja – dr. fra Emanuel Hoško / snimio Ivica Tomić

Propovijedanje danas treba biti susret s porukom evanđelja – dr. fra Emanuel Hoško / snimio Ivica Tomić

U tom našem dostojanstvu je uporište za promjene u životu kako kod sebe, tako kod svojih životnih suputnika. Ako smo mi dobri, oni će postati još bolji. Propovijed bi trebala suočiti nas i s putem kojim valja ići da bismo dosegli to dostojanstvo



Od Uskrsa će Novi list na svojim stranicama nedjeljom objavljivati kolumnu dr. fra Emanuela Hoška, crkvenog povjesničara i trsatskog franjevca, desetljećima propovjednika u crkvi Majke Božje Trsatske. Pod naslovom svoje poznate knjige »Na vrhu Trsatskih stuba«, a na tragu svojih nedjeljnih propovijedi, dr. Hoško će sažeto iznositi svoja razmišljanja uz čitanja pojedinih nedjelja. Tim povodom s njim razgovaramo, među ostalim, o propovijedanju, dijalogu među ljudima, Trsatu…


Propovijedali ste u Trsatskom svetištu dugi niz godina, čak tri i pol desetljeća, a u zadnje vrijeme u kontinuitetu od 1999. godine. Velik je vaš znanstveni rad crkvenog povjesničara i vaš doprinos otkrivanju i upoznavanju baštine koju Trsat čuva, ali mislim da vas u Rijeci najviše ljudi poznaje po vašim propovijedima. Možete li ponešto reći o propovijedanju ljudima našeg vremena, možda o vašem propovijedanju?


– Lakše je reći što propovijedanje nije, nego li što jest. Propovijedanje nije prilika za prekoravanje slušatelja, ono nije predbacivanje, nije ni poučavanje, svakako nije moraliziranje, a najmanje politiziranje. Nije ni usporedba vlastitog života sa životom naših poznanika. Ne smije poticati na samohvalu, a na obescjenjivanje onih s kojima se uspoređujemo. Ono treba biti poziv na promišljanje vlastitog života i prosudba vlastitog djelovanja u svjetlu evanđelja.




Propovijedanje danas treba biti susret s porukom evanđelja, tj. s Isusovim životom i djelima, kao i s Isusovom riječju. Ono stoga treba biti promišljanje Isusove riječi i njegovog života. Propovjednik se ne smije udaljavati od onih kojima govori, mora govoriti i samome sebi. Slušatelji u njegovoj riječi trebaju tražiti potporu za sve što dobro čine. Uspoređivati se smiju samo s Isusom Kristom koji je toliko cijenio čovjeka da je sam postao našim bratom, kako bismo mi postali s njime djeca Božja.


Uporište za promjene


Vaše propovijedi su uvijek ponovo aktualne i uvijek upućuju čovjeka njegovom dostojanstvu – utvrđuju u dostojanstvu djece Božje, kako znate reći.


– Neupitno je naše dostojanstvo djece Božje. Ono je utemeljeno na povijesnoj činjenici da je Isus postao jedan od nas, živio je i umro, a zatim uskrsnuo da bi utvrdio to naše dostojanstvo. Jasno je rekao: »Ja idem pred vama Ocu«. U tom našem dostojanstvu imamo uporište za promjene u životu kako kod sebe, tako kod svojih životnih suputnika. Ako smo mi dobri, oni će postati još bolji. Propovijed bi trebala suočiti nas s evanđeljem o osam blaženstava koja izražavaju naše dostojanstvo. Isto tako, s putem kojim valja ići da bismo dosegli to dostojanstvo, a to su one Isusove riječi: »Ono što ste učinili kojemu od moje najmanje braće, meni ste učinili!«. Ako nas propovijed dovede do toga promišljanja, onda je dosegla svoj cilj.


Franjevaštvo je vaš dom, vaš identitet skoro cijeli vaš život, ali vas je odredio i Drugi vatikanski koncil. Možete li ponešto o tome reći?


– Da franjevački red prihvati Drugi vatikanski koncil, bilo je potrebno formulirati nove uredbe, tzv. generalne konstitucije. To je i učinio 1966. godine Opći sabor franjevačkog Reda. Provedbu tih novih generalnih uredbi je povjerio novom vrhovnom voditelju Reda, a papa Pavao VI. je dotadašnjeg vrhovnog voditelja promaknuo u čast nadbiskupa. Dogodilo se ono što se i u prošlosti često događalo »promoveatur ut amoveatur«, tj. bio je promaknut kako bi bio maknut. Tako je franjevački Red mogao u cijelosti otvoriti vrata Drugom vatikanskom koncilu.


»Hrvatski Nazaret«


Najveći dio svoga svećeničkog i franjevačkog života djelovali ste u Trsatskom svetištu, a u Rijeci pak kao sveučilišni profesor. Dugo ste djelovali i u Zagrebu, no odavno ste već i Trsaćanin i Riječanin. Bili ste trsatski gvardijan u vrlo zahtjevno vrijeme, usuđujem se reći da ste i povjesničar i teolog Trsatskog svetišta, da je današnja fizionomija svetišta takva zahvaljujući posebno i vama. Kako je jednom zapisao nadbiskup Ivan Devčić, vi i fra Serafin Sabol ste – surađujući s mnogima na polju kulture i znanosti, s medijima – proširili »slavu Trsata«. Stoga, što je za vas Trsat, Trsatsko svetište?


– Mi franjevci na Trsatu volimo govoriti da je Trsat najstarije hrvatsko svetište Majke Božje. Možda je to i točno, ali Trsat je prije svega »hrvatski Nazaret«, dom Svete obitelji. Papa Ivan Pavao II. je to jasno rekao 2003. godine za svog boravka u Rijeci nazvavši Trsatsko svetište – svetištem obitelji. Svojim postojanjem ono obvezuje najodgovornije hrvatske uglednike da promiču dostojanstvo obitelji, stoje uz nju i brinu se za njezinu ekonomsku neovisnost.


Od mnogih vaših »trsatskih« knjiga izdvojila bih dvije kulturno-povijesne – »Na vrhu Trsatskih stuba« i »Trsatski franjevci – pet i pol stoljeća franjevačke prisutnosti na Trsatu«. To su djela širokog spektra, povezuju vjeru i kulturu. Dijalog vjere i kulture dio je vašeg načina evangelizacije.


– Trsatsko svetište i franjevci na Trsatu bili su mjesto susreta vjere i kulture u prošlosti, a i danas. Početkom 17. st. na Trsatu je djelovao hrvatski književnik fra Franjo Glavinić, pisac na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku. Poznavao je i staroslavenski jezik i glagoljicu te mu je svećenstvo Senjske biskupije 1618. godine povjerilo izdavanje glagoljskog misala. U isto vrijeme je svojim oltarnim slikama i freskama ukrasio crkvu i samostan švicarac fra Serafin Schöen. Tijekom 18. st. u samostanu je djelovala visoka bogoslovna škola. Njezini profesori u više su knjiga predstavili javnosti Trsatsko svetište. Riječanin fra Petar Francetić je 1715. godine ishodio krunidbu slike Gospe Trsatske, i bila je to prva krunidba Gospine slike izvan Italije. Krajem 19. st. su o svetištu pisali fra Marijan Širca na hrvatskom, slovenskom i poljskom jeziku te fra Josip Ivančić, također izdavač propovjedničkog časopisa. Danas valja pogledati samostansku riznicu koja je mjesto zavjetnih darova i kulturnih spomena od 15. st. do našega vremena.


Poruka djelom


Grad Rijeka vam je 2012. godine dodijelio nagradu za životno djelo »za znanstveni rad, izniman doprinos promicanju trsatske sakralne baštine, te osobno svjedočanstvo kulturi dijaloga«. O vašem znanstvenom radu i promicanju Trsata i trsatske sakralne baštine može se čitati u vašim knjigama, zato vas želim pitati o dijalogu. Kako da više pridonosimo dijalogu koji je graditelj pozitivnoga ozračja i povjerenja, dobra među ljudima?


– Dijalog je neostvariv bez međusobnog poštovanja sugovornika. Najprije od sugovornika traži međusobno slušanje i napor dobrog razumijevanja različitih stavova i mišljenja. Tek tada može doći do razgovora i uzajamnog razumijevanja, da bi na kraju završilo sa suradnjom i zajedničkim pothvatima. Taj put ne mora biti dug, a ne smije završiti razilaženjem.


Prošlo je pet godina od kada je papa Franjo na čelu Crkve. Kako vidimo, uvijek dosljedno jednostavnim riječima i gestama živi kršćanstvo. Što možete reći o njegovom propovijedanju, komuniciranju sa suvremenim svijetom?


– Mnogi se danas trude proniknuti život i djelovanje pape Franje. Možda su ga najbolje razumjeli oni koji ga nazivaju pastirom Crkve. Pastir, naime traži i »izgubljenu ovcu«. Tako i papa Franjo traži ne samo svakog katolika već svakog čovjeka da ga uvede u dostojanstven ljudski život, da mu osigura slobodu i poštovanje. Ostavlja dojam da govori spontano, primjereno sugovornicima.


Važniji su njegovi susreti s carigradskim patrijarhom Bartolomejem i moskovskim patrijarhom Kirilom kao i s najvišim voditeljima protestantskih crkvenih zajednica u Švedskoj od njegovih tadašnjih poruka. Isto tako, njegov pohod azijskoj državi Mjanmar ima veći društveni učinak od prigodne političke poruke. Ne bih se čudio da u skoro vrijeme čujemo da je stigao u Siriju. Sve je to njegova poruka djelom, a ne riječima. Ona je dominantan izraz njegove pastirske službe.